Ja idem svojim putem po zakonima prirode, sve do onda dok se ne srušim, ne izdahnem i ne pretvorim u element koji svakog dana udišem. Radi ono što je potpuno u tvojoj moći.

Budi čiste duše. Dostojanstven i izdržljiv. Budi zadovoljan svojom sudbinom. Nemoj imati velikih prohtjeva. Budi dobar, neovisan u donošenju odluka, prirodan čovjek. Budi velikodušan.

Ovo piše na papirići zakačenom za zid radionice Tomislava Horvata, taman poviše radnog stola. Na zidu, na papiru citat i podno njega ime autora – Marko Aurelije. Ove riječi su Tomislavu ona nit vodilja.

Volio bi, kaže, živjeti u skladu s rečenicama što ih je nekada davno izrekao Marko Aurelije. Trudi se on da tako bude. A mi zamalo da citat ni vidjeli nismo. I ne bi nam se imalo što zamjeriti, jer u toj radionici u sred Međimurja, tamo gdje je Domašinec, trista je čuda što odvlače pažnju.

Dobro, nema ih trista, ne može ih onako impozantnih ni biti trista, ali kraj skulptura napravljenih od šibica teško je vidjeti išta drugo. Al Pacino i scena iz Kuma napravljeni od šibica, Pijanist napravljen po uzoru na Mozarta isto od šibica, naši »stari« emigranti od šibica u radu zvanom »Očajnik«, a na podu rad u nastajanju – ogromni kip Davida od šibica i pored njega majstor Michelangelo, dakako i on od šibica.

Tomislavov David

Wow! Samo, zašto bi netko sve to radio od šibica!?

Suprugina podrška

Elem, valjalo je poći gotovo pa na rub Međimurske županije, tamo odakle se brzo stigne i do Austrije i do Mađarske. Evo nas u mjestašcu posvemašnjeg mira. Mir i urednost, to nekako došljak iz metropole prvo primjeti kad u Međimurje navrati.

Otvaraju nam vrata svoga doma Tomislav i supruga mu Klaudija dok im se oko nogu mota trogodišnji Toma. Stariji Fran se pravi nezainteresiran dok nas motri sa strane, onako kako onom koji će uskoro napuniti sedam godina i dolikuje.

– Bez suprugine podrške nema ništa – u glavu će Tomislav.

– Dobro, ma lako da vas je podržala jer kopate vinograd, ali da vas podrži dok lijepite šibice… – velimo.

– Pitate podupirem li ga!? Svakako, ha, ha, ha. Ima dana kada je to malo manje, kada se teže dogovorimo, a ima dana kada je to malo više. Podupiremo jedno drugo – priznaje Klaudija.

Tomislav Horvat sa suprugom Klaudijom

Jedino što je u ovoj obitelji problematično jest vrijeme. Vremena nikada dosta. Ma, dok nam je Klaudija tu treba brzo pitati štošta. Recimo, je li Tomislava baš oduvijek krasila ta silna strpljivost koju pokazuje dok lijepi šibice?

– Je, uvijek – brzo će Klaudija.

Guglali smo mi, dakako, sve što se guglati dade o Tomislavu, vidjeli snimke na kojima u tišini svoje radionice maksimalno koncentriran radi zahtjevan posao. Nekada je tišina, veli, a nekad se dok radi vrti glazba, čak i film dokumentarni.

– Mi obični muževi kad poželimo pobjeći od doma krenemo u birtiji, a vi među šibice – šalimo se.

– Pa dobro, odem i ja nekada – smije se Tomislav.

Mladi su ljudi Tomislav i Klaudija, vidi se to. Kad je Tomislav uopće počeo sa svojom umjetnošću!? Jesu li bili zajedno kada ga je ponijelo da izrađuje velike skulpture od šibica?

– Pa kad je krenuo sa skulpturama taman smo prohodali. Tako da su skulpture stare koliko i naša ljubav – smije se Klaudija.

– Neka onda ljubav traje što duže. Ma, nije vam ništa tu bilo sumnjivo pa da pobjegnete glavom bez obzira – šalimo se.

– Bilo je zanimljivo, nešto drugačije – na to će Klaudija.

