Jednom, iako ne tako davno, desetogodišnja Marija Trcol uputila se sa svojim ocem Marinom, iz nekih samo njemu poznatih razloga, put Hartere. »Poprilična lokalpatriotkinja oduvijek fascinirana velikim tvorničkim kompleksima, željeznim konstrukcijama i industrijom općenito« bila je još pod dojmom »nekog« filma s Julijom Roberts u kojem se ista udaje pa je ponesena osjećajem neke posebne ljubavi prema slavnoj riječkoj Tvornici papira samo izustila: »Bilo bi super ženiti se tu«. 

Drugi susret s Harterom zbio se sedam godina kasnije, kad je Marija imala sedamnaest godina i puno pive u sebi. I dalje se htjela ženiti tamo, sad već u martama i trapericama, iako u niti jednom filmu namijenjenom lakoj nedjeljnoj zabavi Julia Roberts nije bila tako odjevena. Čak ni u onom u kojem je bježala s vjenčanja! 

Heh, ništa čudno Marija se u Željka Baškovića u Harteri i zaljubila, on nema pojma ni kada ni kako. Dvojac je ubrzo shvatio da su im velike zajedničke ljubavi prva, druga i treća, odnosno Hartera, Torpedo i Cres, a što se dalje dogodilo, jesu li se, kako i gdje vjenčali, saznajte nakon kratkog predaha. 

 Google Marija i kreativac Baško

– Čim je počelo to neko razmišljanje o zapečaćivanju sudbine, ideja o Harteri je došla prirodno, nakon što smo onu prvu o vjenčanju u međunarodnim vodama odbacili. Naša zajednička želja je povremenim, drukčijim zbivanjima oživjeti dijelove grada koji su nekad prehranjivali Riječane, pa je eto i ono što nazvasmo Ženjenje u tom duhu, priča Marija, koja je nakon četiri godine prijateljevanja i tri i pol godine zajedništva sa Željkom, prošle subote, 9. lipnja u Guvernerovoj palači skoro zakasnila na vlastito vjenčanje, no ipak izrekla to da, i on je rekao da, a onda je matičarka pitala kumu: A gdje je prstenje, a kuma Maja Car je pobjedonosno uzviknula: U autu!

No, ipak su njih dvoje, a reći će svježe udana žena »kao da su, bez imalo patetike, oduvijek zajedno«, obavili službeni dio, a potom za svoje prijatelje i najbliže u Energani u Harteri upriličili »Najbolji party godine: Gotovo je s prohibicijom«. Studenti informatike iz Rijeke bili su i kreativni i štedljivi. Svoje su vjenčanje osmislili, pripremili, u njemu sudjelovali, i nakon svega iza sebe sami i – pospremili. Zato što znaju najbolje i… Zato što njihovi prijatelji i obitelj znaju najbolje. 

– Zašto tako? Iskreno? Isključivo zato što mi i naši prijatelji znamo najbolje plus što mene povremeno zovu Hitler ili Knowitall. Ja dajem ideje, svi ih izvršavaju. Tako to nekako ide. Nisam pretjerano kreativna, ali imam najkreativnije prijatelje. Od nas dvoje Bašković je kreativan, a ja sam Google Marija, što je zapravo idealna kombinacija. Jako sam željela »custom made« projekcije i da nam Baško dizajnira svjetla jer mi se nije dalo imati neke cirkuse i tako je nekako krenulo. Kod nas su sve te ženidbene stvari zaostale u osamdesetima i nismo htjeli angažirati nekoga i onda sate i sate provesti u objašnjavanju kako, kada i gdje. Sami smo žicali prijatelje za usluge sviranja, fotografiranja, dekoriranja, izrade pozivnica…, jer jednostavno rade najbolje fotografije, glazbu, dizajn, a ostalo su sve napravili oni 🙂

Recimo pozivnice je radio Vedran Židanik. Rekli smo mu: 1920., jednostavno, lijepo, koji tekst, a on je smislio i napravio sve ostalo, uključujući i tisak. Kad su pozivnice bile gotove, znala sam da nema šanse da bi itko drugi napravio takav posao. Ono što je nama bilo u glavi, on je prenio na papir. Zatim je pre-wedding fotografiranje odradila Martina Kakarinac Šalov, koja radi najdivnije fotke i sve te neke osjećaje vidiš tako živo kad ih kasnije gledaš, a na vjenčanju nas je fotkala Petra Vukoša čije su fotografije isto tako prekrasne. 

Dress code: dvadesete. Zašto baš to razdoblje? 

 – Moda, glazba i alkohol u potocima. Malo i utjecaj filmova. Znali smo da će vjenčanje biti tematsko, a volimo tu priču oko gangstera i prohibicije, oko švercanja i mode iz tog vremena, pa nam nije trebalo dugo da se domislimo. 

