Plavi svijet

Branko Šuljić: Zaboravljeni Kodeks odgovornog ribarstva

Branko Šuljić

Pravo na ribolov sa sobom nosi i obvezu da se to čini odgovorno, kao i da osigura efikasno očuvanje i gospodarenje vodenim bioresursima, stoji u Kodeksu



U gomili svakovrsnih požutjelih starih papira, što ih ljubomorno čuvam, a mnogi se čude, nije im jasno čemu i zašto, pronašao sam nedavno zanimljivu brošuru. Znao sam da je imam, ali je godinama nisam otvarao. Riječ je o međunarodnom dokumentu, a hrvatski prijevod tiskan je 2000. godine. Naslov mu je »Kodeks odgovornog ribarstva«. Dokument što ga je 1995. donio FAO, organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu. Od tada su zacijelo zaboravili na njega i mnogi oni koji bi trebali brinuti o njegovu provođenju. Iz samog naziva jasno je o čemu se radi. Isto tako možemo zaključiti da je i danas izuzetno aktualan, možda još više nego u vrijeme kada je donesen.


Njegova važnost i uloga naglašena je već u prvim rečenicama predgovora. Vrijedi ih citirati: »Od davnine je ribarstvo bilo glavni izvor hrane za ljude i izvor zaposlenja i ekonomskih povlastica onih koji se njime bave. Bogatstva vodnih bioresursa smatrana su neograničenim darom prirode. Međutim, porastom novih saznanja i brzim razvojem ribarstva poslije Drugog svjetskog rata, ovaj mit je blijedio uslijed spoznaja da vodeni bioresursi, iako obnovljivi, nisu neograničeni i da trebaju pravilno gospodarenje, a da njihov doprinos u prehrani, ekonomiji i socijalnom blagostanju svjetske populacije u porastu bude održiv.«


Međunarodni standardi


Poruke slična sadržaja i danas nam dolaze s raznih strana svijeta. Uvjeren sam da većina današnje generacije ne zna za onu staru kinesku što kazuje: »Ako želiš nahraniti putnika namjernika, ponudi mu zdjelu riže, a ako želiš nahraniti prijatelja, nauči ga loviti ribu, nahranio si ga zauvijek!« Koliki danas love ribu i teško uspijevaju prehraniti sebe i svoju obitelj. I ne vode se svi onom maksimom: »lovi tako da i sutra može loviti tvoj sin«. Zato, zavirimo u Kodeks odgovornog ribarstva, pokušajmo doći do njega.




U njegovu se uvodu navodi da »određuje načela i međunarodne standarde ponašanja za odgovorno djelovanje u pogledu osiguranja efikasnog očuvanja, gospodarenja i razvoja bioresursa voda, s dužnim poštovanjem ekosustava i bioraznolikosti. Kodeks prepoznaje prehrambenu, ekonomsku, socijalnu, prirodnu i kulturnu važnost ribarstva i interese svih onih koji brinu o ribarskom sektoru.« A nadasve je znakovito ono što stoji u točki 1. 2. članka 1.: »Kodeks je globalan po djelokrugu, a namijenjen je članicama FAO-a i onima koji to nisu, ribarskim entitetima, subregionalnim, regionalnim i globalnim organizacijama, bilo da su one vladinog ili nevladinog karaktera, svim osobama koje se brinu o očuvanju ribljih resursa, gospodarenju i razvoju ribarstva, poput ribara, onih koji su obuhvaćeni preradom i trgovinom ribe i ribljih proizvoda i ostalim korisnicima vodenog okoliša povezanim s ribarstvom.«


Kodeks je dobrovoljan


Kodeks sadrži principe i standarde primjenjive u očuvanju, gospodarenju i razvoju svih kategorija ribarstva. Njime je obuhvaćen lov, prerada i trgovina ribom i ribljim prerađevinama, drugi poslovi vezani uz ribolov, akvakulturu, istraživanja u ribarstvu i ugradnja ribarstva u gospodarenje priobaljem. Praktički, kodeksom je obuhvaćeno sve iz sektora ribarstva i namijenjen je svima koji u njemu posluju. A koliko ga poštuju, primjenjuju njegove odredbe? Tim više što se uvodno ističe: »Kodeks je dobrovoljan«!


Doduše, u nastavku se pojašnjava da su njegovi dijelovi bazirani na važećim odredbama međunarodnog prava, uključujući i one iz Konvencije UN-a o pravu mora. Dodaje se da Kodeks sadrži i odredbe koje imaju ili mogu dobiti obvezujući karakter po drugim obvezujućim pravnim instrumentima. U konačnici, u njemu je puno više »može« i »treba« nego – mora. Pitanje je koliko se poštuje i ono »mora«, čak i od članica FAO-a. Svjedoci smo baš u međunarodnom ribarstvu svekolikog kršenja mnogih zakonskih propisa i obveza, a da o preporukama i neobvezujućim normama ne govorimo.


Događalo se svašta i u Jadranu, nadasve u sezoni tunolova. U međunarodnim vodama otvorenog mora, dok nije bilo ni ZERP-a, ni gospodarskog pojasa, moglo se vidjeti velike brodove raznih zastava što su nemilosrdno haračili. I nisu poštovali ograničenja koja je postavio ICCAT, međunarodna organizacija za zaštitu plavoperajne tune. Još gore bivalo je u Sredozemnom moru, gdje se tek unatrag desetak godina uspostavilo malo više reda, ali ne u potpunosti. Važno je istaknuti da nered rade ribari iz zemalja članica UN-a, što podrazumijeva da su i u članstvu FAO-a. Tko brine o tamo nekakvu Kodeksu, kad se ukaže prilika za dobar ulov i njegovu, još bolju prodaju. Pa su se i u nas mogle čuti optužbe o unosu tuna u kaveze, bez prateće dokumentacije.


Sveobuhvatna načela


Među osnovnim načelima Kodeksa ističe se da države i korisnici vodenih bioresursa moraju čuvati vodene ekosustave. »Pravo na ribolov sa sobom nosi i obvezu da se to čini odgovorno, kao i da osigura efikasno očuvanje i gospodarenje vodenim bioresursima.« Također, zapisano je da gospodarenjem u ribarstvu »treba očuvati kvalitetu, raznolikost i raspoloživost ribljih resursa u dostatnim količinama za sadašnje i buduće generacije.«


Članak što sadrži osnovna načela najopsežniji je dio nevelika dokumenta. Međutim, u gotovo svakoj od 19 točaka, uz prijedlog određene mjere stoji: »treba« ili »trebaju«, a samo jednom »moraju«. S obzirom na sadržaj te odredbe, lako je danas zaključiti da se ona slabo poštuje. Radi se o čuvanju vodenih ekosustava.


Osnovna načela su sveobuhvatna, temeljito posložena. Kada bi ih poštovali svi sudionici u ribarskom poslovanju, uistinu bi bile nepotrebne sve silne udruge za zaštitu prirode, životinja, morskih resursa, ili kako se već zovu… Ne bi imali razloga za prosvjede, nezadovoljstvo, ljutnju… Kako bi bilo lijepo kada bi sve funkcioniralo onako kako je zapisano u Kodeksu odgovornog ribarstva. Previše idealistički da bi bilo realno i ostvarivo. Mnoge veće i za svijet i važnije teme ostaju »mrtvo slovo na papiru«. Usprkos dobrim željama i sveopćem prihvaćanju.


Da se ostvari ono što neće, zanimljive bi bile usporedbe ribarskih ulova – bismo li imali više hrane iz mora..? I bogatije more!