Sve je počelo s – kumom

Godina je 2012. kada je počela ljubav i kada Tomislav kreće raditi na prvoj skulpturi od šibica. S maketama od šibica krenuo je on ranije, 2007. godine. Bio je još srednjoškolac, tu negdje na pragu četvrtog srednje.

To s maketama je donekle novinaru i jasno, sjeća se primjerice kako su onomad davno za služenje JNA vojnici vrijeme ubijali gradeći Eifelov toranj od šibica. Kod Tomislav je sve išlo mrvu drugačije.

– Ja sam građevinske struke i u trećem razredu srednje škole imali smo i predmet Povijest umjetnosti. Učili smo o talijanskoj umjetnosti i mene je jako zanimao mozaik, pa sam odlučio nešto takvog pokušati napraviti. Nisu mi šibice bile tad ni na kraj pameti. Prvo sam krenuo sa staklom – prisjeća se Tomislav.

Staklo se međutim pokazalo kompliciranim, a onda je Tomislav, kako kaže, doslovno poslao brata preko puta u dućana po šibice.

– I tako je krenulo – smije se.

Prvo maketa onog Mosta na rijeci Kwai, pa tvrđava, pa pet godina rada na kojekakvim maketama.

– Onda sam razmišljao malo i shvatio da slično rade i mnogi drugi i to puno, puno bolje od mene. A taman u to vrijeme gledao sam film »Kum« – priča Tomislav.

»Kum«, Al Pacino, Tomislav oduševljen i to toliko da mu je palo na pamet da Pacinov lik uprizori, izradi od šibica pa još u prirodnoj veličini.

– I krenem ja od fotelje. I ne učini mi se da izgleda loše. Pa sam nastavio raditi Pacina. Tako je to počelo – jednostavno će Tomislav.

Reklo bi se, samouk je on. I da je htio nije imao od koga učiti zanat, već je valjalo cijeli proces osmisliti.

– Istraživao sam kasnije malo, mislio da mora biti zabilježeno da netko negdje na svijetu slično radi. Našao sam da jedan engleski umjetnik radi biste i pri tom okreće glave šibica prema vani da mu je sve u bojama. Ja glave šibica režem – objašnjava Tomislav.

Michelangelo kako ga Tomislav vidi

Šibice su, kaže, zapravo maska. Podloga pod njima radi se od različitih materijala poput tekstila ili pur pjene, dok je kompletna podloga skulpture Davida napravljene od stirodura, građevinskog materijala nalik stiroporu samo puno čvršćem.

Preko toge ide ljepilo, pa oblikovanje, impregnacija i povrh svega šibice. Jedna po jedna, jedna uz drugu, na preko četiri metra visoku skulpturu.

– Pa koliko godina radite Davida – pitamo.

– Osam godina – veli Tomislav.

– Toliko godina smo u braku – kazuje Klaudija.

– E da, početkom 2018. sam krenuo s izradom Davida, a u kolovozu 2018. smo se oženili. Nisam imao ni ženu, ni djecu, ni kuću kada sam krenuo, ha, ha, ha – kazuje Tomislav.

– Pa koliko po kući imate protupožarnih aparata – zaintrigiralo nas.

– Nemam niti jedan. Zapravo imam jedan, onaj mali za auto – smije se Tomislav.

I sati i dani

Šibice se tu na stotine tisuća broje i sve ih Tomislav uredno nabavlja u trgovinama. Voli on bilježiti i sate i dane »potrošene« na rad sa šibicama. Nekada rad pati jer se ljepilo mora sušiti. Nekada mu životne obaveze ne daju više. A šibica k’o šibica uopće nije tako nezgodan materijal za oblikovanje kako se sedmoj sili čini.

– Vlasi, brada, kosa sve sam to radio tako da je jedna vlas četvrtina šibice. Jedna šibica ide na pola i onda svaka polovica po pola – priče Tomislav.

Šibica jednostavno zna pući k’o šibica ako je tehnika prava, sali se on. A u Michelangela duga kosa, taman da je valjalo 800 šibica upotrijebiti da se dobije 3200 dugih vlasi.

– Pa koliko će na kraju David imati šibica – sada nas već proždire znatiželja.

– Oko 460.000 – k’o iz topa će Tomislav.

