Siniša Pavić

Velika ljepota

Siniša Pavić

REUTERS

REUTERS

Tjedan još pravo nije ni počeo, a već se činilo kako se tema za osvrt nameće sama od sebe i da je samo jedna. Premijera filma »Kumek« Darija Juričana. Zatim su se pojavili progonjeni kršćani. Zahvalna tema, nema što, ali onda je stigla vijest… Umro je Maradona! I taj tren nije na svijetu bilo više ništa drugo...

placeholder


Tjedan još pravo nije ni počeo, a već se činilo kako se tema za osvrt nameće sama od sebe i da je samo jedna. Premijera filma »Kumek« Darija Juričana činila se idealnom da je čovjek opjeva. Mali milijun je za to razloga bilo i prije nego se pogledao film, a bome i poslije. Nema tog žanra od tiskovine a da mu neki dio tog premijernog šušura nije bio zanimljiv.


​Pa dok će one novine što naginju politici s nestrpljenjem pratiti tko se od političara našao na crvenom tepihu kina Studentski centar među 150 epidemiološki raspoređenih gostiju, i urednici društvenih kronika došli su na svoje ako ništa zbog razdragane Severine koja im je na analizu dala i masku znakovite poruke »Vratit će se Valter«.


Samo film


A tek kad je došao Bandić, pa izmjerio temperaturu, pa pozdravio Juričana, pa se okrenuo i otišao, eto povoda da danima poslije analitičari svake vrste, sve ovisno od pozicije u kojoj su se ušančili, ili snovide kako je Bandić s ovim potezom izgubio skoru novu bitku za gradonačelnika, ili pak prisnaže da je s ovim potezom dobio još jedan mandat.




Tako je to bilo prije nego su se ugasila svjetla kina Studentskog centra. Poslije odjavne špice igra se prebacila na teren društvenih mreža. Požurio svijet svakojaki iskazati žal što im film nije otkrio ništa više od onoga što su, kažu, znali. Između redaka se uredno mogao iščitati jad što Juričan nije napravio film poslije kojeg će Bandić u najmanju ruku momentalno put BiH, već je ‘samo’ napravio – film. Samo film!? Oni koji na dnevnoj bazi imaju i prigoda i formata da ruše i Bandića i ostale, žalosni su jer nema tu ništa nova. Pri tom se uredno zaboravlja da je Juričan školovan filmaš, a onda se zaboravlja i primijetiti da je školovan filmaš napravio sasvim solidan film, film koji je pritom, a to nije nimalo nevažno, zabavan. Da je samo onog momka na audiciji koji je uvjeren da je Bandić sagradio bazen u kvartu Špansko, a nije, bilo bi dovoljno da se ilustrira koliko smo površni i koliko je krivo kad s visoka uzimamo stvari zdravo za gotovo. Ovaj film neće skinuti sam po sebi s trona nikog, ali je lijep prilog borbi za neko transparentnije sutra. Netko je to morao napraviti. Juričan, Paprella, Apelt su to napravili.


​Progonjeni kršćani


Elem, na početku tjedna tema »Kumek« bila je sigurna opcija. A onda preokret! Kumek pada, ali ne zbog pojačanih mjera epidemioloških, ili premijera kojeg je nervoznim kraj svega učinilo tek oporbeno traženje da makne ministra Ćorića. Kumek pade jer uskrsnuše progonjeni kršćani! Eto teme, sada kad je nezavisnoj zastupnici Marijani Petir uspjelo da Vlada, ova šparna što odbija dojedan oporbeni amandman, baš njen prihvati pa da se iz proračuna milijun i pol kuna izdvoji za pomoć progonjenim kršćanima. Ne, nećete sad moći stati u red svi vi koji do danas niste izliječili bol jer ste krišom morali na vjeronauk i kusati bakalar za Badnjak da nitko ne vidi! Ovo je za nova pokoljenja, kršćane širom svijeta i to mlade koji su u svojim državama progonjeni zbog vjere. I čim se utvrde neki kriteriji, birat će se ili najprogonjeniji ili najpametniji, pa će im se omogućiti da se u nas školuju, steknu zvanje i onda s tim znanjem grade svoje zajednice u ozračju demokracije. O kako li će to biti sretna zemlja kad se sretnu o istom poslu recimo digitalni nomadi i progonjeni kršćani. Skoro da se milijun i po kuna i nije moglo bolje iskoristiti. Zahvalna tema, nema što, ali onda je stigla vijest… Umro je Maradona! I taj tren nije na svijetu bilo više ništa drugo.


