U posljednje vrijeme nema ništa o ribarima i ribarstvu. Valjda rade, a kako love, čega ima na ribarnicama. S puno pitanja na brzinu me presreo poznanik kojeg rijetko viđam. Ali, očito, čita novine! Pa, neka mu bude, ribarstvo ne zanemarujem. Sami na moru, sa svojim brigama i problemima, u sjeni turističke vreve i galame, ribari strpljivo rade, nekad više a drugi put manje zadovoljni onime što dižu u mrežama. Ili u vršama, odnosno na udicama parangala. I sa strepnjom prate kretanje cijena na tržištu naftnih derivata. To ih izravno pogađa.

Sa svojih balkona, na kojima u ovom dijelu godine puno više borave, Riječani svake večeri mogu vidjeti na poslu ribarske brodove plivaričare. Ponekad ih je desetak, pa i petnaestak, drugi put četiri, pet. Lako ih je »otkriti« na horizontu, sa svojim jakim svjetlima ne mogu se sakriti. Ujutro, prilikom povratka u luku, rijetki ih vide, još rjeđi svjedoče iskrcaju ulova, najčešće u Porto Barošu. Dok tamo ne dođe marina..!

– Možemo biti zadovolji, s obzirom na ljeto i vrućine. Ulovi su 2-3 tone na noć. Nađe se više ribe, ali je uvijek rizično koliko će ostati u mreži. Vratile su se tune. Blaženi je bio lipanj. Tune otplivale u Mediteran, ulovi bogati, kvaliteta ribe zadovoljavajuća. U miru smo radili. Tako govori Kristijan Uhač, iskusni ribar iz Rijeke, zapovjednik broda Srdela.

Ima i srdele

U pravilu, veći dio ljetnog ulova okružujućom mrežom plivaricom srdelarom čini inćun. Tako je i ovog ljeta. Također, dobro se lovi srdela, više nego obično plavica i, iznenađujuće, srdela golema. Glavnina ulova s broda Srdela otprema se u izvoz, »tamo postižemo bolju cijenu«. Ponešto odvoje i za domaće kupce. S obzirom na konstantno smanjenje ulova posljednjih godina, za plasman male plave ribe nema problema. Potražnja je veća od ukupnog hrvatskog ulova.

Unatrag godine dana problematična je bila kvaliteta ulova. Zbog prevelike količine nedorasle ribe i učestalog ponavljanja takvih ulova, država je donijela nepopularnu mjeru – kroz duže razdoblje za rad s plivaricom srdelarom zatvoren je bio značajan dio hrvatskog ribolovnog mora. Zatvorenih zona bilo je i ovdje, na sjevernom Jadranu. Brodovi su bili primorani svijetliti dosta daleko od uobičajenih lovišta i od matičnih luka.

Sada je stanje neusporedivo povoljnije, posebno u Riječkom zaljevu. Za srdelu, u današnjim prilikama, može se reći da je velika, 43-45 primjeraka u kilogramu! I inćun ima zadovoljavajuću veličinu, 65-70. Nije to idealno, nadasve ne kako bi htjeli ribari, također tržište i zakonodavac ali, »kad se sjetimo što smo lovili, moramo biti zadovoljni«.

Brodovi iz Rijeke i sa šireg područja Kvarnera sada uglavnom rade u Riječkom zaljevu, a istarski uz zapadnu obalu Istre. Riječki zaljev, čuli smo od ribara, povoljniji je i zbog eventualnih neverina, kažu da su neke istarske luke slabije zaštićene od zapadnog vjetra. U jednom dijelu lipnja malo više brodova bilo je u istarskom akvatoriju iako, svugdje se lovilo odlično, ističu ribari. »Stajne je svugdje isto. U Istri probleme pričinjavaju dupini, ovdje kod nas tune. Vratile su se masovno, i to mali primjerci, tridesetak kilograma. Stječe se dojam da su još agresivnije, više nasrću na ribu. Neće nam više dati mira!«

