Trgovačka mornarica Kraljevine Jugoslavije je 1939. brojila 77 brodova i 4.563 pomoraca. Ujesen je počeo Drugi svjetski rat, a veliki dio te flote nalazio se u američkim lukama: u lukama Baltimore i New York znalo se istovremeno naći i po deset brodova pod jugoslavenskom zastavom.

Slučajevi buna, pobuna i dezerterstva do lipnja 1941. zorno pokazuju stavove pomoraca na ratna zbivanja. Ti događaji bili su često i surovo ugušivani uz pomoć konzularnih vlasti u stranim zemljama. Bune i pobune najčešće su organizirali časnici, jer formalno nisu bili vezani Kolektivnim ugovorom, a nakon organiziranja časnici palube bi često ostajali u – pozadini. Poslije napada u travnju 1941. sličnih događaja više nije bilo.

U prvim tjednima rata na brodovima je vladala posebna atmosfera. Tako se parobrod »Boka« (izgrađen 1920. u Montrealu kao »Canadian Planter«, a od 1936. u floti Zetske plovidbe a.d. iz Cetinja) nalazio na sidrištu teksaške luke Beaumont, a posada je odbila ukrcaj starog željeza za engleske luke pod obrazloženjem da ne žele izgubiti živote za privatnu kompaniju, ali su zatražili dvostruku plaću s isplatom mjesec dana unaprijed. Zahtjev nije prihvaćen i posada je iskrcana te je parobrod isplovio za Glasgow s američkom posadom pod panamskom zastavom i u vlasništvu CiA Centroamericana de Navigacion Ltda. Brod je torpedirala i potopila 20. rujna 1940. njemačka podmornica »U-138« pod zapovjedništvom Wolfganga Lutha, u plovidbi Barry-Freetown 52 milje sjeverozapadno od irskog otoka Ratlin, a stradalo je osam članova posade.

DODATAK NA PLAĆU

Slično se dogodilo i s posadom parobroda »Drava« (Jugoslavenska oceanska plovidba d.d., Sušak) izgrađen je 1918. u Rotterdamu kao »Kediri«, od 1923. »Essex Druid«, od 1938. »Drava«. Brod je krcao teret za peruansku luku Trujillo u američkoj luci Norfolk (Virginia), a posada je pretpostavila da će nakon toga brod zaploviti za Europu. Dio posade je dezertirao, a ukrcana je američka posada na Haitiju. Parobrod je preživio Drugi svjetski rat te je 1946. postao »Podgora« i dodijeljen je riječkoj Jugoliniji koja ga 1957. prepušta Kvarnerskoj plovidbi. Parobrod je 15. veljače 1961. doplovio na rezanje u Korčulu.

Dezertirao je i dio posade parobroda »Federiko Glavić« (Dubrovačka plovidba a.d., Dubrovnik) prije isplovljavanja 19. listopada 1939. iz luke Baltimore (Maryland) za Buenos Aires. Parobrod je izgrađen 1925. u Belfastu. Od lipnja 1941. do istog mjeseca 1946. brod je u zakupu britanskog Ministarstva ratnog prometa i plovi kao »Radport«. Nacionaliziran je 1946. i dodijeljen Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi, Sušak pod imenom »Beograd«. Od 1949. do 1957. je u floti riječke Jugolinije, a onda je predan na upravljanje Atlantskoj plovidbi iz Dubrovnika. U rezalište u Split doplovio je 5. ožujka 1970.

Slično je bilo i s posadama brodova Slobodne plovidbe Topić d.d., Sušak: u rujnu 1939. posada broda »Olga Topić« odbila je isplovljavanje iz New Yorka za Albany i Italiju. Strojari su pogasili kotlove, a nakon deset dana pregovora posada se izborila za izvanrednu nagradu od sto dolara preko postojeće plaće. Plovioje sve do 1952. kao »Jela Topić«, »Neti« i »Šibenik«.

Parobrod »Serafin Topić« stajao je mjesec dana u Wilmingtonu prije isplovljavanja za Albany i Genovu. Posada je tražila 25 dodatnih dolara za plovidbu do Albanyja te odbila plovidbu za Europu. Desetak članova posade je dezertiralo. Godine 1942. mijenja ime u »Cosala«, 10. veljače 1943. torpedirala ga je pormornica »HMS Una«… Brodar je bio prisiljen isplatiti po sto dolara povrh plaće.

