Renata Anić triatlonka je i nova mama, koju majčinstvo nije spriječilo, štoviše, pomoglo joj je, da ostvari ono što joj se još donedavno činilo nemoguće – samo šest mjeseci nakon poroda, u Austriji je odradila Ironman distancu, utrku koja broji 3,8 km plivanja, 180 km bicikla i 42 km trčanja i to za 11 sati, 21 minutu i 50 sekundi. Time je za dva sata oborila svoj osobni rekord, a iako se sportom bavi oduvijek, nikad ga nije vidjela kao svoju karijeru, već kao strast i hobi.

S inspirativnom rekreativnom sportašicom razgovarali smo o turbulentnom putu koji ju je doveo do Austrije i izazovima s kojima se suočava kao žena i majka u sportu, a podijelila je kako je to bilo trenirati tijekom trudnoće i nakon poroda. Ono što je ključno, kaže, vjera je u sebe, a nešto što našem društvu nedostaje je podrška ženama u sportu i majčinstvu.

Kako ste se počeli baviti triatlonom?

– Nekako sam oduvijek bila u sportu. Ne konkretno u triatlonu, ali sport je stalno bio prisutan u mom životu. Velika želja mi je bila ući u taj svijet i u ranim dvadesetima sam pratila triatlonsku scenu, proučavala ljude koji završavaju te utrke i sve oko toga. Ali jednostavno nisam bila u tom »điru«. Za mene je to tada bilo: »Ma dobro, možda u nekom drugom životu, ne u ovom.«

Sve se promijenilo 2019. godine nakon jedne operacije nakon čega se nisam smjela baviti fizičkim aktivnostima šest mjeseci. To mi je bio veliki šok i stres jer sam osoba koja stalno mora biti u pokretu, koja mora nešto raditi. Zato, kada sam napokon dobila priliku da opet mogu koristiti svoje tijelo, rekla sam: »Ok, sad idemo stvarno raditi nešto.«

Nema pauze

Jeste li odmah ušli u triatlon?

– Ne, krenula sam postupno – najprije s trčanjem, koje mi je uvijek bilo prirodno. Bavila sam se brzim hodanjem, trčanjem i sličnim aktivnostima. Tadašnja trenerica mi je bila u triatlonu pa sam je pitala bih li se i ja mogla okušati u tom sportu.

Onda je došla korona, što je meni zapravo pomoglo. Imala sam priliku isprobati bicikl, krenuti s plivanjem i vidjeti odgovara li mi to uopće. I iako su počeci bili jako teški – trebalo je puno ulaganja, fizički i vremenski, organizacijski, pa i financijski zbog opreme – meni se to jako svidjelo. Tako sam krenula polako, utrku po utrku, od manjih do sve većih, i evo me danas tu gdje jesam.

Kako izgleda sama utrka u triatlonu? Ima li pauza između disciplina?

– Kada se radi o većim utrkama poput Ironmana, poludistance ili drugih službenih triatlona – nema pauze. Sve ide u komadu. Ovisi, naravno, o utrci i organizaciji. Primjerice, Ironman organizacija je jako stroga i sve mora biti po njihovom pravilniku.

Nitko vam ne smije pomagati, sve morate sami – od opreme do prehrane. Limit za završetak utrke kod njih je 16 sati, a na primjer utrka u Austriji, na kojoj sam ja bila, imala je limit od 15 sati.

Znači, to je bila Ironman distanca?

– Da, Ironman distanca, ali ne pod službenom Ironman organizacijom. Bila je to austrijska utrka u Podersdorfu. Dakle, ne mogu reći da sam bila na službenom Ironmanu, ali sam završila Ironman distancu. Takve utrke su cjenovno obično jeftinije od pravog Ironmana.

Koliko košta prijava na Ironman?

– Mislim da je sada oko 750 eura samo da biste se prijavili. U to ulazi startnina, majica, finišerska medalja, ruksak i još neki sitni promomaterijali. Naravno, cijena pokriva i samu organizaciju – volontere, zatvaranje cesta, logistiku. Ali cijene iz godine u godinu rastu.

Ja sam 2022. završila poludistancu u Poreču i tada su cijene još bile normalne. Sada su puno više, a natjecatelji uglavnom sami financiraju svoje sudjelovanje. A tu treba računati i sve dodatne troškove: put, smještaj, hranu, avionsku kartu i posebnu prtljagu za bicikl. Ako je utrka daleko, morate doći barem tjedan dana ranije zbog prilagodbe. Sve to u konačnici izađe dosta skupo.

Profesionalni rekreativci

Na takve utrke prijavljuju se amateri poput vas ili i profesionalci?

