Danas se navršava točno 60 godina od kad su Novozelanđanin Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay iz Indije stupili na najviši vrh na svijetu, 8850 metara visoki Mt. Everest.

Trijumf za kojeg je britanska kraljica već nekoliko dana nakon uspona Hillaryja nagradila viteškim naslovom, a Norgaya kao građanina Indije tek drugim po redu civilnim priznanjem Commonwealtha, nadovezao se na desetke prethodnih pokušaja razrješavanja ovog tada ultimativnog avanturističko-istraživačkog izazova na svijetu – osvojiti najvišu točku na planetu.

Od kad je 1856. godine, na temelju više podataka nekolicine britanskih i indijskih kartografa i matematičara, postalo i službeno objelodanjeno da je vrh – koji su Indijci već tada poznali kao Chomolunga, a Britanci ga nazvali po geografu Sir Georgu Everestu, najzaslužnijem za veliko trigonometrijsko premjeravanje Indije – visok rekordnih 8839 metara (kako su govorili prvi izračuni), nije trebalo dugo čekati na prve istraživače koji će pokušati dospjeti i do ove ultimativne točke na koju ljudska noga još nije kročila. Ekspedicije su predvodili Britanci, tada neprikosnovena nacija istraživača, a prvi ozbiljniji pokušaj zabilježen je 1922. godine, kad je George Finch koristeći umjetni kisik, stigao do 8300 metara visine.

Dvije godine kasnije, Pukovnik Felix Norton, u nevjerojatnom zaletu bez kisika sa sjeverne strane stiže do 8570 metara visine, prije no što ga od vrha odvraća snježno sljepilo. Iako je ta činjenica danas slabo poznata izvan alpinističke zajednice, o njenom dosegu govori da ovaj rekord neće biti oboren idućih trideset godina, sve do Hillaryja i Tenzinga, pa i mnogo duže, obzirom da je potonji dvojac koristio umjetni kisik da bi stigao do vrha. Prvi uspon bez kisika na vrh Mount Everesta uslijedit će tek nevjerojatnih 54 godine kasnije.

Nekoliko dana nakon Nortona, još jedan u nizu svojih pokušaja na vrh pokušao je izvesti George Mallory, izabravši za partnera također mladog Andrewa Irvinea. Dvojac se nikad nije vratio s ovog pokušaja i sve do 1999. godine, kad je napokon nađeno Malloryjevo tijelo, nije bilo posve jasno da li su možda dvojica Engleza ipak bili prvi na vrhu.

Tridesetak godina i još nekoliko neuspješnijih, ponekad i tragičnih pokušaja kasnije, još jedna Britanska ekspedicija pokušava osvojiti Everest s južne strane. Tom Bourdillon i Charles Evans dolaze samo 100 metara nadomak vrha, no prisiljeni su okrenuti se zbog problema s bocama s kisikom. Dva dana kasnije, Hillary i Tenzing koji je godinu dana prije toga već stigao do 8500 metara visine, u 11:30 po lokalnom vremenu dolaze na vrh.

Herojske priče

Iako je u desetljećima koja su uslijedila bilo nebrojeno mnogo težih, napornijih i revolucionarnijih uspona u Himalaji, a Mt. Everest ni tada nije bio najteži himalajski izazov u usporedbi s primjerice drugim po visini vrhom na svijetom, zastrašujućim K2, koji je talijanski tim osvojio samo godinu dana kasnije, Hillaryjev i Tenzingov trijumf bio je i ostao medijiski najeksponiraniji alpinistički uspon svih vremena. A iako je Tenzing Norgay kasnije kroz život nepravedno marginaliziran, ne samo po priznanjima i ostvarenoj financijskoj koristi od povijesnog postignuća, čak do te mjere da je ugledni »Time« tek Hillaryja svrstao među 100 najutjecajnijih osoba 20. stoljeća, njihov je zajednički uspon označio i početak posebnog partnerskog odnosa između alpinista »zapadnjaka« i Šerpa pod Everestom i drugim himalajskim osamtisućnjacima. Odnosa koji se do današnjih dana uvelike izmjenio, između ostalog upravo zahvaljujući i ovoj, neobjašnjivoj medijskoj i institucionalnoj diskriminaciji.

