U tjednu kad su Hrvati dobili velik europski novac da s njim spašavaju što se spasiti u zemlji da i kad su nam Ameri ukazali priznanje spremnošću da ukinu Hrvatima vize za SAD, sve je palo u sjenu, ako ne i u vodu, popucalih cijevi i mostova koji teže propadanju. Neko tamo gore u svakom je slučaju povukao potez velemajstora
Ima jedan gadan običaj u starijeg svijeta što živi uz more, da u kasno ljeto i ranu jesen zovu, praktički na svakodnevnoj bazi, kako bi se pohvalili da su se opet, i danas kao i jučer, okupali. Kako i ne bi kad je more još toplo, kad je more mirno, kad u moru nema više dosadnih turista i kad more nije voda pa da se hirovito ponaša kao, primjerice, ona voda zagrebačka.
Jest da su ti bliska, ako ne i najbliža rodbina, ali nervira to malo iz perspektive čovjeka na kontinentu, bez obzira na opjevane boje i plodove jeseni, plodna polja i grane teške od plodova. Dođe ti da im elegantno kažeš da olade malo, ali bio bi to samo jal i ništa više, a to nikom ne priliči.
No, kad ti obavijest o novoj turi kupanja garniraju brigom za nas na kontinentu, e onda je to više razina igre, pogotovo kad je briga utemeljena na vijestima i dnevnicima.
Kako izdržite?!
– Ajme, kako vi gore sve to izdržite? Što se događa!? Pucaju vam cijevi, raspadaju se mostovi. Pazi te li se? Kako izdržite – kreće bujica, pri čemu je to bujica koliko neprikladna toliko i savršeno zajebantskog odabira riječi.
Jer, koliko je brige nastale slikama u Dnevniku na kojima cijevi pucaju, a voda šiklja uvis i pritom poplavljuje škole i stanove i ruši asfalt, toliko je u tim rečenicama brižnih i onog prizvuka koji opetuje kako od kuće i nije trebalo bježati, ići toliko daleko da se u listopadu ne možeš morem skvasiti na plaži, a ne vodom na prometnoj cesti.
Ne morate živjeti u Zagrebu, nije čak ni potrebno da ste ikada u njemu bili, a da u čas shvatite kolika je nevolja kad cijevi pod asfaltom puknu u ulici koje se zove Selska.
Odaberite neku od najprometnijih ulica vašega grada, one bez koje se ne može sa sjevera na jug, pa je u mislima zatvorite za promet dan, dva možda tri dok, opet u mislima, krećete automobilom ne neki kontrolni pregled u neku bolnicu recimo.
Vizualizirate li sliku kako valja neće vam trebati ni koja minuta da snervani nemogućom prometnom gužvom, potrošnjom goriva, kašnjenjem na pregled i sličnim nekim sitnicama, jednostavno krenete psovati sve redom i sve one koji su, bez ikakve dvojbe, za puknuće cijevi odgovorni.
Cijevima puk’o film
Lako, međutim, kad si zamislite kako vam samo odlazak od točke A do točke B pati, ali što ako živite baš uz Selsku, pa vam je poplavio podrum ili prizemlje, od vode se napuhala iverica od koje je namještaj, blato došetalo u kuću, a uz sve to nit’ vode, nit’ struje nema, pa još možda i u podstanarskom stanu.
U tom slučaju psovanje u mislima je još intenzivnije, ako niste iracionalni svekoliki mrzitelj svega metropolskog. Na javi i za ozbiljno sve je to dakako još i strašnije, psovanje, prije svega. Jer, pukle su cijevi iz 1960 i neke!
Jer sve ove godine i uz sva izdavanja, poreze, prireze i zaduženja nikog ne bi da cijevi zamijeni. Jer, te cijevi postavljene pod zemlju ni u primisli nisu imale činjenicu da će uz tu Selsku niknuti pet milijuna nerezonski, neplanski, histerično sagrađenih zgrada, kućeraka, objekata koje ni veći vodovodi podnijeli ne bi.
Cijevima je jednostavno puk’o film! Galijot – a Marin Galijot je šef Vodoopskrbe i odvodnje – zna i zašto! Na novinarsko pitanje što ako pukne opet, on, naime, odgovora: »Kako nam dragi Bog da, možda smo bili zločesti pa nas kažnjava.«
Galijot je, inače, u gradsku galiju lansiran među zvijezde za vladavine Milana Bandića i kažu da je pokojnom gradonačelniku bio toliko drag i mio da je onomad puku Novog Zagreba koji se žalio da je opet nešto puklo i da vode nemaju, Bandić poručio: »Ako je Galijot rekao da svi imaju vodu, svi imaju vodu!«
Vješta šilica
Vratit ćemo se mi Galijotu još, ali ne staje tu aktualna zagrebačka muka. Dan poslije na mostu Sava, onom zapadnom koji spaja Zagreb s bližom okolicom, odnosno Zaprešićem, uočene su vibracije, odnosno redovnim pregledom je utvrđeno da je došlo do oštećenja jednog ležaja konstrukcije na upornjaku.