– Oboje. Ali većina sudionika su amateri, ljudi koji žele postići rezultat i pomaknuti vlastite granice. Mi nismo profesionalni sportaši, nego bih rekla profesionalni rekreativci.

Iako, kada pogledate predanost koju zahtijeva, to je gotovo isto kao profesionalni sport. Razlika je u tome što mi ne živimo od toga i sve sami financiramo, dok uz sport moramo raditi i svoj posao.

Što vam je najdraže kod triatlona?

– Triatlon me pokreće i ispunjava. Već dugo sam u tome, a još mi nije dosadilo. Trenirala sam i tijekom trudnoće, a vratila sam se odmah nakon poroda. To je postalo dio moje svakodnevice i rekla sam si da ću prestati tek onog dana kad me više ne bude veselilo. Za sada me još uvijek pokreće, daje mi motivaciju i energiju.

Kroz triatlon sam upoznala prekrasne ljude i posjetila destinacije u koje nikad ne bih slučajno otišla. Recimo, 2023. završila sam svoj prvi triatlon u Italiji, u Emiliji Romagni. To nije tipična turistička destinacija, ali mjesto je bilo čarobno, s prekrasnom plažom. Da nije bilo utrke, nikad tamo ne bih otišla.

Ili, primjerice, ljetujem na Cresu i zahvaljujući triatlonu sam prošla cijeli otok uzduž i poprijeko. Zaplivala u uvjetima za koje sam mislila da ih nikad neću moći savladati. Dakle, bez sporta nikada ne bih doživjela te trenutke.

Kako ste uspjeli uskladiti treninge i majčinstvo?

– Pa, nije bilo u planu, iskreno. Moja ginekologinja me razumjela pa mi je nakon prvog tromjesečja dala zeleno svjetlo, ali uz upute da to mora biti postepeno i polako. Veliko zeleno svjetlo mi je dala za plivanje zbog opuštanja tijela.

Tako sam do kraja trudnoće trenirala. Nije to bio visok intenzitet ili neki veliki napor, uključene su bile sve tri discipline, kao i trening snage, ali sve umjereno, 45 minuta do sat vremena, ovisno kako sam se osjećala taj dan.

Kakvo je bilo to iskustvo?

– Bilo mi je dosta teško jer sam imala neprospavanih noći i povraćala sam do zadnjeg dana. Da ne govorim da sam se bezbroj puta tijekom trčanja upiškila, kontrola toga nije bila moguća. Ja i moj stari pas koji se više ne može kontrolirati tada smo bili u istoj kategoriji! (smijeh)

Mislila sam da će oporavak nakon poroda trajati puno duže, ali već nakon dva tjedna krenula sam s treninzima snage i disanja, a lagano sam počela trčkarati. Osam tjedana nakon poroda bila sam na humanitarnoj utrci Jako srce, a potom sam otrčala riječki polumaraton.

Nisam imala nikakva očekivanja, bilo mi je drago da mogu trčati bez težine trbuha i bez popratnih bolova. Cilj mi je bio iskoristiti vrijeme za sebe kad je bebica kod nekoga na čuvanju.

Pojavljivala sam se na treningu dan po dan, jer nisam znala kako će beba biti ili hoće li se nešto dogoditi. Na kraju mi je svaki dan trening uspio.

Nakon nekog vremena, prijateljica me pitala što spremam. Iako ništa nisam spremala, volumen i kilometraža su se polako povećavali – i tako, osam tjedana prije glavne utrke, trener i ja smo odlučili da idemo. To je bio kratak rok, ali rezultat fantastičan.

Manje trčati, više rađati

Podnose li sportašice nešto lakše postporođajne tjelesne promjene?

– Ne znam. Što se tiče poroda, ne bih rekla da je nama lakše. Čak je i teže, s obzirom na to da su mišići kruti. Meni je bilo jako teško na porodu. Kao sportašica kontroliram svoje tijelo i pragove boli, ali trudnoća je totalno neprirodno stanje.

Nisam mogla kontrolirati proces, nego je nešto mene kontroliralo. Bio je to strašan strah. A što se tiče oporavka, važno mi je bilo da imam snažan trup, da bih mogla vladati zdjelicom i leđima.

Nakon poroda, dva mjeseca su mi otpadala ramena, ruke i leđa zbog položaja hranjenja i nošenja bebe, kolica, torbe. Sve to je fizički izuzetno naporno, tako da ne mogu ni zamisliti kako je ženama koje nisu toliko tjelesno aktivne kao ja.

U tom cijelom procesu, je li bilo kakvih osuda?