Na Sredozemnom moru

Za hrvatske ribare koji tune love plivaricom tunolovkom ovogodišnja ribolovna sezona je okončana. Ispunili su ulovnu kvotu što je dodjeljuje ICCAT, međunarodna organizacija za zaštitu plavoperajne tune. Za Hrvatsku ona je ove godine iznosila – 1.238 tona, od čega je za plivaričare bilo namijenjeno 1.000 tona. Ostalo je raspoređeno na ciljani ribolov tuna udičarskim alatima, ribolov na temelju odobrenja za gospodarski ribolov na moru igluna plutajućim parangalom, ciljani ribolov tuna udičarskim alatima za plovila na koja se kvota raspoređuje putem javnog natječaja, te negospodarski ribolov – sportski ribolov, rekreacijski ribolov za trofejne primjerke, te ribolov u znanstvene svrhe. Također, 25,88 tona namijenjeno je za ribolov na temelju odobrenja za gospodarski ribolov na moru okružujućom mrežom plivaricom srdelarom. Kada se sjetim koliko su problema imali ti plivaričari kada im se u lovini našla tuna. Ako je naišla kontrola. Bilo je skrivanja takvog ulova po raznim dijelovima broda, prikazivanja da je ulovljen albakor, a ne tuna, a… bilo je i kaznenih prijava.

Dobio sam informaciju da je i ove godine glavnina hrvatskih tunolovaca radila na Sredozemnom moru. U Jadranu je, navodno, ostao samo jedan brod! Financijski efekti za ribare i uzgajivače tuna na farmama, rečeno nam je, razlog su za odlazak na udaljeno lovište. Na Sredozemlju se, za razliku od Jadranskog mora, love veliki primjerci tune. Kvota se brže ispuni s manjim troškovima rada, s takva riba na tržištu ima veću cijenu, što odgovara i vlasnicima farmi, jer uzgojni ciklus kraće traje, brže naraste za izlov i prodaju, manje se troši za ishranu. Sada skoro sva tuna ostaje u Jadranu, jede isto ono što i ribari love – malu plavu ribu, a apetit joj je velik. Žalio mi se svojedobno jedan ribar plivaričar, tvrdio je da u godinu dana tune pojedu više srdele i inćuna, nego što je ukupan ulov svih hrvatskih ribara. Imao je i konkretnu računicu, s egzaktnim pokazateljima.

– Šteta! Ranije, kada su tunolovci radini u Jadranu, ipak se izlovila značajna količina, makar kroz određeno razdoblje bio je manji pritisak na plavu ribu. Pa su i nama tune pričinjavale manje problema prilikom ribolova, bolje smo lovili, zaključuje Kristijan Uhač.

More će se brzo oporaviti

Iz ribarskih krugova čuli smo razmišljanje da je sazrelo vrijeme za mijenjanje ICCAT-ovih mjera vezanih za lov tune. Strogo kontrolirane, i ne velike kvote ulova, određene su u vrijeme kada je plavoperajna atlantska tuna uistinu bila ugrožena. Na Sredozemlju, pa i u Jadranu, lovila se nekontrolirano, praktički bez ozbiljnije registracije ulova. U sezoni intenzivnog ribolova dolazili su brodovi raznih zastava, često iz dalekih zemalja, kretanje plova tuna pratilo se avionima i helikopterima, jer plavoperajna atlantska tuna na svjetskom je tržištu posebno cijenjena. Njena zaštita bila je nužnost, jer da se nastavilo takvim tempom pitanje je što bi od nje ostalo? Stokovi su bili decimirani… Osim kvota, provodila se stroga kontrola ulova, na brodove su došli međunarodni promatrači, registrira se praktički svaki ulovljeni primjerak i njegova veličina.

Današnje stanje posve je drugačije, tuna više nije ugrožena, tvrde ribari. Prema njihovim riječima, namnožila se preko svake mjere. Upravo onako kako mi je svojedobno govorio jedan poznati ribarstveni stručnjak: »more je jak organizam, ono će se brzo oporaviti, samo mu treba dati priliku.« Tune su je dobile i iskoristile, pa stroge propise treba olabaviti, kvote povećati, zazivaju neki ribari plivaričari. »I nama treba tolerirati više tuna slučajno ulovljenih, jer mi ih ciljano ne lovimo.«