Prvi uspješan uspon na Everest, međutim, bio je tek početak zlatnog razdoblja himalajizma koje se odvijalo u sedamdesetima i osamdesetima, Nakon što se do vrha došlo najlakšim putem, upravo pod Everestom se pisala alpinistička povijest penjanjem nezamislivo teških linija na vrh, sve redom ultimativnim avanturama na granici ljudskih moći ispunjenim herojstvom, požrtvovanošću, nezaboravnim penjačkim partnerstvima, no i čestim tragedijama, a ponekad i nacionalnim rivalstvom. Već je i samo osvajanje vrha Everesta najlakšim putem sa sjeverne, tibetanske strane od strane kineskog tima 1960. godine bilo obilježeno legendom o kineskom penjaču koji je žrtvovao prste na nogama, skinuvši cipele da bi lakše ispenjao posljednju stjenovitu prepreku, otvorivši tako partnerima put do vrha. Britanska ekspedicija iz 1975. godine koju je vodio veliki majstor ekspedicionizma

Chris Bonnington, a koja je otvorila novi smjer najtežom stranom Everesta, moćnom jugozapadnom stijenom, pomakla je granice mogućeg u razini tehničkog penjanja na takvoj visini. Tri godine kasnije Reinhold Messner i Peter Habeler pokazali su kako je i na 8850 metara moguće doći bez kisika, no i bez korištenja tzv. opsadnog ekspedicijskog sustava s mnoštvom penjača i šerpama-nosačima kao potporom. Uspon alpskim stilom, u »jednom zamahu«, bez postepenog postavljanja fiksnih užeta i pomicanja teške opreme između logora, te bez korištenja kisika koji se nakon toga počeo smatrati svojevrsnim dopingom, nakon Messnerove i Habelerove »lekcije« postao je norma u alpinizmu. Jedan od revolucionarnijih uspona u to doba bilo je i »rješavanje« dugačkog Zapadnog grebena, koji je naposljetku pripao u ruke – Jugoslaviji.

Jugoslavenski uspjeh

U veliki tim slovenskih penjačkih zvijezda, upala su i dva hrvatska alpinista, Stipe Božić i Vladimir Mesarić. Nakon dva mjeseca strpljivog napredovanja po grebenu, vrh su naposljetku osvojili Andrej Štremfej i Nejc Zaplotnik, a potom dva dana kasnije i Stane Belak Šrauf, Stipe Božić i Sherpa Ang Phu koji je tragično stradao na silasku.

 – Smatrao sam se privilegiranim što uopće sudjelujem u jednoj takvoj ekspediciji, što imam priliku popeti se na vrh i to prvenstvenim smjerom, prisjetit će danas Božić ovog, do dana današnjeg najboljeg postignuća nekog hrvatskog alpinista, utvrdivši da je otkrivanje nepoznatog terena bila najveća draž cijele pustolovine.