I posada parobroda »Ivan Topić« se izborila za po sto dolara povrh plaće. Zapovjednik parobroda »Ante Topić«, Jakov Pezelj iz Kostrene, je u Rio de Janeiru s broda otjerao talijanskog konzula koji ga je došao uvjeravati da podigne talijansku zastavu.

Posada parobroda »Jurko Topić« dvaput se pobunila: odbili su ploviti iz Engleske za Jadran tražeći dodatnih 20 funti povrh plaće. Brodovlasnik je pristao, ali ih nije isplatio nego je posadu uputio da ga tuži sudu. Dolaskom u Italiju iskrcan je dio posade… Drugi put u Saigonu, kada su trebali isploviti za Španjolsku, tražili su povećanje plaća zbog plovidbe miniranim područjima oko Singapura. Brodovlasnik je odbio, ložači su pogasili kotlove, a nakon osam dana postignut je dogovor uz prijetnju da će posada biti iskrcana u Port Saidu. Isplaćeni su u lažnim funtama. Zapovjednik, drugi časnik i dva ložača su zbog toga uhićena u Port Saidu. Uspjeli su dokazati da su funte dobili od agenta u Saigonu te su oslobođeni.

SAVEZNIČKI BRODOVI

Posada parobroda »Vid« (Brodarsko Oceansko Duštvo Oceanija, Sušak) stupila je u štrajk u Lisabonu odbivši daljnju plovidbu. Štrajk je trajao punih 34 dana, 14 članova posade je iskrcano, a zamijenila ih je strana posada.

Posada parobroda »Dunav« je 26 dana štrajkala u Malagi, kao i posada parobroda »Timok« (Brodarsko A.D. Oceanija, Sušak) u istoj luci (deset dana), posada parobroda »Junak« (Parobrodarsko A.D. Progres, Split) štrajkala 27 dana u Oranu, Parobrod »Labud« je štrajkao 20 dana u Punta Delgada, u Dubrovniku su štrajkale posade parobroda »Sreća« (plovio do 1963. kao »Kornat« i »Cheikh Marcel) i »Bor« (Brodarsko oceansko društvo Oceanija)…Posada parobroda »Sreća« odbila je isplovljavanje iz Dubrovnika za Huelvu u luke Južne Amerike tražeći veće nagrade od utanačenih sa Savezom brodovlasnika. Izmijenjen je dio posade, pa je brod isplovio… Posada parobroda »Velebit« odbila je isploviti iz luke Rosario za Europu i stupila u štrajk. Nakon odobrenja izvanrednih nagrada, ali i gubitka vremena, isplovili su.

Zbog sve većeg broja odlazaka posade s brodova 3. listopada 1939. Pomorski odjel jugoslavenskog ministarstva je podsjetio posade svih brodova pod jugoslavenskom zastavom da im je zakonska obveza da izvršavaju naređenja zapovjednika te da će im, u protivnom, biti trajno oduzete dozvole za plovidbu.

U Lisabonu su se našli istovremeno brodovi »Vihor«, »Sud«, »Ante Matković« i »Olga Topić« i s njih se iskrcalo dvadesetak pomoraca i prihvatilo talijanske putne isprave kako bi se vratili kućama. Nekoliko dana kasnije vratili su putovnice i krenuli preko Gibraltara u Englesku da se ukrcaju na savezničke brodove.

POTJERAO KONZULA

Desetak pomoraca (Mavrinac s broda »Ante Matković«, Šarunić s broda »Olga Topić«, Sabotinčić s broda »Sud«, Pajkurić s broda »Ante Matković«, Milohnić s broda »Vihor«, Stručić, Perušić i Maračić s broda »Sud«), koji su čekali u Lisabonu, brodom »Gloria« (panamska zastava, izgrađen 1912. kao »Chincha« u North Sandsu, od 1939. u floti A. Babarovića iz Milne kao »Milena«, od 1941. »Gloria«) otplovili su u New York. Zapovjednik panamskog broda bio je legendarni kapetan Martin Kovačević iz Kostrene (sv. Barbara) koji je tijekom Drugog svjetskog rata čak triput torpediran, a nakon rata plovio je na brodovima Jugolinije.