Što god to značilo rečeno je da je vožnja opasna i promet je u trenu zabranjen. Most građen 1960-ih traži sanaciju koja će trajati i koji mjesec. Na dan kad su detektirane vibracije stvorila se na zaobilaznici kolona automobila duga jedno 13 kilometara.
A u njima ljudi koji bi mahom kući s posla. Pa skidaju i oni sve svece s neba, nesretni što im se grad pred očima raspada. Potres, cijevi, mostovi, čudesa neka kojih prije kao da nije bilo, a kad bi ih i bilo, blagoglagoljivi bivši gradonačelnik bi se iz nevolje izvukao velikim riječima, nevjerojatnim političkim dilovima i veličanstvenim krpanjem cijevi, mostova i asfalta, baš kao da je vješta šilica koja od krpanja poderanih traperica živi, a ne gradonačelnik najvećeg i najbogatijeg grada u državi.
Ulagalo se nije ništa, popravljalo se nije ništa, a građanstvo je šutjelo impresionirano novom zakrpom i nanovo biralo onog koji će pokrpati sve onako kako mi krpamo kućne budžete. I sada kad je puklo ostadosmo u čudu, dok nam Galijot, spomenuvši Boga, nije dao misliti.
Ona koja je danas maturantica nije se, međutim, dala smesti. Pamti ona prvi razred osnovne škole i onu jednu godinu pohađanja satova vjeronauka, prije nego ju je otac dao ispisati sluđen činjenicom da djeca još ni pisati ne znaju, a moraju prepisivati imena svetaca u bilježnicu.
Pamti međutim ona ‘lekciju’ kad im je učiteljica podastrla sliku drvene klupice i sliku trave pa pitala tko je izradio klupicu, a tko ‘izmislio’ travu. A onda ih je podučila onako male da je klupica čovjekovo djelo, trava Božje, a kako je Bog stvorio i čovjeka tako je nekako i klupica njegova. »
Takav Bog ne kažnjava pucanjem cijevi«, smijulji se derište. Bit’ će, veli, da je nešto drugo u pitanju. Bit’ će da se sve promijenilo od kada ‘Bog’ koji je hodao zagrebačkim tlom i u kojeg je Galijot toliko vjerovao, preselio na nebesa, pa sada nema nikog da po zemlji čuda radi.
Netko tamo gore
A vickast kakav je, garant je taj naš zemaljski čudotvorac našao zajednički jezik s onom što stvori nebo i zemlju, pa sad smišljaju spačke ne bi li zagrebački puk, ali i hrvatsku političku scenu, poglavito one koji su marno puhali u jedra bivšeg gradonačelnika zbog vlastitog gazdovanja zemljom, podsjetio kako je ‘sjajno’ bilo dok se krpalo i trošilo ono što se nema.
Galijot garant zna kako je kad se Bog naljuti, a kako je šef od vodovodnih cijevi garant zna i kad smo to i kako bili zločesti, ako ništa ono prema cijevima.
Neko tamo gore u svakom je slučaju povukao potez velemajstora. U tjednu kad su Hrvati dobili velik europski novac da s njim spašavaju što se spasiti u zemlji da i kad su nam Ameri ukazali priznanje spremnošću da ukinu Hrvatima vize za SAD, sve je palo u sjenu, ako ne i u vodu, popucalih cijevi i mostova koji teže propadanju.
Ima rezona, jer valja stvari gledati šire od Selske ulice zagrebačke. Tko zna, naime, koliko starim cijevima vam dolazi voda do kuće i jesu li plod nemara bivše tvorevine pa su stare tek 60-ak godina, ili im povijest ide sve do Austro-Ugarske blažena ona bila.
Zagreb je tek nagovještaj svega mogućeg, ogledni neki primjerak, samo kog’ briga osim aktualnog gradonačelnika. Na Tomislavu Tomaševiću najteža je zadaća.
Njemu je, otprilike isto kao i diverzantu zvanom Tigar u filmu »Most« Hajrudina Krvavca. Na njemu je da ruši da bi gradio, htio ne htio, da bi mu iza leđa, s figom u džepu, svejedno govorili: »Šteta, bio je to divan most.« Na njemu je i da popravlja vodovode, ako to već Bogovodi nisu. Ako jesu, kukala nam majka.
