Riječanin na radu u Lenie't Hart's Zeehondencreche centru

Marko Lovrić: Dio života odlučio sam posvetiti spasu tuljana

Danijela Bauk

Nisam ni veterinar, ni biolog, ni ekolog, tu dolazim – iz čistog altruizma. U radu sa životinjama dobijem više nego što zapravo dajem, kaže Marko Lovrić koji volontira u nizozemskom centru za zaštitu te ugrožene vrste



Ovo je priča o jednom sasvim običnom tipu iz Rijeke koji živi na Krku, 40-godišnjem Marku Lovriću koji je dio svog života odlučio posvetiti – spašavanju tuljana. I u svojoj namjeri je uspio, već neko vrijeme volontira u Lenie’t Hart’s Zeehondencreche centru u mjestu Pieterburen u blizini grada Groningena u Nizozemskoj. 


  – Prije tri godine došao sam poslom u Nizozemsku. Kako sam bio smješten kod prijatelja, a on živi blizu centra, jedan dan me odveo u posjet, da vidim čime se ljudi bave u tom centru. Uostalom, Lenie’t Hart’s Zeehondencreche centar u ovom dijelu Nizozemske je jedna od turističkih zanimljivosti. Meni se centar jako svidio, a kako mi se već tada motalo po glavi da bih dio svog vremena želio posvetiti nečemu neprofitnom, nazvao sam centar i dogovorio da vikendima dolazim pomagati, ispričao nam je Marko i dodaje kako je Lenie’t Hart’s Zeehondencreche centar osnovan 1971. godine. U početku je bio čisto entuzijastički projekt spašavanja tuljana, koji je kasnije prerastao u pravi projekt prepoznat od nizozemske vlade. Zgrada Centra otvorena je 1978. godine, a do tada su djelovali u kući gospođe Lenie Hart, osnivačice centra.  

Sasvim slučajno


I priča Lenie Hart slična je Markovoj – tuljane je počela spašavati sasvim slučajno. 


  – Gospođa Hart se sasvim slučajno počela baviti spašavanjem tuljana. Kako mi je ukratko ispričala, dobila je od lokalnog ribara ozlijeđenog tuljana koji se zapetljao u mrežu, te je u dvorištu svoje kuće improvizirala malu bolnicu za tuljane. U međuvremenu je dobila i dozvolu ministarstva za držanje divljih životinja i tako je sve počelo, kaže Marko i dodaje: 


  – Do 1984. su djelovali kao bolnica i prihvatilište za tuljane, a od te godine nadalje su postali istraživački i edukacijski centar. Rad s volonterima počeo je od prvog dana, u centar dolaze ljudi iz cijelog svijeta, kako bi naučili, ali i prenijeli svoja iskustva. Gospođa Hart, osim što se zalaže za spašavanje tuljana, otvorila je i dva programa u zemljama u razvoju – u Mauritaniji u zapadnoj Africi te na obalama Kaspijskog jezera u Iranu. To su također programi edukacijskog, zdravstvenog i ekonomskog karaktera gdje se pomaže lokalnom stanovništvu koje pak pomaže njima u spašavanju vrsta tuljana koje su ugrožene i pred izumiranjem. Centar surađuje sa sličnim ustanovama diljem svijeta, a stipendira se isključivo privatnim donacijama, bez pomoći države i EU. Centar je otvoren za posjetitelje i može se vidjeti gotovo cijeli program kojim se bavi, kaže Marko.  

Čisti altruizam




Nakon što je završio raditi u Nizozemskoj, vratio se kući, u Bašku na otoku Krku gdje živi i radi. Kako je njegov posao vezan za turizam, u veljači ove godine opet je mjesec dana volontirao u Centru, a prije nekoliko tjedna opet je otišao u Nizozemsku. 


  – Nisam ni veterinar, ni biolog, ni ekolog, tu dolazim, kako se ono kaže – iz čistog altruizma. Meni je sjever Europe egzotika – mjesto gdje vlakovi još dolaze na vrijeme, gdje se zna red i gdje svatko zna koja su mu prava. U radu sa životinjama dobijem više nego što zapravo dajem. Baš kao i većina ljudi koji su tu došli i nisu vezani strukom za to područje, osjećaj da si nekome pomogao bez da si dobio nešto materijalno ili tjelesno zauzvrat, već samo povjerenje tih divljih životinja, je iznimno vrijedno. Svakome veterinaru i biologu preporučio bih da dođu volontirati u centar jer mogu puno toga naučiti. Osim toga, u Centru su mladi ljudi iz cijelog svijeta tako da je uvijek neka dobra vibra i radi se timski, kaže Marko. 


  A kako izgleda dan volontera u Centru? 


  – Radni dan počinje u 7 ujutro, prva pauza je u 10.30 sati, zatim je pauza za ručak od 12.30 do 14 i u 16 sati je gotova smjena. Popodnevna počinje u 14 i traje do 23 sata. Ujutro se čiste bazeni, vadi se stara riba koju nisu pojeli i ostaci iz bazena, te se daje svježa riba. U Centru postoji i kratki edukacijski program zahvaljujući kojem sam svašta naučio o tim životinjma, kao naprimjer da tuljani ne piju vodu, već tekućinu unose putem hrane, tako da bolesnim dehidriranim tuljanima treba isto tako davati malo vode – s entuzijazmom nam privodi priču kraju Marko i još jednom ističe kako je to posebno iskustvo: 


  – Ukoliko se Udruga za zaštitu bjeloglavog supa sa Cresa preseli u Bašku, sigurno ću se probati uključiti u rad.