Zanimljivo je da se Martin Kovačević zajedno s još nekoliko pomoraca (među njima M. Sušlić, A. Šikić i N. Mičetić iz Kostrene), u svibnju 1940. radi ukrcaja na brod »Santa Clara« (navod dr. Vjekoslava Bakašuna, u popisu stradalih brodova nema tog broda kao niti »St. Clara«) našao u Dunkerqueu u tijeku evakuacije engleskih i francuskih vojnika (operacija Dynamo). No, brod je u luci bio potopljen. U Calaisu su se uspjeli ukrcati na poljski brod »Katowice« (izgrađen 1925. kao »Vendemiaire«, plovio do 1949. kada se nasukao) i iskrcali se u Doveru, proslijedili za Southampton i Cardiff te brodom »Santa Margarita« (izgrađen 1828. kao »Isleworth«) do Norfolka da bi se ukrcali na tanker »Jolanda« (ili »Yolanda«, koji je također napadnut od njemačke podmornice na Atlantiku). No, parobrod je torpedirala 400 milja od irske obale 2. srpnja 1940. njemačka podmornica »U-29«. Spasio ih je engleski parobrod »King John« koji je plovio za San Francisco preko Panamskog kanala, ali njemački raider »HSK 3« (»Widder«) ga je potopio 13. srpnja 1940. Srećom, nakon nekoliko dana u čamcu za spašavanje dohvatili su se obale otoka Saint Barthelemy u Karibima te konačno stigli u SAD.

Zanimljiv je slučaj parobroda »Milena«: prevozio je smolu i trebao u jednu francusku luku koja je upravo kapitulirala, pa se sklonio u jednu englesku luku. S obzirom na to da se smola nije mogla prodati, dugo je bio u luci, a uslijed velike vrućine smola se počela topiti, pa se kasnije morala razbijati dinamitom, ali bezuspješno, pa su brod i teret 1941. prodani u – Panamu (»Gloria« u floti Cia de Vapores Arauco Panamense). Parobrod je 1950. izrezan u Baltimoreu.

Početkom rata, talijanske vlasti pokušavale su, tada još neutralne brodove, uključiti u svoju flotu – parobrod »Sloga« (Atlantska plovidba, Dubrovnik) zatekao se u Rio de Janeiru, a kostrenskog zapovjednika Bartola Jelenčića posjetio je njegov kolega iz pomorske škole u Trstu koji je postao generalni konzul. Reče mu da su Sušak i Kostrena pripojeni Kraljevini Italiji te da brod treba vijati talijansku zastavu. Jelenčić ga je potjerao s broda uz podršku posade. Konzul je poduzeo korake da se obitelj kapetana deportira, ali do toga nikad nije došlo… Parobrod je u listopadu 1942. izgubljen u nasukavanju.

Kapetan Mate Pezelj, zapovjednik parobroda »Nikolina Matković« (Brodarsko poduzeće E. Matković, Split), nakon zahtjeva u luci Montevideo da izvjesi talijansku zastavu, noću je pogašenih svjetala otplovio sa sidrišta. Torpediran je u listopadu 1942.

Posada parobroda »Kotor« stupila je u štrajk u Charlestonu tražeći da joj se isplati unaprijed 500 dolara na ruke, a brodovlasnik je odbio… Zamjenik konzula i zapovjednik otišli su na policiju i izjavili da ne mogu opstati na brodu, jer je tamo većina posade – komunisti! Na brod je, potom, upalo 14 policajaca i u zatvor odvelo 17 članova posade. Iskrcano je 14 članova posade koji su repatrirani uz plaćen put. Zapovjednik ih je prijavio lučkoj kapetaniji tražeći da im policija u Sušaku pri povratku oduzme pomorske knjižice.

STOPOSTOTNE POVIŠICE

Parobrod »Lika« (Prekomorska plovidba, Sušak) rat je zatekao u plovidbi Atlantikom te je skrenut u Falmouth, plaće su im povišene za sto posto, jedan dio posade odbio je nastavak putovanja, a ostali su zahtjevali dodatno povećanje. Cijela posada je iskrcana. Od 1939. plovi kao »Milcrest«, u listopadu 1942. potonuo je u sudaru s brodom »Empire Lightning«.

