Redox, hrvatski proizvođač dječjih i sportskih igrališta te tematskih parkova, osvojio je BIG SEE nagradu, ekvivalent Oscara u svijetu dizajna, za najbolje rješenje drvnog dizajna – tako je stajalo u priopćenju, taman dovoljno da se čovjek »zakači«.

Oscar je Oscar i to vrijedi, u kojem god svijetu da ga se zasluži. Ali dječja i sportska igrališta, pa još tematska, a onda i naš svijet koji ih smišlja i projektira i gradi i to tako da kreativci jedno dvadesetak zemalja nemaju kud nego s pozornice pročitati da je Oscara zaslužio hrvatski proizvođač Redox!? To tek vabi.

Lako je moguće da vam ime Redox leži negdje u onoj široj memoriji. Nije tvrtka od jučer. Tim je veće iznenađenje bilo kad su za stol sjeli momci od svojih tridesetak godina. Ivan Dajak krajobrazni je arhitekt i voditelj razvojnog tima. Tomislav Lovrić je direktor razvoja. Štono bi se reklo, ovo je njihova priča. Ali ajmo mi prvo riješiti što je BIG SEE Awards.

– BIG SEE je nagrada koja se dodjeljuje zadnjih godina za jedinstvena i originalna postignuća u arhitekturi, produkt dizajnu, modnom dizajnu, drvnoj industriji. Dodjela je svake godine u Ljubljani u listopadu, a biraju se najbolji iz spomenutih grana s područja 21 zemlje u našem okruženju – nekako će pomalo skromno Dajak.

Nama se, naime, čini da 21 zemlja zahvaća i malo šire od okruženja.

– Dobro, malo šire je – smiješka se na to Dajak.

Dašta nego šire kad su tu Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka, Grčka, Mađarska, BiH, Srbija… U žiriju koji ocjenjuje pristigle radove sjede arhitekti, dizajneri iz cijelog svijeta. Reklo bi se, struka bira najbolje baš kao i kod filmskog Oscara. A ta je struka ocijenila da je Oscara vrijedno dječje igralište postavljeno u Vodicama.

Nagrađeno Redox dječje igralište u Vodicama

Sadržajno i nenametljivo

Priznajemo momcima da smo malo gledali fotografije nagrađenog objekta i da nas je fascinirala činjenica da su na malo mjesta napravili igralište s puno sadržaja, pa još da se arhitektonski sve posve lijepo i nenametljivo uklapa u okolinu. »Dovukli ste, reklo bi se, puno igre na malo prostora«, velimo im. A zapravo zanima nas što je u konačnici presudilo da igralište u Vodicama odnese pobjedu.

– Smatram da je presudio naš pristup oblikovanju samog igrališta gdje smo htjeli prikazati minimalizam i nešto što je ujedno skulptura u prostoru. Ta sprava je s vanjske strane zatvorena cijela, a sva igra se zapravo događa iznutra, na platformama, kroz penjanje, provlačenje, labirinte. Sva je fokusirano na događanja unutar sprave koja ima svoju visinu od pet metara, pa dosta toga igrovnog stane unutra – na to će Dajak.

Eto u čas terena na kojem lijepo uspijevaju roditeljske muke i strepnje.

– Vidim li ja što se unutra događa? Imam li zašto strepiti u kakvom će stanju dijete izaći iznutra? – pitamo.

Smiju se Lovrić i Dajak, a onda voditelj razvojnog tima kaže: »Ne treba zato jer se prilikom dizajniranja vanjskog oklopa pazilo da na određenim dijelovima razmak između letvica bude dovoljno velik da bude prozračan, odnosno da se vidi unutrašnjost iz određenih kutova. Tako da roditelj izvana može vidjeti unutra, a opet dijete je unutra ‘sakriveno’ i ima svoj prostor za igru i razvijanje mašte«, ističe Dajak.

Pitamo dvojac tko je tu koga našao pa da zajedno rade i jesu li odmah krenuli raditi dječja igrališta ili je to došlo s vremenom samo po sebi.

– Redox je krenuo prije 26 godina – na to će Lovrić.

– Pa koliko ste onda imali godina!? Deset!? – začudi nas.

– Ja sam bio dijete i ja sam kroz tu firmu rastao – priznaje on.

Njegov otac je pokrenuo sve, tvrtka je godinama rasla, a onda je onaj koji je uz firmu rastao i odrastao stasao taman toliko da se u rad firme uključi, pa i preuzme njeno vodstvo.