Kraj pustih čuda nama se čudom čini i to da još nijednom menadžmentu kakve tvornice šibica nije palo na pamet da joj Tomislav bude maneken. Smješka se na ovo Tomislav, nije njemu to nikada bilo na pameti, makar kadikad netko pošalje zaostale kutije šibica ili pak koja firma paket ljepila. Tomislav je projekt menadžer u jednoj privatnoj tvrtki, Klaudija magistra sestrinstva.

– I radim u županijskoj bolnici na Odjelu za psihijatriju – kazuje Klaudija.

– Eto, vidite sad poveznicu – smije se Tomislav.

– I što struka kaže vezano za suprugove šibice – pitamo.

– Još takve dijagnoze nema – smije se Tomislav.

Zapravo, šibica u njihovom dnevnom boravku i nema. Sve su u radionici u koju smo sve nestrpljiviji poći. A što kažu na sve Toma i Fran!?

– Kad tate nema oni znaju da ili trči ili je u ateljeu – na to će Klaudija.

E da, trčanje je Tomislavu druga velika ljubav, polumaratone je neke otrčao, a mašta i o maratonu. I na samo to, već je i Klaudija krenula pomalo trčati. Vratimo se mi ipak skulpturama, recimo činjenici da je Tomislav na početku odlučio da će sve skulpture biti u prirodnoj veličini. Zato ih i nema puno.

– Tri su završene, David je tek četvrta. I sve su svojevrsni spomenici svjetskim velikanima umjetnosti. osim »Očajnika« koja je spomen našim ljudima iz ovog dijele Hrvatske koji su morali ići u pečalbu – sumira Tomislav.

Tjesna radionica

Nevolja je jedino što je velike formate teško izlagati. Traže oni pažljiv transport, velik izložbeni prostor…

– Teško je. Zadnju izložbu sam imao 2023. u Galeriji Oblak u Sesvetama. A opet, bilo je izložbi od Poreča, do Zagreba, Zaprešića, Čakovca… – veli Tomislav.

Kud će samo David tek ćemo vidjeti, ali da je velik – velik je. Onako na podestu bit će on, kaže Tomislav, 5 metara i 60 centimetara visok! Zato je i radionica od 31 metra četvornog već pomalo tijesna.

Treba, dakle, ovakav vid umjetnosti svoga prostora, no što prije svega treba imati onaj koji možda poželi koračati Tomislavovim stopama!?

– Puno ljudi to povezuje sa strpljenjem, i da, potrebno je strpljenje u početku dok se ruka trese. No, to se kasnije samo sredi. Rekao bih da je više potrebna upornost nego strpljenje – ističe Tomislav.

Slavni Pijanist

I zato bi volio da njegova djeca na njegovu primjeru nauče baš to kako je upornost baza svega, obitelji, posla, svega.

– Lagao bih kada bih rekao da mi nije nekad došlo i da odustanem, nekada nešto jednostavno ne ide, ali se sve iskristalizira kroz rad – pojašnjava Tomislav.

Znao je Tomislav raditi na skulpturi zorom od četiri do sedam. Znao je imati po 70 do 80 sati rada mjesečno. Sad je ritam malo drugačiji, ali nađe se vremena. Valja nama konačno do ateljea, čim Tomislav nešto riješi sa starijim Franom.

Dok ga nema pitamo Klaudiju što se njoj čini, je li to s čim se njen suprug bavi umjetnost ili vještina.

– Rekla bih da je i jedno i drugo. Nema jednog bez drugog – mudro će Klaudija.

Tako to valjda ide u onog koji je kao dijete stalno nešto crtao i koji je imao veliku želju upisati arhitekturu. Sad oblikuje prostor na malo drugačiji način.

– Jeste li pokušali i vi zalijepiti koju šibicu – pitamo Klaudiju.

– Pokušala sam. I odustala. A htjela sam pomoći, da malo kraće traje – sa smiješkom će ona.

Počast umjetniku

Nego, Michelangelo i David. Najnoviji rad i onaj koji bi ove godine mogao biti i završen. Ne krije Tomislav da njime odaje počast umjetniku. David od šibica je vjerni prikaz onog od kamena. Fotografiju Michelangela nemamo, pa je ovaj od šibica plod umjetnikova promišljanja.

Otvaramo vrata ateljea, a tamo na podu leži skoro pa završen David kojem je svaki dio impozantan, a uz njega em podest na koji će biti stavljen, em Michelangelo s čekićem i dlijetom u ruci.

