Jelenko Hodak je ribolovca kojem s enapokon posrećio ulov ozbiljne ribe. Evo što nam je Jelenko ispričao o tom svom uspjehu:

– Otac mi je bio strastveni ribolovac tako da i ja lovim ribu od kada pamtim.

Svoju prvu ribu sam ulovio tamo negdje s 4-5 godina na kedericu napravljenu od bambusovog štapa, na slapovima Krke.

A u morski ribolov zaljubio sam se na prvi zabačaj.

Ljetna noć na nekoj udaljenoj pošti za mene je neusporediva s bilo kojim ribolovom na rijeci ili jezeru.

Kako sam postajao stariji, sasvim sam prestao loviti, osim kad sam bio na moru.

Bilo je ribolova gdje bi se dobro ulovilo, bilo je onih gdje ne bi ništa, ali je uvijek bila uživancija s potajnim priželjkivanjem da uhvatim neku ‘mrcinu’, onako ‘s kraja na blinker’.

A to ‘s kraja na blinker’ za mene ima posebnu vrijednost jer je i ćaća od moje drage veliki ribar koji je dobar dio života proveo loveći u Šibenskom akvatoriju i uvijek bi mene furešta lagano podbadao kad bih išao zabaciti negdje  skraja dok bi ljetovali kod njega u Zatonu.

– Vidi ga, opet ide… Opet nećeš ništa ulovit! On će lovit na bliiinker… – tako bi me ispraćao u moje ribolove i masu puta je to bila istina jer sam se vraćao ili s praznom kantom ili s nekom oradom porcijašicom.

– Ha, ha, ha… Jesan ti reka… – smijao bi se po mom povratku – priča nam Jelenko.

– Na Lošinj smo otišli na brzinu jer mi se otvorila neka rupa u rasporedu.

Tomica, moja draga, otkazala je izlazak s prijateljicom i uputili smo se po prvi put zajedno na moj najdraži otok.

Moram napomenuti da sam svjestan koliko sam sretan što mi draga voli ribolov, a hvali se i da zna pomoću trapule uloviti morskog crva.

Na poštu smo se dovezli rentanim gliserom što nije bilo baš ekonomično, ali ideja da po toj ljetnoj vrućini nakon ćevapa i piva hodamo 40 minuta preko otoka do pošte nije se sviđala niti meni niti njoj.

I kako to obično biva, na tajnoj pošti na žalost nismo bili sami, ali Nijemci koji su vezali barku u blizini, srećom su se brzo povukli na spavanje tako da je ribolov mogao početi.

A počeo je tako da je Tomica čupala lijepe velike oćade na tunju dok sam joj ja mijenjao ješku, vezivao udicu kad bi joj predvez pukao i skidao ribe, jer je bila na uzvisini s koje se i nije bilo baš praktično spuštati.

Ona lovi, a ja ništa.

Moram priznati da me to malo iritiralo, ali nas je oboje prije svega dobro zabavljalo.

Mislio sam si, kako će me tek njen stari izvozati ako ja ništa ne ulovim, jer je ona nahvatala već hrpu ribe.

Ali čim mi je zagrizla prva orada odmah sam se oraspoložio tako da je još oko ponoći već solidan broj ribica bio u kanti.

Tomica se zavukla u vreću za spavanje, a ja sam uživao u mjesečini, zvijezdama i lagano dremuckao oslonjen na zid mula – nastavlja Jelenko.

– Pri jednoj kontri mi je u ruci ostao leptir od role što mi se još nikada do tada nije dogodilo, pa sam na brzinu u mraku preradio štap koji sam kupio prošle godine da se iskušam u spinu. Stavio sam 20 grama tešku olovnicu, zavezao udicu i zabacio je naješkanu piletinom.

Nikad nisam brijao na skupu opremu tako da je štap bio neka jeftinjara koju sam zajedno s rolom platio nekih šezdesetak eura.

Iz dremuckanja me prenulo zujanje role.

Adrenalin je u sekundi odradio svoje i u samo jednom skoku sam već potpuno budan bio kod štapa.

Bilo je sasvim jasno da je zagrizlo nešto veliko.

Uzbuđenim šaptom, da ne probudim Nijemce koji su spavali u obližnjem brodu, budio sam Tomicu da donese sak, dok je riba uz zujanje role jurila iz uvale prema otvorenom moru. Upredenica je nestajala iz role nesmiljenom brzinom i uskoro sam prilično očajan shvatio da mi je na kalemu ostalo još samo nekolicina namotoja.

– To je to, trenutak istine… Sada je moram zategnuti pa što bude – promrmljao sam sebi u bradu.

Riba je savila štap, a meni su ti trenuci izgledali kao vječnost.

Namotaj, pusti, namotaj, pusti…

Napetost je bila na vrhuncu, a onda je došlo prvo veće popuštanje i tu mi je nekako laknulo. Metar po metar, idućih dvadesetak minuta sam je vukao sve bliže uvali.

Kada je riba prvi put bljesnula petnaestak metara od nas ispod tamne površine mora, srce je opet počelo brže kucati.

Zadnjih par metara izvlačenja obilježilo je još nekoliko pokušaja borbe i bijega, ali ubrzo je gof od 12 kilograma bio u saku koji je Tomica, moram priznati, krajnje majstorski podstavila.

Idućih sigurnih sat vremena, a možda i dulje, bio sam u šoku.

Ako je čitatelj ovih redaka iskusan ribolovac možda će mu se to činiti pretjerivanjem, ali meni se te večeri ostvario jedan san, i to na savršenom mjestu na koje odem uvijek kada trebam reset i to sa savršenom ženom.

Bolje nije moglo.

Uskoro idemo opet u Zaton na ljetovanje, kod ćaće… – ispričao nam je Jelenko Hodak.