– Sve je to došlo prirodnim putem. Nije prošlo ni mjesec dana od moje odluke da se uključim u tim Redoxa, a Ivan i ja smo se upoznali i krenuli sa suradnjom. Vidjeli smo da je naš životni put sličan, da želimo napraviti nešto drugačije i da ovo tržište traži nešto unikatno. Zato smo uz proizvodnju stvorili snažan projektni tim koji nas danas izdvaja na domaćem i stranim tržištima – kaže Lovrić.

Igralište sa zadanom temom u Mošćeničkoj Dragi

Uvijek drugačije

Danas su dječja igrališta kompleksna i investitori, kaže Lovrić, traže nešto drugačije.

– To nije više samo ljuljačka i klackalica, pa da je dječje igralište. Mi pazimo i na dječju psihologiju, na dizajn, na uzraste, na različite aspekte u projektiranju da bi došli do finalnog proizvoda. Zapravo svi naši novi projekti nisu više ni dječje igralište već tematski dječji park za svakodnevni život – ističe Lovrić.

Ako taj razvoj možda i ne vide i ne osjećaju roditelji, čini se da su ga itekako svjesna djeca. Ivanu se dogodilo da mu kći, nakon što se poigrala u »tatinom« tematskom dječjem parku u Šimunima, po povratku u Zagreb i izlazak u »stari« dječji kvartovski park, jednostavno kaže da joj je tu dosadno. Klince više ne može zadovoljiti obična ljuljačka. Samo, kad velimo tematskim, na što mislimo? Što je, recimo, tema dječjeg igrališta u Vodicama? Lovrić na to kaže da su Vodice specifične, da temu imaju i nemaju.

– Tu je cijeli dizajn, sama sprava, usmjeren k minimalizmu. Ideja je bila da damo djeci da sami razvijaju svoju maštu i da sami vide kako bi se tu htjeli igrati, a da je uvijek drugačije. Jedan dan im možda sve izgleda kao krma broda, drugi dan im je eto dvorac, treći nešto totalno drugačije. Svaki dan sa svojom maštom mogu tu stvarati vlastite priče i igrati se na drugačiji način. Naše je mišljenje bilo da će za takav tip igrala, gdje oblikom nije zadano što je to, biti zainteresiraniji – pojašnjava Dajak.

I bome, pokazala su dječja igrališta da se i bez ekrana može. Samo…

– Samo im treba dati zanimljiv sadržaj vani. Mogućnosti su bezbrojne – ne dvoji Dajak.

Ono što se promijenilo, kažu naši sugovornici, jest to da djecu više ne možeš poslati na beton pred kućom da se loptom igraju. Slab im je to izazov.

– Promijenilo se to. Djeci više nije dovoljna samo lopta. Jednostavno traže neki dodatni sadržaj, motiv koji će ih animirati. I kad imaju tako nešto, naći će i sami bezbroj drugih stvari koje mogu raditi u tom vanjskom prostoru. To je nama i cilj, s drugačijim pristupom dječjim igralištima izvući djecu vani – ističe Dajak.

E, tu sada opet roditeljsko, ako ne i životno iskustvo progovara.

– Lako ćemo mi s djecom, ali što ćemo s roditeljima!? Čini mi se da bi roditelji mogli biti veći program nego djeca, sa svim svojim strahovima, zahtjevima – velimo.

Dojam je, međutim, da momci tu probleme i ne vide.

– Mi se pobrinemo u dizajniranju i osmišljavanju cijele priče tako da je sve po najvišim standardima. Sve su sprave oblikovane kako bi zadovoljile najviše standarde struke i kako bi bila sigurna za djecu – naglašava Dajak.

Ali daju mrvu i novinaru za pravo.

– Naš primarni cilj je pružiti djeci sigurno okružje gdje mogu učiti kroz igru i istraživanje, što u konačnici pomaže umiriti i roditelje koji imaju bilo kakve rezerve – mudro zaključuje Lovrić.

Zadana tema

Ivan Dajak je krajobrazni arhitekt, rodom Opatijac, taman da odabir zanimanja i ne čudi. Na drugoj godini fakulteta susreo se s kolegijem na kojem se uči i o oblikovanju dječjih igrališta. Zainteresiralo ga je, brzo je shvatio i da su igrališta s klasičnom opremom mahom prazna taman da i nije čudo da mu je dizajniranje dječjih igrališta danas posao. Toliko su željni Lovrić i Dajak savršena terena za dječju igru da znaju stati uz svoje uratke pa pratiti reakcije roditelja. I uglavnom kući odlaze zadovoljni.

– Nakon što je pušteno u funkciju tematsko dječje igralište što smo ga radili u Mošćeničkoj Dragi djece je bilo toliko da ih je redar morao micati sa sprave – prisjeća se Lovrić.

