Za sve se pobrinula adresa stanovanja. Ili je to kriv pokojni gradonačelnik Bandić. Ili oni konji što ih je onomad davno Grad Zagreb odlučio pokloniti Gradu Sinju i alkarima. Nekada se eto i to medijski pratilo, to kad jedan grad odluči drugom darovati kojeg konja. Zadatak taman za nejač da se nauči poslu, tim prije ako genima gonjena štuje vitešku alkarsku igru.

Uglavnom, bi to valjda prvi put da se ušlo s onu stranu ograde što dijeli normalan svijet od svijeta konja, jahača i svih tih ljudi koji su oduševljeno dočekali Bandića.

Da se dogodilo nekidan bilo bi posve sumnjivo, ali prije ohoho godina bilo je nekako normalno i da su konji, i da su ljudi koji oduševljeno čekaju Bandića, a i to što gradonačelnik dolazi blagosloviti i amenovati humanu selidbu plemenitih životinja. Bilo je toliko normalno da se novinaru važnije od zadatka činilo to da zamoli gradonačelnika za savjet. Nema veze što ga vidi prvi put u životu.

Elem, za one koji ne znaju, Hipodrom se smjestio u Novom Zagrebu, tu negdje blizu zgrada Zagrebačkog velesajma i to taman tako da je dobrim dijelom dio četvrti što se Kajzerica zove. A ta Kajzerica taman je u to vrijeme živjela svoju građevinsku renesansu, ili bum, ili već nekakav arhitektonski nered koji traje sve do danas.

A gdje je nered, tu je jedino i kakve-takve svijetle budućnosti i mogućnosti da mladi neki ljudi kupe komadić svog stambenog raja. Jer, zeru je jeftinije, barem je bilo, zna se dogoditi da ni učešće ne treba, a položaj nije najgori na svijetu kad si blizu nasipa i kad te od centra dijeli tek veliki most, odnosno dva, sve ovisno kojim ti je draže gaziti. Sve je bilo taman tako da se gradonačelnika pita ima li smisla kupiti tu stan.

On je odgovorio protupitanjem, zanimalo ga je koliko je cijena kvadrata, pa kad je čuo kolika je, reče: »Kupuj! Ni moji neće biti jeftiniji!« Taj tren jato vrana je poletjelo u zrak, konji za poklon su frknuli i ritnuli se, a imaginarne neke fanfare kao da su zasvirale tamo gdje evo danima niče metalna konstrukcija koja bi trebala biti dio pozornice Thompsonova koncerta.

Eto što sve čovjeku može pasti na pamet dok svakodnevno prolazi uz Hipodrom i gleda kako pozornica raste. Za sve su krivi, ili zaslužni, jedan konj i jedan gradonačelnik.

Ali tko je onda i slutiti mogao da će vremenom pitanje Hipodroma biti veće od života.

»Ja o Hipodromu, čini se, ne znam ama ništa«, promisli benigni stanovnik Kajzerice dok gleda radnike pristigle iz svih zemalja svijeta kako se veru svim tim krhkim šipkama samo da bi sutra tu osvanuli neki LED ekrani i pola milijuna ljudi zadivljeno gledalo svog pjevača.

Stari drug Ivan uvjeren je kako smo se pretvorili u likove iz književnosti. Podsjeća on kako je Daniel Kehlmann 2005. godine napisao lucidnu i duhovitu knjigu »Mjerenje svijeta«, jednu od većih uspješnica njemačke književnosti do dana današnjega.

Radnja se događa u 18. stoljeću kada dva velika znanstvenika Alexander von Humboldt i Carl Friedrich Gauss odluče, svaki iz svoje perspektive, izmjeriti svijet. I dok se Von Humboldt probija kroz prašumu i stepu, plovi Orinocom, penje na vulkane i uskače u jame, Gauss u pauzama seksualnih avantura ispisuje formule i tvrdi da može izmjeriti svijet ne mičući se iz rodnog Gottingena.

U romanu se sreću u poznim godinama života i razmjenjuju mišljenja o mjerenju svijeta.

– Teško da je baš puno Hrvata pročitalo ovu knjigu. Hrvati, pokazuju statistike, vrlo rijetko čitaju, a što bi Štulić rekao »i to što čitaju krive stvari čitaju«.

No, to ih ipak ne sprečava da proteklih mjeseci, otkako se doznalo da će Thompson u srcu hrvatske metropole imati koncert za pola milijuna ljudi, zdušno mjere svijet, preciznije Zagreb, još preciznije Hipodrom. Na početku su mjerili samo jedni.

