Crtice iz pomorske prošlosti

Kako su kanadski zrakoplovci potopili riječke podmornice

Danilo Prestint

Topazio i Jalea vezani 19_. svibnja 1942_. u Rijeci Giada u plovidbi

Topazio i Jalea vezani 19_. svibnja 1942_. u Rijeci Giada u plovidbi

»Topazija« je u površinskoj plovidbi, 31 milju jugoistočno od Capo Spartivento, spazio britanski bombarder i napao mitraljezima i grozdom dubinskih bombi koje su eksplodirale oko podmornice što je uzrokovalo potonuće. »Rubino« je stradao 45 milja od rta Santa Maria di Leuca - zrakoplov britanskog RAF-a izveo je dva napada, izbacivši osam bombi, a jedna je pogodila i podmornica je pukla na dva dijela



Podmornice »Topazio« i blizanac »Rubino«, zajedno s podmornicom »Delfinul« – izgrađena za rumunjsku mornaricu, koja je nešto izmijenjena inačica – bile su jedine podmornice koje su izgrađene u Cantieri Navali del Quarnaro u Rijeci (Fiume).


Naime, talijanska konfederacija brodogradilišta (CICNA) isključila je 1929. godine riječko brodogradilište iz programa gradnje podmornica, ali je brodogradilište uspjelo dogovoriti izgradnju dvije podmornice za Regia Marina 1931. godine. To se više nije ponovilo, pa su od tada podmornice gradili samo u brodogradištu u La Speziji, Monfalconeu i Tarantu.


Zajedno s podmornicama »Diamante« i »Smeraldo«, riječke podmornice su se razlikovale od ostalih istog razreda po drugačijem pogonu. Riječke su pogonili dizelski motori Tosi i električni Magneti Marelli, a ostale motori FIAT odnosno CRDA.


Ilegalna misija




U studenom 1936. »Topazio« odlazi u ilegalnu misiju u vodama Cartagene, za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, kao podrška španjolskim nacionalistima. Na njemu se nalazi španjolski časnik za vezu kapetan korvete Fernadez Bobadilla. Talijanska intervencija je potpuno nezakonita, jer Italija nije objavila rat Španjolskoj, a odlazak podmornica je praktički čin – piratstva. Prije isplovljenja na podmornicama su izbrisana imena i svo znakovlje koje bi upućivalo na prepoznavanje. Bobadilla je trebao pomoći u prepoznavanju španjolskih republikanskih brodova, no nikad nije prepoznao niti jedan brod, pa nije ispaljen niti jedan torpedo prema njima!


U drugoj misiji, u veljači 1937. »Topazio« granatira dio luke Valencija (Grao) sve dok se postolje topa nije odvojilo od trupa, nakon 34 granate. U trećoj misiji u kolovozu 1937. »Topazio« površinski napada dva ratna broda sjeverno od Barcelone koji navodno viju crvenu zastavu, ali ne liče na niti jedan španjolski, već na brodove francuske ratne mornarice. Napad je bezuspješan… Pri ulasku Italije u Drugi svjetski rat, »Topazio«, koji je baziran u Tobruku, nalazi se u zasjedi u zaljevu Sollum, pred egipatskom obalom. U toj i sljedećoj misiji nije presreo niti jedan britanski brod (Alexandria-Malta). U srpnju 1940. spašava šest preživjelih članova potopljenog razarača »Espero« koji su u čamcu proveli punih 14 dana. Čamac je bio potpuno opremljen, ali bez hrane.
U sljedećim misijama u Sredozemlju do rujna 1943. potapa samo novi mali britanski trajekt »Murefte« u plovidbi iz brodogradilišta u Newcastle-upon-Tyne za Istanbul pun vozila.