Piše Siniša Pavić
Zagrebački Bogovod
Siniša Pavić
03. listopad 2021 09:55
Foto Davor Kovačević
U tjednu kad su Hrvati dobili velik europski novac da s njim spašavaju što se spasiti u zemlji da i kad su nam Ameri ukazali priznanje spremnošću da ukinu Hrvatima vize za SAD, sve je palo u sjenu, ako ne i u vodu, popucalih cijevi i mostova koji teže propadanju. Neko tamo gore u svakom je slučaju povukao potez velemajstora
Ima jedan gadan običaj u starijeg svijeta što živi uz more, da u kasno ljeto i ranu jesen zovu, praktički na svakodnevnoj bazi, kako bi se pohvalili da su se opet, i danas kao i jučer, okupali. Kako i ne bi kad je more još toplo, kad je more mirno, kad u moru nema više dosadnih turista i kad more nije voda pa da se hirovito ponaša kao, primjerice, ona voda zagrebačka.
Jest da su ti bliska, ako ne i najbliža rodbina, ali nervira to malo iz perspektive čovjeka na kontinentu, bez obzira na opjevane boje i plodove jeseni, plodna polja i grane teške od plodova. Dođe ti da im elegantno kažeš da olade malo, ali bio bi to samo jal i ništa više, a to nikom ne priliči.
No, kad ti obavijest o novoj turi kupanja garniraju brigom za nas na kontinentu, e onda je to više razina igre, pogotovo kad je briga utemeljena na vijestima i dnevnicima.
Kako izdržite?!
– Ajme, kako vi gore sve to izdržite? Što se događa!? Pucaju vam cijevi, raspadaju se mostovi. Pazi te li se? Kako izdržite – kreće bujica, pri čemu je to bujica koliko neprikladna toliko i savršeno zajebantskog odabira riječi.
Jer, koliko je brige nastale slikama u Dnevniku na kojima cijevi pucaju, a voda šiklja uvis i pritom poplavljuje škole i stanove i ruši asfalt, toliko je u tim rečenicama brižnih i onog prizvuka koji opetuje kako od kuće i nije trebalo bježati, ići toliko daleko da se u listopadu ne možeš morem skvasiti na plaži, a ne vodom na prometnoj cesti.
Ne morate živjeti u Zagrebu, nije čak ni potrebno da ste ikada u njemu bili, a da u čas shvatite kolika je nevolja kad cijevi pod asfaltom puknu u ulici koje se zove Selska.
Odaberite neku od najprometnijih ulica vašega grada, one bez koje se ne može sa sjevera na jug, pa je u mislima zatvorite za promet dan, dva možda tri dok, opet u mislima, krećete automobilom ne neki kontrolni pregled u neku bolnicu recimo.
Vizualizirate li sliku kako valja neće vam trebati ni koja minuta da snervani nemogućom prometnom gužvom, potrošnjom goriva, kašnjenjem na pregled i sličnim nekim sitnicama, jednostavno krenete psovati sve redom i sve one koji su, bez ikakve dvojbe, za puknuće cijevi odgovorni.
Cijevima puk’o film
Lako, međutim, kad si zamislite kako vam samo odlazak od točke A do točke B pati, ali što ako živite baš uz Selsku, pa vam je poplavio podrum ili prizemlje, od vode se napuhala iverica od koje je namještaj, blato došetalo u kuću, a uz sve to nit’ vode, nit’ struje nema, pa još možda i u podstanarskom stanu.
U tom slučaju psovanje u mislima je još intenzivnije, ako niste iracionalni svekoliki mrzitelj svega metropolskog. Na javi i za ozbiljno sve je to dakako još i strašnije, psovanje, prije svega. Jer, pukle su cijevi iz 1960 i neke!
Jer sve ove godine i uz sva izdavanja, poreze, prireze i zaduženja nikog ne bi da cijevi zamijeni. Jer, te cijevi postavljene pod zemlju ni u primisli nisu imale činjenicu da će uz tu Selsku niknuti pet milijuna nerezonski, neplanski, histerično sagrađenih zgrada, kućeraka, objekata koje ni veći vodovodi podnijeli ne bi.
Cijevima je jednostavno puk’o film! Galijot – a Marin Galijot je šef Vodoopskrbe i odvodnje – zna i zašto! Na novinarsko pitanje što ako pukne opet, on, naime, odgovora: »Kako nam dragi Bog da, možda smo bili zločesti pa nas kažnjava.«
Galijot je, inače, u gradsku galiju lansiran među zvijezde za vladavine Milana Bandića i kažu da je pokojnom gradonačelniku bio toliko drag i mio da je onomad puku Novog Zagreba koji se žalio da je opet nešto puklo i da vode nemaju, Bandić poručio: »Ako je Galijot rekao da svi imaju vodu, svi imaju vodu!«
Vješta šilica
Vratit ćemo se mi Galijotu još, ali ne staje tu aktualna zagrebačka muka. Dan poslije na mostu Sava, onom zapadnom koji spaja Zagreb s bližom okolicom, odnosno Zaprešićem, uočene su vibracije, odnosno redovnim pregledom je utvrđeno da je došlo do oštećenja jednog ležaja konstrukcije na upornjaku.