Oni koji su s tih pola milijuna ljudi željeli nešto dokazati prema davnoj hrvatskoj navijačkoj formuli »jebote, koliko nas ima«. Onda su se javili hotelijeri i ugostitelji koji su suludo digli cijene i točno izračunali koliko će eurića staviti u džep. A onda su se ispočetka stidljivo, a onda sve glasnije, javili i oni koji tvrde kako je pola milijuna ljudi na Hipodromu opasna glupost koja može imati teške posljedice. I sad već po birtijama dominiraju osobe koje su osobno uzele metar u ruke i osobno premjerili Hipodrom, koliko metara kvadratnih točno treba za jednu osobu, koliko zahoda, koliko hitnih službi, koliko mrtvih, koliko u nesvijesti uz neizbježan dodatak kako će u vikendu Thompsonova koncerta napustiti Zagreb i krenuti prema Sloveniji i Austriji.

Ma bit’ će to k’o 45. samo obrnuto. Policija zasad mudro šuti i kaže kako koncert nije visokog rizika. Valjda i oni mjere – u dahu će Ivan.

I bome, u pravu je. Oni koji nikada Hipodroma vidjeli nisu, oni koji ga primijetili ne bi ni da ih sam Bandić tamo naputi, znaju sve, svaki centimetar, svaku grabu, svaki zdravstveni karton svakog sirotog konja kojeg su razni samoprozvani »vlasnici« hipodroma maltretirali.

O Hipodromu i njegovim gabaritima zna sve svaki pripadnik tajne i manje tajne službe, svaki ljevičar i svaki desničar, svaki aktivist i svaki hodač za život, svaki sluhist i antisluhist i svaki, dakako, član HAZU-a koji i nema drugog posla nego Hipodromom udariti po gloginjama nakon što je dao svoj obol deklaraciji koja daje legitimitet prvom bijelom polju u hrvatskom grbu ne spominjući pritom ama ništa od grozota zbog kojih je bijelo polje došlo na loš glas. Svi su zauzeli svoju busiju i nitko ne mrda ni za milimetra.

Mjeri se dužina šanka i proklinje dan kad se na šankovima odlučila točiti samo voda, uči se raditi s aplikacijama kad se već bez aplikacija ništa moći neće, mrzi kapitalistički sustav koji nam je umjesto kune i novca dao kreditnu karticu, broji šteta koju će pretrpjeti konji, planira častan uzmak tog 5. srpnja, ako se već nije iznajmio stan u Zagrebu za koncerta da se ima s čime s obitelji na izlet na Maltu.

Čak i onaj mirni neki svijet, samo glazbi posvećen, evo po fejsu kači slike nekih i većih koncerata, s više ljudi ispred pozornice poput onog Springsteenova iz 1988. u istočnom Berlinu, samo što se u to doba ništa virtualno nije imalo za brojati već samo prodane ulaznice pa se manjima čine. Mjeri se ama sve, na sve moguće načine. A opet uvijek ima nešto da te iznenadi.

Mjesto radnje, jedna zagrebačka tržnica. Vrijeme radnje malo prije podneva. Ljudi se gurkaju dok hodaju punih ruku među bancima i mjerkaju preskupo voće i povrće. Čini se, ništa ih ne može iznenaditi ni prenuti iz posvemašnje posvećenosti preračunavanju eura u kune ne bi li se za mrkvu i grincajg dalo koji cent manje.

Ali tko god je taj dan samo malo dignuo pogled u visi, nije mogao ne primijetiti gospođu mrvu krupnije građe odjevenu u majicu na kojoj velikim slovima piše: »Ne dirajte mi Hipodrom!«

U savršeni svijet uredno podijeljen po pola, svijet u kojem jedni mjere kako će svaki pedalj Hipodroma napuniti mladomisnicima mirotvorcima kojima je jedino na pameti zborno pjevanje, a drugi uredno mjere svaki pedalj Hipodroma da znaju unaprijed izračunati koliko štete nosi bilo kakva eventualna izvanredna situacija na zelenoj tratini, ušuljala se ona za koju ne znaš kome pripada. Može ona biti svačija s ovim natpisom.

Može biti i članica Thompsonova organizacijskog tima i žestoka protivnica sijela na Hipodromu, može biti sljedbenica gradonačelnika Tomaševića koji se čudom čudi kad mu se spomenu marifetluci sa zaštitarima hipodromskim, a može biti i onaj jeziv lik kojeg je kamera ulovila kako kinji i konja i jahačicu jer misli da je sve to njegovo. Jedino teško da može biti stanovnica Kajzerice.

Tamo su se odavno nekako pomirili s tim da Hipodrom i nije za njih, nego za neke druge, tko zna koje ljude. I to je ponajveća nevolja, kolika god da je površina koncertnog prostora koji će uvijek biti realno premali za pola milijuna ljudi. Ili, kako to lijepo zaključuje prijatelj Ivan:

»Ljudski se nadati da će Thompsonov koncert proći bez kataklizmičkih predviđanja.

Baš kao što se za nadati kako će svi oni koji danas mjere i mjerkaju u poznoj dobi sjesti u kakvu birtiju i razmijeniti iskustva o tome gdje su bili 5.7.2025., na dan kad su Hrvati mjerili svijet!«