Topazio i Rubino u izgradnji u Rijeci


Skrivana kapitulacija


Sedmoga rujna 1943. »Topazio« isplovljava iz baze La Maddalena prema određenom mjestu za zasjedu u južnom Tirenskom moru: predviđalo se savezničko iskrcavanje u Salernu. Prema planu zamišljenom još u ožujku, u to područje je poslano 18 podmornica. Kad se to događalo, Italija je već bila potpisala kapitulaciju, ali nije još bila objavljena. Tih 18 podmornica je poslano u dogovoru sa saveznicima u vode južne Italije kako Nijemci ne bi posumnjali da je Italija promijenila stranu. Posade, naravno, nisu znale ništa, a posada »Topazia« je za kapitulaciju saznala osam minuta nakon objave na državnom radiju. Primljena je naredba da je misija svih podmornica samo – izviđačka, da zarone na 80 metara dubine i da u osam ujutro devetog rujna izrone pod talijanskom zastavom i crnom zastavicom na pramcu, te da zaplove prema luci Bona u Alžiru. Crna zastava je bila signal savezničkim zrakoplovcima da ne napadaju podmornice.


Prema podacima Povijesnog ureda ratne mornarice, »Topazio« je plovio zajedno s podmornicima »Diaspro«, »Turchese« i »Marea« puna dva dana, a onda je »Topazio« – nestao. Prema drugim izvorima, zapovjednici te četiri podmornice su najprije izmjenjivali svjetlosne signale odnosno megafona: dogovarali su što im je činiti. Na kraju se nisu dogovorili: »Marea« je odlučila ploviti prema zapovjedi za Bonu, »Turchese« je odlučio ploviti prema neutralnim lukama na Balearima (napadnut je od njemačkih zrakoplova, pa je u teglju, zaplovio prema Alžiru), »Diaspro’’, koji je imao havariju stroja, zaplovio je prema luci Cagliari koja je bila u talijanskim rukama, te se posada predala Amerikacima; »Topazio« je, navodno, krenuo prema sjeveru, da se pridruži Nijemcima, ali je potopljen u zračnom napadu. Kasnije je objavljeno da je »Topazio« potopljen 12. rujna 28 milja jugozapadno od Capo Carbonara od britanskog zrakoplova Bisley, jer nije imao crnu zastavu na pramcu. No, ta inačica pokazala se netočnom: pronađeni su zapisi zapovjednika podmornica o susretu spomenute četiri podmornice (pred lukom Napoli ili u zaljevu Gaeta), sastanku zapovjednika na jednoj podmornici gdje je odlučeno da svi zaplove za luku Bona. No, ubrzo su izgubili kontakt: »Diaspro« je zbog kvara skrenuo u Cagliari, »Turchese« je u plovidbi za Bonu napadnut i oštećen od zrakoplova tako da je morao biti tegljen od jednog britanskog broda. Smatralo se da je napad izvršio njemački zrakoplov, ali se radilo o bombarderu Lockheed Hudson britanskog RAF-a.


“Topazio” u travnju 1934. u riječkom brodogradilištu


Topazio


Što se stvarno dogodilo s podmornicom »Topazio« saznalo se tek nakon završetka rata iz britanskih dokumenata: 12. rujna britanski bombarder Bristol Blenheim V (oznake VBA 997 Uncle) koji je poletio iz baze Protville II (sjeverozapadno od Tunisa) pod zapovjedništvom kanadskog poručnika Georgea Herberta Fincha u zaštitu angloameričkih brodova ugledao je podmornicu u površinskoj plovidbi 31 milju jugoistočno od Capo Spartivento, odnosno 28 milja jugozapadno od Capo Carbonara. Identificiran je kao njemački U-boot, ali to je bio »Topazio« i nije plovio prema luci Bona. Bio je bez identifikacijskih oznaka. Čak je objavljeno u drugom izvoru da je jedna njemačka podmornica 14 sati ranije bila na tom području, a da je »Topazio«, nakon radova rekonstrukcije, zaista sličio na njemački U-boot tipa VII C.


Bombarder je napao podmornicu mitraljezima i grozdom dubinskih bombi koje su eksplodirale oko podmornice što je uzrokovalo potonuće. Finch je zatim vidio brodolomce, njih 15-20, koje je fotografirao prije odlaska. Navodno su, u prvom trenutku, isplovili brodovi i poslani zrakoplovi upomoć brodolomcima, ali je akcija ubrzo prekinuta jer je krivo zaključeno da je napadnuta podmornica »Turchese«, koja je odmah uočena kako plovi prema sjevernoj Africi. Nije bilo preživjelih među 49 članova posade (šest časnika, 14 podčasnika i 29 ostalih), a među njima je bio i Miro Buha, rođen 9. rujna 1923. godine u Zadru koji je na podmornici bio mornar-RTG.