«Slučajni« znakovi


Eh, da je znanja čitanja i dešifriranja onih »slučajnih« znakova bilo bi jasno da ne daje na dobro već prije koji dan. Prvo je na malim ekranima bila ona televizijska emisija u kojoj Gary Lineker vispreno s kolegama secira neka stara svjetska prvenstva. Uhvatili se oni SP-a 1978. godine. Kempes para mreže na malim ekranima, taman da se podsjeti na neke bitne stvari.


– Te godine su starci kupili prvi televizor u boji! – veli on.


– Već!? Ma niste! Ja sam ga dobila godinama kasnije – kaže ona.


– Jesmo, svega mi. Sjećam se k’o da je jučer bilo – ne da na se’ on.


Maradone, dakako, na tom prvenstvu nije bilo, ali bilo je tih plavo bijelih dresova, dugih frizura, duga koraka i velike sile. Nitko doduše nije poslije finala pretjerano želio biti Kempes na asfaltu, ako ništa majke nam nisu dale da puštamo toliku kosu, ali ostalo je nešto divlje u zraku što će poslije oplemeniti taj »mali zeleni«.


Drugi znak je stigao kako drugačije nego preko društvenih mreža. Netko je stavio link na onaj dio Kusturičinog filma o Maradoni u kojem Diego jednostavno pjeva, o sebi, o karijeri, o životu. A dok pjeva s obožavanjem ga gledaju njegove kćeri, da bi pred kraj pjesme zagrljeni svi skakali i pjevali onako navijački kao da su na sjeveru nekom među par desetaka tisuća ljudi. Taj tren kad pjeva kako je »bio željan da uspije u životu, sa svakim korakom koji je napravio«, vidiš da to nisu čista posla, da je Diego u isti čas i jedan od nas i barem kakav polubog. Život je da se živi i da se bude velik, najveći i kad je boli i kad je slave. Puno ih to zna, malo ih to može.


Čovjek, a božanstvo


Umro je Diego Armando Maradona. Ruka leti tamo gdje su knjige uredno složene, ma onda se sjetiš da si knjigu »Maradona i sedam patuljaka« dao ovo ljeto ocu da »ubija« s njom i vrijeme, i koronu, i grintanje bolje polovice. Tamo je Boro Dežulović rekao sve što o Maradoni važno znati, taman da se starom smije brk dok čita i spominje svega, nogometa ponajprije, ako to već nije mladost u pitanju. Knjige nema, ima mobitela. Netko reče kako više ne ostade, nitko da igra nogomet. Ostarjeli smo, kaže stari, ili to samo vrijeme sve brže leti. I dodaje: »Bio je igračina.« Na malim ekranima vrte se ona dva gola što ih je dao Englezima, ona dva povijesna, a sve u četiri minute, ona dva o kojima piše pisac. Voditelji televizijski muče se pri tom svjesni da je sklizak teren kad slaviš ruku pa još Božju u igri gdje se rukom golovi ne bi smjeli davati, pa još od onoga koji je za života zaglajzao mali milijun puta. Ma, srednjoškolka koja nogomet i ne prati, opijeno gleda i pita: »Ma gdje je ruka!?« Za onaj drugi gol, kad majstor naniže pola engleskih reprezentativaca i na kraju zavalja Shiltona, ne pita ništa. Tu joj je sve jasno.


Na zidovima od Facebooka piše: »Bilo šta za oprost od tebe je nedovoljno. Imao si preveliko srce i previše talenta za ovu planetu. Adios hasta luego, compagnero!« Piše Bure, a on zna. Gledat će se nogomet i dalje, voljeti neki drugi igrači, ali samo je jedan onaj poseban i uvijek nekako više naš. Pamtit će ga tko kako hoće, može i po slici na kojoj pjeva o sebi zagrljen sa svojim curama, a može i po sceni filma »Mladost« Paola Sorrentina u kojoj Michael Caine i Harvey Kaitel gledaju u leđa i golemu tetovažu Maradone. Jest, igra ga glumac posve njemu nalik, deblji je i sporiji, ali kad krene žonglirat s teniskom lopticom jasno je da ima onih što umrijeti ne mogu, baš kao što bez vica nisu mogli. Običan čovjek, a zapravo božanstvo! Tu drugi jednostavno nisu imali šanse, pa bili oni i progonjeni kršćani.