Tune izlijeću iz mora okomito i visoko, potom lete, izvode parabolu. Brze su, teško je predvidjeti gdje se mogu pojaviti. Stječem dojam da se poigravaju, iako igra za tune nije karakteristična
Kakav doživljaj! Da mi je netko pričao ne bih mu vjerovao. Show na moru s tunama u glavnoj ulozi. I inćunima u sporednoj. Jurnjava morem i životna borba za opstanak, za goli život. Ako su pogled usmjerili prema moru, ne dalekoj pučini, nego stotinjak i manje metara ispred sebe, mogli su to vidjeti mnogi kupači. Plaža je bila puna.
Mjesto događanja bio je morski prostor ispred Rijeke, kod navoza brodogradilišta »3. maj«, malo prema stadionu. U predvečerje, oko 18,30 sati, plovio sam blizu obale, od Torpedove lučice u smjeru Kostabele i Preluka. Ništa posebnog, uobičajeni ljetni đir s povremenim zaustavljanjem i kupanjem, bez primisli o ribolovu po onakvoj vrućini. Iako, neki su tog poslijepodneva lovili, jedni s mjesta, drugi su panulali. Odjednom suputnica u brodici, ne smijem joj objaviti ime, govori: »Učinilo mi se da je ispred nas skočio dupin. Pogledaj…«
Samo sam usmjerio pogled kud mi je rukom pokazivala, kad imam što vidjeti. Jedna za drugom iz mora su izletjele dvije velike tune. Udaljene su nam bile možda pedesetak, nikako više od sedamdeset metara. Usporavam plovidbu i čekam, gledam pažljivo morski prostor ispred sebe. Nije prošlo pola minute, tune opet iskaču, pa opet… Stavljam motor u »ler« i promatram, guštiram u nečemu što nikad u životu nisam vidio. Tune ponavljaju svoje skokove, na trenutak se udaljuju u smjeru Opatije, minutu potom još su mi bliže.
Jure prema obali
Pomišljam u sebi: što bi bilo da udari u barku, onako velika i snažna. U plastičnu pasaru od četiri i pol metra. Koliko se može procjenjivati u takvim prilikama, bit će u svakoj 130 kilograma. Stanovito vrijeme skaču u neposrednoj blizini, zapažam na njima svaki detalj, jasno se ističu boje, peraje, a nadasve me impresionirala njihova elegancija i ljepota. Dok uživam u prizoru iz daljine se približavaju još dvije. I one izvode iste »vratolomije«, inćuni opet lete iznad površine. Kako će uopće doći ribarima pred svjetlo kad su tako preplašeni? Za inćunima u smjeru obale jurnule su i tune, po dvije zajedno. Približile su se plaži, onoj prvoj od brodogradilišta prema stadionu. Vjerujem da su ih kupači vidjeli, onako velike i u atraktivnoj jurnjavi teško su mogle proći nezapaženo.
Nakon desetak minuta, možda i duže, tko u takvim prilikama misli o vremenu, sve se smirilo. Nema tuna, ne lete inćuni. Nestalo je čarolije! Da li ću ikad više to doživjeti? Pokrećem motor, ali i dalje pažljivo osmatram morsku površinu oko sebe. Sve se nadam ponovo će tune izroniti, poletjeti visoko u zrak. Ništa… Tog dana predstava je završena. Zažalio sam stotinu puta što nisam imao kod sebe fotografski aparat, da ovjekovječim taj rijetki događaj. Šteta… Sljedećeg jutra rano sam bio na moru, ponio sam aparat od kuće i – zaboravio ga ukrcati u brodicu. Tog dana tune nisam vidio, ali su ih vidjeli neki prijatelji i morski susjedi, ispred Kostabele.
Morski pas je viđen
Još na brodici nakon prolaska tuna glasno sam komentirao da će za dan – dva mediji javljati o pojavi morskog psa na riječkom području. Tako se i dogodilo. Govorilo se da je viđen blizu nekih plaža na području Kantride i Kostabele. Smijao sam se tome, smijali su se i drugi koji su tih dana viđali tune. »Kad vide nešto tako veliko, glavu i repnu peraju, što će ljudi pomisliti nego na morskog psa. On im je prvi na pameti, u strahu su velike oči«, bio je jedan od komentara što sam ih slušao. Tako sam mislio sve dok me nije pozvao jedan poznati riječki ronilac.
»Priča o morskom psu je istinita«, rekao je on a njemu moram vjerovati, makar on dobro poznaje more i ribe. A, tuna i morski pas samo su ribe, ništa više. Obične jadranske ribe, samo velike. »Prilikom ronjenja vidjeli smo morskog psa, upravo na lokaciji kako je pisalo u novinama«, govorio mi je prijatelj ronilac. Odmah je dodao da nema nikakve opasnosti ni razloga za paniku, da je riječ o psu lisici. Prema njegovim riječima, bio je dugačak oko četiri metra, polovica toga otpada na njegov rep.
Pas lisica potpuno je bezopasan za ljude, kao i ostali morski psi Jadranskog mora. Upravo o njemu pisali smo otprilike prije mjesec dana, kad su nam prvi put javili o njegovu pojavljivanju na području Kantride. I tada smo naglasili da njegovo pojavljivanje ne treba nikoga plašiti, ni zabrinjavati. U ljetnim mjesecima dolazak psa lisice na samu površinu sasvim je uobičajen način njegova ponašanja. Nema sumnje da ga je prema obali i povrršini privukla i mala plava riba. Samo, on ima drugačiju taktiku lova od tune, on ne juri za ribom, nego je repom plaši, ošamućuje i stišće u krug. I još nešto dobro je znato – pas lisica je samotnjak, on ne živi u društvu poput tuna. Gdje se vidi jednog, u pravilu, nema drugog.