U Mošćeničkoj Dragi tema im je zato bila zadana.

– Tema je trebala biti maritimna baština i lokacija je diktirala ideju kako će se složiti igralište. Teren je bio na plaži gdje je napravljen mul s velikim grotama, a kako tu zna puhati i bura ideja je bila da imamo brod koji se išao usidriti, ali ga je bura bacila na hridi taman da se razdvoji na dva, tri dijela. Tako usidren je ostao na plaži. Oko toga smo razvili cijelu priču – priča Dajak.

Igralište su složili tako da se tu mogu igrati djeca od tri do 12 godina. Pri tom im je najinteresantniji, kažu, visoki jarbol dok se igraju gusara. Istaknut će pritom i investitore, naručitelje, gradove, općine, hotele, kampove koji su sve otvoreniji za suradnju jer i sami žele napraviti i dobiti nešto drugačije. Ili, kako kaže Lovrić, polako raste u nas i sama branša i prepoznavanje važnosti tematskih igrališta. Ne kriju u Redoxu da im je u godinu dana dobit dobrano porasla. Pitamo ih je li za to zaslužna kvalitete njihova rada, ili pak pojačan interes za tim što rade?

– Smatram da je to spoj svega. Kada daješ nešto drugačije i kad se u to daješ sto posto, onda to ljudi i primijete. A mi smo se stvarno dali sto posto. Dnevno pratimo rokove da bi se sve na vrijeme napravilo. Pri tom moram reći da nismo firma samo Ivan, ja i arhitekti već je tu i tim ljudi, naši dečki u proizvodnji koji nas prate. I ovo teško vrijeme kada se svatko bori za naći kvalitetnu osobu, kad smo u deficitu sa stolarima i bravarima, mi s tim problema nemamo. Kažem im: ‘Dajte se vi, kako se dajemo mi i sve će biti dobro.’ Jer ako taj jedan začaran krug nije kompaktan, neće biti dobro – ističe Lovrić.

Tvrtka tako broji 25 zaposlenih, samo koliko će im Oscar pomoći da su i bolji!?

– Nadamo se da će nam biti vjetar u leđa. Veselimo se svakom novom projektu – skromno će Lovrić.

Igralište u kampu Šimuni

Pet projekata

Vrijeme je, čini se, da mi u ovoga dvojca razotkrijemo one »prave« motive za gradnjom savršenih tematskih dječjih igrališta.

– Ivan hoće napraviti najbolje igralište za svoju kćer, a Tomislav biti bolji od oca – šalimo se.

Smiju se, a onda Lovrić veli kako s ocem ima samo pozitivnu potporu, baš kao i onomad kad je kao mrvu mlađi ozbiljno igrao rukomet.

– I on je s nama doživio neku novu mladost – veli Lovrić.

Mladost, mladost je čini se u ovoj priči ključna. Zato se ne libe Ivan i Tomislav i od malih korisnika svojih igrališta dobiti povratnu informaciju, pri čemu Ivanova osmogodišnja kći zna obaviti vrhunski posao.

– Te informacije upijamo i nama svaki park daje nešto novo. Tako se stječe iskustvo, a kad imaš iskustvo samo se nadograđuješ – sumira Lovrić.

– Prilikom dizajniranja svake sprave pazimo na senzomotorički, kognitivni, socijalni razvoj djeteta. Svaka sprava, primjerice, ima postupni način kako otežavamo penjanje do vrha. Dizajniramo sve tako da potičemo dijete na istraživanje, potičemo njegov razvoj, da ne odustaje, da nađe okolni put kojim će do vrha. Da nađe svoj put. To je u konačnici i vrijedna lekcija koja će ih kroz život pratiti – ističe Dajak.

Pred kraj razgovora ostaje onako »hrvatski« pitati koliko se tu Oscara uopće može osvojiti!?

– Vidjet ćemo do kud ćemo – smiju se Ivan i Tomislav.

Za sada je izvjesno da se priprema jedno pet projekata koji bi u narednih godinu dana trebali u realizaciju. Vrata su im, kažu, otvorena za cijelu našu zajednicu koja svom okružju žele pružiti nešto zanimljivo i vrijedno. Kao što su Vodice i dječje tematsko igralište za Oscara na centralnom trgu i njegov modularni tobogan.

– Svatko zastane, svakom je zanimljivo – kaže Dajak.

– Kad je i nama zanimljivo – priznaje Lovrić.

– Znači, ipak ste se spustili kroz dječji tobogan? – ulovismo ih.

– A nego. Pa moramo ga testirati – smiju se Lovrić i Dajak.

Jer sve je, na koncu, ipak igra, samo što odrasli to tako lako zaborave.