Britanci, iako su znali da nije potopljena podmornica »Turchese«, ostali su pri tvrdnji da je Finch potopio njemačku podmornicu, pa je odlikovan za potapanje. George Herbert Finch nikad neće saznati da je pogrešno identificirao podmornicu – stradao je 17. ožujka 1945. kada je imao 21 godinu. Samo dva mjeseca prije kraja rata.


Rubino


Ulaskom Italije u rat podmornica, »Rubino« je bio baziran u luci Taranto, a 29. lipnja dobio je naredbu da se vrati u bazu. Tijekom te plovidbe uz obalu talijanske regije Puglia, nad podmornicom je preletio zrakoplov. Zaključeno je da se radi o talijanskom ili njemačkom zrakoplovu, pa nije naređeno uranjanje, a radilo se o jednom od 14 savezničkih hidroaviona Short Sunderland koji su letjeli nad Jonskim morem u sklopu operacije MA 3 (britanska operacija opskrbe svojih trupa u Africi) između Alexandrije i Tobruka.


Sat vremena kasnije, kad je »Rubino« bio 45 milja od rta Santa Maria di Leuca, doletio je novi zrakoplov: Sunderland L 5804/S britanskog RAF-a pod zapovjedništvom kanadskog kapetana Williama Weira Campbella. Isti pilot je prethodnog dana potopio talijansku podmornicu »Argonauta«. Izveo je dva napada, izbacivši osam bombi, a jedna je pogodila i podmornica je pukla na dva dijela. Stradalo je 40 od 44 člana posade. Zrakoplov se spustio, iako je vrijeme bilo loše, te je spasio četiri člana posade. Navodno, spašavanjem je Campbell htio dokazati da je potopio podmornicu, jer je objavljeno da su podmornicu »Argonauta« potopili britanski razarači. Zarobljenici su iskrcani na Malti odakle su prevezeni u zarobljenički logor br. 306 u Egiptu, a kasnije u logor u Indiji.


»Topazio«, »Rubino« i »Delfinul«

Razred: Sirena
Godina: 1934., 1934., 1936.
Brodogradilište: Cantiere Navale del Quarnaro, Fiume
Novogradnja br.: 138 137 127
Kobilica: 26. 9. 1931., 26. 9. 1931. lipanj 1927.
Porinuće: 15. 5. 1933., 29. 3. 1933., 22. 6. 1930.
Isporuka: 28. 4. 1934., 21. 3. 1934. travanj 1936.
Deplasman: 620/837 t 650/900t
Dimenzije: 60,2×6,5 m 68,0×5,9
Pogon: 2x Tosi (dizel) + 2 x Magneti Mareli (električni)
Brzina: 7,5/14,0 čv
Naoružanje: top 100/47; 2 13,2 mm Breda, 6 torp. cijevi 533 mm top 102 mm; 6 torp cijevi 533 mm
Ostala imena:
– 1945. TS4;
– 1947. Delfinul
Sudbina:
– 12. 9. 1943. potopljen
– 29. 6. 1940. potopljen
– 1957. izbrisan
– 1970. izrezan

Ostale podmornice razreda Sirena izgrađene u Italiji

»Muggiano«
– »Ametista« 12. 9. 1943. samopotopljen
– »Zaffiro« 6/1942. potopljen
– »Smeraldo« rujan 1941. izgubljen
»Taranto«
– »Diamante« 20. 6. 1940. potopljen
– »Smeraldo« rujan 1941. izgubljen
»Monfalcone«
– »Galatea« 1. 2. 1948. izrezan
– »Naiade« 14. 12. 1940. potopljen
– »Nereide« 13. 7. 1943. potopljen
– »Ondina« 11. 7. 1942. potopljen
– »Sirena« 9. 9. 1943. samopotopljen