Suhonjav je veliki majstor, duge kose i brade, ispaćen pomalo kako je i red kad radiš remek-djelo. A tu su i ostali Tomislavovi radovi: Kum, Očajnik, Pijanist rađen po uzoru na Mozarta što sjedi za klavirom.

– Što smo ono rekli koliko metara David ide u vis – provjeravamo sami sebe.

– S postoljem pet metara i 60 – kaže Tomislav.

Wow! Pogled luta naokolo dok naš Dado traži najbolji kut kamere za poslikati sve. Evo konačno i velike torbe pune kutije šibica. Tu su i prospekti s izložbi.

Tu je i Tomislav koji ne krije kako mu je trebalo vremena da ulovi kiparski mot, štono bi se reklo, kad nije te profesije. Ima tu nekog tračka naivne umjetnosti, velimo i Tomislav se s tim slaže.

– A ako vam Huljić vidi Pijanistu doletjet će po njega – velimo.

Smije se Tomislav, ali nikad se ne zna.

– Kako je samo ovo palo na pamet!? Još to meni nije jasno – priznajemo.

– Kad sam završio Kuma bilo je to u redu, sve super, ali me je i potaknulo na više. Pitao sam se samo što bi bilo bolje od toga – objašnjava Tomislav.

I kud, i kamo

Zna Tomislav i kako će i kud tematski dalje. Kaže da će sljedeća skulptura biti vjerske tematike. Pričat će ona o Uskrsnuću. Tomislav već ima viziju križeva koji kao da se podižu s poda da bi Sin Božji iskoračio među nas.

– Pa ako je visina čovjeka nekih metar i 80, križ mora biti nekih 4, do 4,5 metra visine. To je ideja – najavljuje Tomislav.

Pritom ga i ne brinu fascinantne brojke poput one da na skulpturi Davida radi već više od 3.000 sati.

– Mislite li da će vam ikada dosaditi, rad skulptura od šibica – pitamo ga.

– Ne vjerujem. A opet, nikada ne reci nikad – pomireno će Tomislav.

Vrijedilo bi ove njegove uratke negdje trajno izložiti, jer dobra priča stoji iza svega. Ako se mogu otvarati muzeji od koječega, bome ima smisla imati i galeriju skulptura od šibica.

Volio bi to Tomislav: »Kad bude vrijeme vjerujem da će se dogoditi.« A ako se ne dogodi!? I opet će Tomislav onako kako to pripisuje Marko Aurelije kad veli: »Ja idem svojim putem po zakonima prirode, sve do onda dok se ne srušim, ne izdahnem i ne pretvorim u element koji svakog dana udišem.

Radi ono što je potpuno u tvojoj moći. Budi čiste duše. Dostojanstven i izdržljiv. Budi zadovoljan svojom sudbinom. Nemoj imati velikih prohtjeva. Budi dobar, neovisan u donošenju odluka, prirodan čovjek. Budi velikodušan.«

Tisuće sati rada, stotine tisuća šibica

Koliko vrijedi ovo što Tomislav radi? Kritika ga se do sada i nije dohvatila, pratitelja zato itekako ima na Facebook stranici Umjetnost šibica, a kako mu jednom reče jedna posjetiteljica njegove izložbe, »još će proći godina i godina dok ljudi shvate što on to radi«.

Materijalnu vrijednost još je teže odrediti, sve da i sutra ozbiljna ponuda stigne. Zapravo i bila je jedna ponuda, ali se u konačnici pokazala prijevarom. Priča tako Tomislav kako mu se 2015. godine javio čovjek zainteresiran za klavir, onaj na kojem svira pijanist.

Tvrdio ja da je vlasnik brodske kompanije u SAD-u i nudio 55.000 eura za klavir od šibica. No, kad se došlo da konkretnog, do transporta i naplate pokazalo se da s druge strane stoji mutan lik, ako ne i prevarant.

– Ispalo je da su mutna posla. Danas sam oprezniji – kaže Tomislav.

A kako naplatiti uradak u koji je utkano na tisuće sati rada, na stotine tisuća šibica!? E to ni Tomislav ne zna. O tom će se razmišljat’ kad ponude bude.