 »Road to nowhere« za prvi ples

Na Ženjenju nije bilo banda za vjenčanje s klasičnim svadbenim repertoarom? 

 – Nije! Opet ista priča kao i s fotografijama i pozivnicama. Razmišljali smo hoće li biti glazba uživo ili samo s kompjutora, no ipak smo htjeli malo neke »topline« i izbor je, sasvim prirodno pao na Ivana Kovačića Kovu. Inače, on je profesor saksofona, a mi oboje jako volimo saksofon, pitali smo ga, pristao je i mi presretni. Playliste smo smislili unaprijed da ne bude pijanih zahtjeva, a putem našeg upitnika znanog kao RSVP obrazac, repondez s’il vous plait ili molimo odgovorite, svima smo dali priliku da nam priopće jednu suludu glazbenu želju, za slučaj da neku poželimo ostvariti. RSVP nam je pomogao da se organiziramo i da svijet uvidi koliko seljačke glazbene želje imaju nama drage osobe. Recimo, moja sestra Ana je izrazila želju čuti Jasmina Stavrosa »Nemoj se udavati«, o čemu smo zaista jako dobro razmislili. Za početak smo odabrali »Road to nowhere« »Talking headsa«, koju mnogi tumače jako pogrešno, no treba pročitati stihove pa se usuditi reći da to nije savršena pjesma za prvi ples. 

 Klopa? 

 – I klopu smo htjeli napraviti sami, uz pomoć prijatelja, ali smo se zbog upornosti mojemame Anite ipak odlučili na catering. I tu je počelo slanje beskonačnih mailova sa zahtjevima i primanje beskrajno glupih odgovora gdje oni žele posluživati losose na ledu, kavijare i slične besmislice. Losos na ledu u Harteri… Na kraju su jedino iz jedne konobe, za koju smo se odlučili na osnovu preporuka, imali sluha za naše želje. Menu smo sami kreirali, uvažili su sve naše zahtjeve i dali nam neke korisne prijedloge jer oni ipak imaju iskustva za razliku od nas. 

Koliki su troškovi vjenčanja? 

– U našoj vrloj državi ispada da nikome ne smiješ reći da se ženiš jer je onda sve odjednom skuplje. Koga ćeš najviše oderati nego mlade ljude koji kreću u novi život. S obzirom da je za izlazak matičara na teren trebalo platiti 5.500 kuna, a mi za taj novac odemo u Pariz, odlučili smo se vjenčati u Guvernerovoj palači. Baš smo se zezali da bi ovo vjenčanje mogli nazvati »Vjenčanje – 70 posto«, a sve je krenulo s odijelom. Šetali smo po gradu i uočili natpis »sniženja do 80 posto« pa smo ušli, čitaj: ja sam natjerala Baškovića da uđe. Nakon cijele dvije minute on je htio pobjeći, ali smo ostali, ipak sam ja žensko, i on je našao odijelo, savršeno, kakvo je i zamišljao.

Bilo je zadnje tog broja, probao je i stajalo mu je kao da je krojeno za njega. Pogledam cijenu, piše 1.800 kuna, odem na blagajnu i žena kaže da je cijena snižena na 360 kuna. Nakon toga moja haljina. Bili smo u Zagrebu i on me natjerao da šećemo po Ilici u potrazi za materijalom jer smo odustali od traženja haljine i nađemo materijal kakav sam željela na 70 posto sniženja. Materijal, gornji i podstava, 500 kuna, za šivanje još 600 kuna. Cipele sam kupila nakon višetjedne potrage. Svaki dan prolazimo pored te neke neugledne trgovine na kojoj piše Saldi već tjednima. Bašković izmisli da je vidio neke super cipele, ja uđem na prijevaru, i vidim te neke savršene prekrasne cipele koje sad, opet na sniženju, koštaju 150 kuna! Cipele kupljene.

Idemo na bus i on si usput nađe košulju za 120 kuna, inače joj je cijena 370 kuna. Hrana je koštala 85 kuna po osobi, vino oko dvanaest kuna po litri, dekoracije oko 600 kuna, kolači sto kuna po kilogramu. Torte je radila Anita jer sam razmažena i volim samo najbolje torte koje radi mama, a suhe kolačiće Slavica, Baškovićeva majka, jer su ti i takvi najbolji ikad. Računamo da će nas sve zajedno doći oko 15 tisuća kuna. Bez podrške prijatelja, moje mame Anite i brata Antona, službenog šofera, te njegovih roditelja Slavice i Williama sve bi to bilo neizvedivo. Žao mi je što moja najdraža twitter osoba @1stavnobiljana nije mogla doći i najviše na svijetu je pozdravljam. 

Želja zvana Island

Mnogi se odlučuju na brak jer čekaju dijete, no vi ste se kažete vjenčali iz ljubavi i, naravno, zbog darova. Što se sve nalazi na popisu poklona ovako ne baš običnog para? 