Što god to značilo rečeno je da je vožnja opasna i promet je u trenu zabranjen. Most građen 1960-ih traži sanaciju koja će trajati i koji mjesec. Na dan kad su detektirane vibracije stvorila se na zaobilaznici kolona automobila duga jedno 13 kilometara.
A u njima ljudi koji bi mahom kući s posla. Pa skidaju i oni sve svece s neba, nesretni što im se grad pred očima raspada. Potres, cijevi, mostovi, čudesa neka kojih prije kao da nije bilo, a kad bi ih i bilo, blagoglagoljivi bivši gradonačelnik bi se iz nevolje izvukao velikim riječima, nevjerojatnim političkim dilovima i veličanstvenim krpanjem cijevi, mostova i asfalta, baš kao da je vješta šilica koja od krpanja poderanih traperica živi, a ne gradonačelnik najvećeg i najbogatijeg grada u državi.
Ulagalo se nije ništa, popravljalo se nije ništa, a građanstvo je šutjelo impresionirano novom zakrpom i nanovo biralo onog koji će pokrpati sve onako kako mi krpamo kućne budžete. I sada kad je puklo ostadosmo u čudu, dok nam Galijot, spomenuvši Boga, nije dao misliti.
Ona koja je danas maturantica nije se, međutim, dala smesti. Pamti ona prvi razred osnovne škole i onu jednu godinu pohađanja satova vjeronauka, prije nego ju je otac dao ispisati sluđen činjenicom da djeca još ni pisati ne znaju, a moraju prepisivati imena svetaca u bilježnicu.
Pamti međutim ona ‘lekciju’ kad im je učiteljica podastrla sliku drvene klupice i sliku trave pa pitala tko je izradio klupicu, a tko ‘izmislio’ travu. A onda ih je podučila onako male da je klupica čovjekovo djelo, trava Božje, a kako je Bog stvorio i čovjeka tako je nekako i klupica njegova. »
Takav Bog ne kažnjava pucanjem cijevi«, smijulji se derište. Bit’ će, veli, da je nešto drugo u pitanju. Bit’ će da se sve promijenilo od kada ‘Bog’ koji je hodao zagrebačkim tlom i u kojeg je Galijot toliko vjerovao, preselio na nebesa, pa sada nema nikog da po zemlji čuda radi.
Netko tamo gore
A vickast kakav je, garant je taj naš zemaljski čudotvorac našao zajednički jezik s onom što stvori nebo i zemlju, pa sad smišljaju spačke ne bi li zagrebački puk, ali i hrvatsku političku scenu, poglavito one koji su marno puhali u jedra bivšeg gradonačelnika zbog vlastitog gazdovanja zemljom, podsjetio kako je ‘sjajno’ bilo dok se krpalo i trošilo ono što se nema.
Galijot garant zna kako je kad se Bog naljuti, a kako je šef od vodovodnih cijevi garant zna i kad smo to i kako bili zločesti, ako ništa ono prema cijevima.
Neko tamo gore u svakom je slučaju povukao potez velemajstora. U tjednu kad su Hrvati dobili velik europski novac da s njim spašavaju što se spasiti u zemlji da i kad su nam Ameri ukazali priznanje spremnošću da ukinu Hrvatima vize za SAD, sve je palo u sjenu, ako ne i u vodu, popucalih cijevi i mostova koji teže propadanju.
Ima rezona, jer valja stvari gledati šire od Selske ulice zagrebačke. Tko zna, naime, koliko starim cijevima vam dolazi voda do kuće i jesu li plod nemara bivše tvorevine pa su stare tek 60-ak godina, ili im povijest ide sve do Austro-Ugarske blažena ona bila.
Zagreb je tek nagovještaj svega mogućeg, ogledni neki primjerak, samo kog’ briga osim aktualnog gradonačelnika. Na Tomislavu Tomaševiću najteža je zadaća.
Njemu je, otprilike isto kao i diverzantu zvanom Tigar u filmu »Most« Hajrudina Krvavca. Na njemu je da ruši da bi gradio, htio ne htio, da bi mu iza leđa, s figom u džepu, svejedno govorili: »Šteta, bio je to divan most.« Na njemu je i da popravlja vodovode, ako to već Bogovodi nisu. Ako jesu, kukala nam majka.