Posada parobroda »Tomislav« (Jugoslavenski Lloyd a.d.) u plovidbi iz New Yorka za luke Južne Afrike tražila je nagradu od sto dolara po članu te životno osiguranje od 200 dolara i 400 za časnike. Sve je odobreno, ali je svejedno osam njih dezertiralo. Italija ga je zarobila 1941. (»Venezia Giulia«), pa prepustila Japanu (»Teian Maru«), a u siječnju 1942. je torpediran.

Posada parobroda »Istok« (Jugoslavenski Lloyd a.d.) odbila je isplovljenje iz Jamajke za Lisabon (obje luke u neutralnim zemljama) uz zahtjev da brod skrene na Kubu i tamo dočeka kraj rata. Ipak, doplovili su u Lisabon gdje je 18 članova posade krenulo kućama. Dok je došla smjena prošla su dva tjedna, a nakon toga proslijeđeno je za engleske luke. Od 1940. plovi kao »Maycrest«, u kolovozu 1944. potopljen je u Normandiji.

U plovidbi za engleske luke 18 članova posade parobroda »Carica Milica« (Jugoslavenski Lloyd a.d.)iskrcalo se u Lisabonu te je brod stajao 28 dana dok posada nije popunjena. Brod je u studenom 1939. potopljen minom.

Posada parobroda »Izgled« (Jugoslavenski Lloyd a.d,) odbila je isploviti iz Argentine za Europu: u konzulatu je ušlo u zapisnik: »Ako brod plovi za luke sjeverne Europe posada se ima pravo iskrcati u Portugalu ili Španjolskoj.« No, dolaskom u Las Palmas brod je napustlo 12 pomoraca, a ostali, osim zapovjednika, u Lisabonu… Od 1940. plovi kao »Elmcrest«, a torpediran je i potopljen u srpnju 1940.

Posada parobroda »Zrinski« (Jugoslavenski Lloyd a.d.) je u Buenos Airesu odbila priznati ugovor između Saveza brodovlasnika i pomoraca te da ne želi ploviti za Englesku već samo do Španjolske uz nagradu od 20 funti. Od 1940. plovi kao »Ashcrest«, a u prosincu iste godine je torpediran.

Ugovor nije priznala ni posada parobroda »Korana« (Prekomorska plovidba, Sušak) koji je bio u Buenos Airesu, i postavila isti uvjet kao i posada parobroda »Zrinski«. Od 1940. plovi kao »Oakcrest«, a torpediran je u studenom 1940.

Ugovor nije priznala ni posada parobroda »Marija Račić« u Cardiffu te ju je zamijenila britanska posada, Od 1939. plovi kao »Marcrest« te je u rujnu 1941. potopljen u zračnom napadu.

Posada parobroda »Preradović« je iz Buenos Airesa brzojavila da će proslijediti do Antwerpena ako se plaća poveća sto posto i dodijeli nagrada od po 20 funti. Od 1940. plovi kao »Fircrest«, a u kolovozu 1940. je torpediran.

ZAPOVJEDNICI NEKIH JUGOSLAVENSKIH BRODOVA

»Aleksandar I«- Radovan Šepić (časnici iz Kostrene: Milutin Randić, Viktor Pajkurić i Fausto Šoić); »Bor«- Radovan Popović; »Dinara«- Radoslav Zloković; »Dubravka«- Vlaho Simičić; »Dunav«- Milivoj Bukorović; »Karmen«- Alfred Benković; »Kupa«- Franjo Paškvan; »Lucijana«- Josip Dabinović (kasnije Jure Suzanić uz Andriju Stipanovića, Teodora Tijana i Ivana Suzanića); »Predsednik Kopajtić«- Oskar Seidel; »Sveti Duje«- Ivo Antunović; »Timok«- Milivoj Mikulić; »Triglav«- Serafin Gamulin;«Trepča«- Stanko Marocchini; »Durmitor«- Ivo Bego; »Velebit«- Ivo Štuk; »Sloga«- Bartol Jelenčić; »Ivan Topić« – Jakov Pezelj; »Nikolina Matković«- Mate Pezelj; »Talas«- Šime Milovčić; »Sud« – Mirko Skočanić; »Petar« – Ante Bota.