– Mi smo dosta običan par. Evo, mašina upravo pere drugu turu danas, Bašković mete pod, a ja ću se baciti na kuhanje ručka. Sve što mi radimo je iz ljubavi. Volimo se puno i to vjenčanje nam je došlo kao tulum da svim prijateljima i rodbini pokažemo koliko se volimo i koliko smo sretni što su oni kraj nas. Trudni nismo i trenutno nemamo takve planove, ali darove volimo više od svega i želimo okrenuti novu, zajedničku stranicu. Na popisu darova na prvom mjestu je novac. Hrvatski, europski, američki, mi nismo tu da biramo. Postoje te neke stvari koje su nam neophodne i koje želimo kupiti i najjednostavnije je da si ih kupimo sami. Za uspomenu ćemo imati fotografije, sjećanja i čestitke. Vaze, posteljine i ine stvari, koje nam ionako ne trebaju, po nama nisu uspomene nego nepotrebnosti koje godinama skupljaju prašinu. 

Neki su ljudi staromodni i preferiraju poklone pa smo napravili listu želja na kojoj su se našli LomoKino, Kindle Fire da mogu napokon početi normalno čitati e-knjige, skener za slajdove (facebook.com/Z.Baskovic pa vi vidite zašto), najdivniji monitor na svijetu, prekrasan set šalica ojoMAGico, original saherica iz Beča, moj najdraži kolač u svemiru, da ga mogu usporediti s maminim i vidjeti koji je bolji, kamera s kojom možemo tri metra u more i neke kuhinjske potrepštine da zadovolje svekoliko pučanstvo. Samo, ljudi su čudne biljke i vole kupovati poklone koji se njima sviđaju, a mi to nikako ne možemo shvatiti, ali nema veze, ako nam prifali za avionsku kartu lako to sve prodamo. Naime, posebna stavka su smještaj i avionske karte za Island na koji jako želimo otići, karte za festival »Rock En Seine« i put do Pariza. 

Idealno bračno putovanje?

Zaruke i još malo kasnije

– Zapravo je sve počelo prije dvije godine kada smo krenuli s tom idejom: »Ajmo se ženiti!«. Ono što smo htjeli je napraviti jedan dobar tulum uz koji ćemo ozakoniti našu vezu. Malo po malo ideja se razvijala i pred kraj prošlog ljeta smo rekli: »Ajmo sad svima reći koje su nam namjere« i sve se nekako poklopilo, prisjeća se Marija. 

Željko i Marija zaručili su se u plažnom klubu Morski prasac na Kantridi prvog dana mjeseca rujna prošle godine »osolivši« se zajedno s prijateljima tortom od palente sa slanim inćunima, pomidorima, timjanom i bosiljkom. Te se večeri pod nebom oskudno obasutim zvijezdama Rijeci dogodila »porcija nečeg novog«, ali to nisu bili ni Željko, ni Marija ni njihove zaruke nego audiovizualno putovanje na koje su nazočne poveli Paul Skawinski alias Paulski, londonski umjetnik, dok su Avoq, a kasnije i grupa »Mlat« zasvirali. 

– Kuma Maja i ja smo skuhale neku hranu, bilo je cuge i krenula su pitanja. Klasika, oduvijek: Pa, što si trudna? Nisam. Nama je malo žalosno da su ljudi zaboravili taj neki glavni razlog zbog kojeg se stupa u brak. Dosta ljudi nam je reklo: Pa dobro, zašto se vi uopće ženite? Jer, mi nemamo namjeru, bar ne u početku, nositi prstenje, to nam je bljak, ja neću mijenjati prezime niti dodavati njegovo, nismo trudni. I tada svi ostaju zbunjeni jer ljudima danas ne pada na pamet da se netko može ženiti iz ljubavi, zabave i, naravno, zbog poklona. Naša veza je zabava od samih početaka i dosta smo rano shvatili da je to to. Nema puno ljudi koji se toliko nadopunjavaju.

Njegovi nedostaci su moje prednosti i obrnuto. Bez šlagera i patetike, mi smo zaista jako puno naučili jedan od drugoga i to učenje ne prestaje. Sigurna sam da kad budemo stari, ja ćelava, debela i gluha, on snježno bijele guste kose, osušen i poluslijep, da to neće prestati. Nema pameti prevelike u svemu tome: suprotnosti se ne privlače niti je najbitnije imati zajedničke interese, nama je vrijeme pokazalo da oboje dođe s vremenom. I suprotnosti i zajednički interesi. Nekako nam se čini da je najbitnije zavrijediti povjerenje, pokloniti povjerenje i beskonačno podupirati onog drugog. To su te neke naše mudrosti. Isto je bitno zapamtiti da nema zauvijek. Nitko ne garantira sretan kraj, oko njega se moraš truditi svaki dan iznova.