U vladajućim se krugovima ozbiljno razgovara o ponovnom uvođenju vojnog roka. Tu je informaciju jučer objavio potpredsjednik HDZ-a Branko Bačić, jedan od najbližih suradnika premijera Andreja Plenkovića. Svima je jasno da se ovo što se događa u Ukrajini koncentričnim krugovima širi na cijeli svijet. Pa su tako valovi ukrajinske pucnjave pristigli i do jugoistočne Europe gdje ima sasvim dovoljno onih koji bi nered u koji je svijet upao rado iskoristili za izravnavanje računa iz 90-ih. Sigurnosna se situacija ubrzano pogoršava i jedan od odgovora svakako jest i uvođenje nekog oblika vojnog roka. Naravno, pored drugih mjera kojima bi se poboljšala sigurnosna situacija.

U našoj bližoj prošlosti imali smo dva modela služenja vojnog roka. Svatko dovoljno star koji se sjeća služenja vojnog roka u bivšoj državi zna o čemu se radi. I svatko kada samo malo bolje promisli jako dobro zna kakva je to glupost bila. U televizijskim serijama koje bude nostalgiju za prošlim vremenima, ne nužno političku, služenje JNA prikazuje se kao nekakva romantična gnjavaža prepuna humora i događaja koji će se pamtiti cijeli život. Kao bilo je malo teško i bedasto, ali opet nije bilo baš tako loše. Naravno, u najvećem broju slučajeva nije to bilo ništa previše dramatično. Ali izgubiti godinu dana života da bi naučio za što prosječnom čovjeku treba mjesec, ili najviše dva, zaista je bilo besmisleno. Tadašnja je država imala doktrinu relativno velike stajaće vojske, što u ono doba i nije bilo bez svakog smisla. Ali je istovremeno posrnulo jugoslavensko gospodarstvo moralo trošiti milijune kako bi hranilo i odijevalo desetke tisuća ročnika koji su, osim što su naučili osnove osnova o vojnim stvarima, uglavnom hvatali krivine, pili i prodavali zjake. Državni je proračun morao financirati i sve te časnike koji su te vojnike obučavali, zatim sve te tenkove i topove, pa zgrade u kojima su svi oni bili smješteni. Čak i nakon raspada Jugoslavije bilo je tumačenja da bi JNA, da je morala braniti Jugoslaviju od vanjske ugroze, to napravila briljantno. Teško. Jer ako je i vojni rok kao takav imao nekakvog smisla u doba Hladnog rata, način na koji ga je upražnjavala bivša JNA bio je potpuno besmislen, bezobrazno skup i krajnje zastario, čak i za to vrijeme.

Nakon završetka Domovinskog rata Hrvatska je također imala vojni rok. Ali s vremenom se on smanjivao u smislu njegove duljine, ali i ublažavao kroz uvođenje alternativnih načina njegovog služenja. Sam HV bio je u zbunjujućoj situaciji nakon velike demobilizacije nakon završetka vojnih operacija, masovnog umirovljenja časnika i nedostatka jasne strategije na strani politike o tome kakve točno oružane snage Hrvatska želi i treba imati. Nakon završetka rata vojna je tematika naglo i nepovratno pala u treći plan zanimanja javnosti. Koliko je politika marila za oružane snage, pokazuje se jasno i u slučaju sukoba predsjednika Republike i Vlade oko Oružanih snaga. Svima poznati slučaj Banožić-Milanović. Na stranu sada politički uzroci, osnovna stvar zbog koje je došlo do toga jest činjenica da politička klasa u zadnjih 20 godina nije našla za shodno da uredi jedno od temeljnih pitanja za svaku državu. A ono je – tko zapovijeda vojskom. Budući da nije jasno riješeno čak ni to najtemeljnije od temeljnih pitanja, naravno da je za očekivati da se nitko nije bavio ni vojnim rokom. Ne govorimo ovdje o vojnoj struci koja je sigurno imala odgovore i na ovo pitanje, ali bez političke volje, i najbolje ideje generala ostaju tek mrtvo slovo na papiru.

Ako ratne operacije u Ukrajini dodatno eskaliraju, a posebno ako se njihovo trajanje znatno produlji, Hrvatska će morati redefinirati svoju sigurnosnu politiku. Pred nama će biti mjeseci beskonačnih prepucavanja u kojima će se desne stranke natjecati u tome tko je domoljubniji i tko će predložiti dulji i zahtjevniji vojni rok. S druge pak strane ljevica će mrštiti obrve i izražavati rezerve prema mogućoj militarizaciji društva. Razborite i umjerene rasprave sigurno biti neće. Što je tema važnija, to je javna rasprava u Hrvatskoj grublja i besmislenija. Ali u svakom slučaju, vojni rok jest tema za ozbiljno razmišljanje. Nažalost.