Uživam u sitnicama koje mogu sama napraviti u kući i na okućnici i one mi puno više znače od, na primjer, bijesnog auta, rekla nam je Vazma Malnar kada smo zašli na njezino kreativno područje u Tršću.

A mi smo odmah dodali: » I od politike, bilo kakve.« Vazma je, naime, bivša predsjednica Gradskog vijeća Čabra, dugogodišnja uspješna političarka, ali začudo, i emotivka koja je osnovala Udrugu žena Gorsko srce, pa i pjesnikinja koja je izdala nekoliko zbirki pjesama.

Mi smo pak bili zainteresirani samo za njezin vrt i ljubav prema prirodi. Koliko god je ona zaljubljena u prirodu Gorskog kotara, toliko je i njezin suprug Marijan, s kojim ima dvije kćeri, Anu i Josipu, i unuke Stellu, Franku i Lukasa.

Imaju oni i svoj OPG, specijaliziran za uzgoj bikova i jelena lopatara, no do uzgajališta i do šume nismo stigli jer su u pitanju hektari i hektari goranskog prostranstva.

– Na žalost, moja obitelj ne jede divljač, a ja sam odrastao na divljači jer je moj otac bio profesionalni lovnik. I ja sam naslijedio tužicu, pa imam 240 trofeja, od impala, kudua i gnua iz Afrike do goranskih šuma.

Najteže je uloviti kudua, koji ima 1.200 kg. Sada više ne lovim, samo uzgajam bikove i jelene, na 5 hektara ograđenog prostora, i da, to se isplati.

Ograda je zaštićena električnim pastirom na solarno napajanje, što olakšava posao. Osim toga, uz pomoć sredstava EU-a pošumljavamo zadnje dvije godine, govori Marijan, profesionalni šumar koji je 32 godine radio u Šumariji u Prezidu, te dodaje da je svatko tko govori kako se ne isplati ništa raditi, zapravo lijen.

– Fali samo volje, no dodaje i kako je jedino što treba znati, da je ulaznica za Gorski kotar grijanje. Grije se skoro 10 mjeseci, ali srećom ima drva i centralnog grijanja.

Dodatna nevolja je suša, koja je ljetos obustavila zalijevanje vrtova, a stoku je ipak trebalo napojiti, sve ručno noseći kante s vodom.

Poslije toga poplave, koje su ovaj kraj srećom zaobišle. Ipak, svega je ove godine rodilo, od rajčica do krupnoga krumpira, pa je šteta da se sela prazne, a kuće prodaju jeftino, mahom Istrijanima i Zagrepčanima.

– Gorski kotar ne bih mijenjala ni za šta. Istina, od ujutro do navečer se moraš truditi, ali nije istina da se u Gorskom kotaru ne može živjeti.

Problem su zapošljavanje i loša kvaliteta vode, ali kada bi se to riješilo, nema ljepšeg kraja od ovog, govori naša domaćica. U njezinom vrtu od proljeća do jeseni nešto cvjeta.

Mi smo vrt obišli početkom jeseni, nakon obilnih kiša, pa nije bilo mnogo toga za vidjeti, ali možemo zamisliti zumbule, tulipane, narcise i jaglace u rano proljeće, pa ruže, ljiljane, zvončiće, jorgovan, snježne pahulje, gliciniju i listopadno grmlje, usred ljeta.

Tu su i loza, začinsko bilje, tamnocrveni božuri, jasmini, isusova kruna, kozja krv, pelargonije, japansko drvo, japanska vrba, hortenzije te kameni vrt.

U voćnjaku s kruškama i pedesetak stabala jabuka domaćih starinskih vrsta, od kojih naši domaćini rade sokove za zimu, po 150 l godišnje, nema puno posla. Sve sorte su autohtone i ne treba ih prskati zaštitnim sredstvima.

Ni povrtnjak ne treba zaštititi kemijskim sredstvima, sve se rješava s malo malča, humusa i stajnjaka i sredstvom od koprive. Ima li ičeg što još ova složna obitelj, a Vazma i Marijan su 41 godinu u braku, može dodati u svoj vrt? Ima.

– Voljela bih da nam uspije ova japanska plava kiša, govori Vazma o nedavno posađenoj gliciniji, jednoj u ljubičastoj, drugoj u bijeloj boji. Tu je i fontana na koju bi ptičice dolazile piti, a ostalo je već manje-više sve napravljeno.