No danas, 60 godina poslije prvog uspona, istraživački duh i alpinistička etika tek su povijesni relikti pod Everestom. Na mjestu gdje su Božić i ostatak ekipe 1979. godine bili jedina ekspedicija, ove se godine nalazi bazni logor s rekordnih tisuću privremenih »stanovnika«. Očekuje se da bi se ove godine na vrh trebalo popeti 700 osoba, što će ukupni broj onih koji su od 1953. stupili na vrh povećati na gotovo 6000. Od tih sedamstotinjak »osvajača« više od polovice čine klijenti koji su platili oko 25 tisuća dolara da bi ih njihovi vodiči odveli do vrha i žive spustili natrag. Među njima jedan veliki broj tek je u baznom logoru naučio kako koristiti osnovnu alpinističku opremu. Gotovo cijeli put kojim su Hillary i Tenzing onomad stigli na vrh, sada je osiguran fiksnom užadi koje svake sezone postave timovi Šerpi angažirani od strane nepalskih i stranih agencija. Izvještaji od posljednjih nekoliko dana govore da se na pojedinim dijelovima puta, posebice pred vrhom, čeka i po dva sata, dok neiskusni klijenti, unatoč bocama s kiskom koje organizam »spuste« za 2000 metara, teškom mukom savladavaju manje stjenovite prelaze. Od kad su Nepal i Kina osamdesetih godina Everest otvorili neograničenom broju ekspedicija, himalajski turizam počeo je cvjetati neslućenom brzinom, mijenjajući uz put ekonomsko naličje i tog dijela Nepala koji je sad premrežen »lodgevima«, a hoteli niču kao gljive poslije kiše.

No nevjerojatna komercijalizacija koja Everest čini najposjećenijom planinom na svijetu, ima i svoje mračne strane. Partnerski odnos zapadnjaka i Šerpa već se odavno pretvorio u odnos vodič-klijent, pri čemu najveće vrhnje grabe vlasnici najvećih agencija – redom Zapadnjaci. Iskusni alpinisti koji ne trebaju usluge vodiča i Šerpa, kao ni fiksnu užad, na Everestu su postali – smetnja, što dobro ilustrira činjenica da je čak i Talijan Simone Moro, poznat po svojim spasilačkim akcijama u Nepalu i dugogodišnjem prijateljevanju sa Šerpama ove sezone gotovo postao žrtvom izbezumljene gomile, isprovocirane činjenicom da su se on i njegovi partneri usudili penjati prije no što su Šerpe završile postavljati fiksno uže.

Radikalna budućnost

– Kad smo 1979. išli prema bazi, cijelim putem našli smo tek jedno prenoćište. Ljudi su bili tako siromašni da nisu imali dovoljno hrane da nas ugoste. Kad sam došao ponovo deset godina kasnije, već su se počeli nazirati prve promjene koje su »donijele« komercijalne ekspedicije. Lideri nekoliko komercijalnih ekspedicija i nas su tada pokušali diskretirati na isti način kao Šerpe nedavno Moroa i Uelija Stecka, optuživši da smo na njih rušili komade leda. Na sreću pokazalo se da tog datuma Viki i ja nismo ni bili na planini. Jednostavno, nije im se sviđalo da se još netko tamo »mota« izvan njihove kontrole. A Viki i ja smo zadnji došli i prvi se popeli na vrh, prisjeća se Božić, ustvrdivši da se odnos Šerpi i Zapadnjaka, koji je uvijek bio prijateljski, sada mijenja zbog novih naraštaja, koji se ponašaju prema sasvim novim pravilima komercijalizma. Naš proslavljeni alpinist, međutim, Everestu predviđa radikalnu budućnost.

 – Mislim da je komercijalizacija nezaustavljiva, tako je bilo i sa Alpama. I baš po uzoru na Alpe, da bi se osigurala sigurnost tako velikog broja ljudi, predviđam da će bazni logor biti zamijenjen hotelima i domovima, da će se domovi postaviti čak možda i na logoru 2 (6400m), pa i na Južnom sedlu (8000m). Umjesto fiksne užadi koja nije toliko sigurna, možda će budućnosti postojati neka ferata ili željezne sajle. Klasični alpinizam kakvog poznajemo i dalje će se razvijati, no najvjerojatnije ne i na Everestu. Jedino mi je žao što Nepal ne prepoznaje da vrhunski penjači kao što je Simone Moro također donose napredak. Svega ovog danas ne bi bilo, da se ljudi poput Hillaryja i Tenzinga jednom nisu popeli na Everest, zaključit će Božić.