– Je, bilo je. Imam 35 godina i dobivala sam komentare da trebam manje trčati i više rađati djecu. Kad sam počela trudna trenirati, ljudi su komentirali da »ubijam nerođeno dijete jer plivam u bazenu« ili da »sigurno nisam sama rodila jer trčim i izgledam tako«. Jako su velike osude i kritike, osobito od žena koje ne razumiju pokret ili sport.

Mislim da se u današnje vrijeme nitko ne bi trebao baviti tuđim obiteljima, odnosno da bi trebali biti osviješteni kao narod da je vrlo nepristojno i neosjetljivo davati takve komentare i pitati svakakva pitanja.

Kako sad balansirate između nespavanja, hranjenja i treninga?

– Zahvalna sam svima koji čuvaju Marla. Da bi se ovo sve ostvarilo, potrebna je jako velika podrška i servis čuvanja. Ja bih čak rekla da je Marlo definitivno zaslužan za ostvarenje ovog rezultata jer me učinio još izdržljivijom.

Nije postojala opcija da ću ja preskočiti trening ili ga prebaciti za neki drugi dan. Jednostavno, vrijeme koje sam definirala da ću obaviti trening, dok je dogovoreno čuvanje, moram iskoristiti – bez obzira pada li kiša, jesam li umorna ili imam ciklus. Ja moram u tom periodu otići na taj trening. Tad shvatite da možete još više i da možete izdržati puno toga.

Biti sportašica i majka puno je teže nego biti sportaš i otac. Imam osjećaj da što se tiče statusa žene idemo natrag umjesto naprijed. Sport u kojem se trenutno nalazim većinom je sport u kojem dominiraju muškarci.

Ali opet, budimo realni – treba nositi dijete u sebi devet mjeseci i pojavljivati se na treningu, treba proći postpartum. Iskustvo toga niti jedan muškarac ne može proći.

Nije svaka trudnoća ista i nije svaki postpartum isti. Ja sam imala sreće što je moj porod završio dobro, ali mogu se dogoditi razne komplikacije. Muškarac se nikad neće susresti s tim da mu najteži blok treninga padne na dan kad dobije ciklus.

Osim toga, problem je i sanitarni čvor – kojega često nema. Muškarac se može snaći, a nama je to problem i neugodno. To su stvari o kojima se ne priča, a trebalo bi.

Jer realno, mi to sve nosimo sa sobom. Nitko nas ne pita kakav nam je ciklus, da li se raspadamo od bolova, a mi se svejedno pojavljujemo na treningu. Nekako imam osjećaj da smo u toj priči podcijenjene, da se naš rad i rezultat umanjuje, iako nosimo duplo – fizički, mentalno i emocionalno.

Postoji li nešto što bi društvo trebalo drugačije shvatiti o majčinstvu i ženama u sportu?

– Voljela bih da društvo bude informiranije. Kad sam odlučila nastaviti trenirati, informacije o treningu za trudnice bilo je gotovo nemoguće pronaći. Sretna sam što sam imala ginekologinju koja je kužila stvari i bila puna razumijevanja.

Trebao bi postojati netko tko bi profesionalno pratio trudnice u sportu, pogotovo one u visokoprofesionalnom sportu koje moraju trenirati do zadnjeg dana.

Imate li neke uzore koji su vas inspirirali?

– Iskreno, nemam. Nikad nisam o tome razmišljala. Samo sam htjela vidjeti, i još uvijek istražujem, koliko mogu sa svojim tijelom postići i je li stvarno moguće odraditi nemoguće. Za puno stvari su mi rekli da je nemoguće, a ja sam ih dokazala. Pa me zanima što je sljedeće »nemoguće« koje ću pretvoriti u moguće.

Nije sve upisano u kamen

Kako ste doživljavali vlastito tijelo i koje ste lekcije o sebi naučili?

– Prestala sam se opterećivati. Prije trudnoće me puno više toga diralo i bila sam puno emotivnija. A kada sam postala mama, shvatila sam da stvari nisu nemoguće, da nije sve upisano u kamen.

Odradila sam treninge kroz trudnoću sama jer mi je bilo jako teško s nekim se dogovoriti, jer vi ne znate kakav će vam biti taj dan niti kako ćete reagirati. Odradila sam to najbolje što sam mogla.

Pri tome sam shvatila da je bitno koliko ste zadovoljni sobom i koliko manifestirate to što želite i to čime mislite da se bavite. Nije mi bilo bitno što netko misli ili ne misli, smatra li netko da to mogu ili ne mogu. Treba vidjeti, treba probati, pa ćemo vidjeti na kraju gdje će nas to dovesti.