Vlada naravno nije mogla odoljeti. Posve je razumljiv istup premijera i puno grublji ministra vanjskih poslova koji nisu mogli ne primijetiti da je predsjednik Republike u Madridu glasovao za ulazak Švedske i Finske u NATO onako kako bi i oni da su tamo bili. Milanović zaista jest pretjerao kada je predlagao uvjetovanje ulaska skandinavaca u savez promjenom izbornog zakona u BiH. I da svijet nije korak od trećeg svjetskog rata, ili je možda već u njemu, ova bi inicijativa bila osuđena na propast. Milanović je zadnjih mjeseci jurišao na političko diplomatske mitraljeze. I na kraju završio glasajući za ulazak Finske i Švedske u NATO. Mada opet, tema BiH i položaja tamošnjih Hrvata njegovom je inicijativom, kakva god ona bila, ipak makar malo dodatno dobila na vidljivosti u zapadnim hodnicima moći. Milanovićeva generalna namjera uopće nije bila loša, dapače. Ali način, sredstvo i tajming jesu. Ali pomalo je depresivna činjenica da ni onaj drugi, delikatan i diplomatski način nije polučio konkretan i opipljiv rezultat. Sve u svemu tužna je istina da Hrvatska može napraviti malo ili ništa kada je u pitanju sudbina BiH Hrvata. Izbori će se u listopadu u BiH održati po starom zakonu. Najveći problem ponašanja međunarodne zajednice jest u tome što nikakvih pravila nema. Odnosno ima ih, ali se ona uzimaju i mijenjanju po potrebi. Jednom se za neku situaciju primijeni jedno pravilo. Onda se ista ili slična situacija ponovi za recimo pet godina, ali sada se za nju primjenjuje neko drugo, često i sasvim suprotno pravilo. Tako da se, posebno malim zemljama, jako teško orijentirati što im je raditi. Recimo cijeli je projekt Brexita zamalo propao zbog Sjeverne Irske. Svima je naime i u Britaniji i u EU-u, naravno posebno u Irskoj, bilo jasno da se tu treba ponašati jako oprezno kako se ne bi doveo u pitanje Sporazum Velikog petka. Riječ je o sporazumu koji je prije dvadesetak godina tadašnja britanska Vlada sklopila sa sjevernoirskim katolicima i protestantima. Nitko nije bio previše zadovoljan tim sporazumom, ali su se svi složili oko toga da je on barem zaustavio oružane sukobe i daljnje gubitke ljudskih života. Zvuči poznato? Nikom, apsolutno nikom, prilikom Brexita s obje strane kanala, osim možda protestantima u Sjevernoj Irskoj, nije padalo na pamet poručiti sjevernoirskim katolicima da su oni tek apstraktni građani građanske države Velike Britanije. I da je njihov glavni grad London pa neka tamo traže svoja prava. Zbog svega toga je napravljen krajnje kompliciran sporazum Britanije i EU-a prepun toliko carinskih, političkih i poreznih akrobacija da je gotovo neprovediv. Čak i Njemačka koja snažno potiče ideju BiH kao građanske države priznaje etnički moment na svom teritoriju. Stranka danske nacionalne manjine u Sjevernoj Njemačkoj pokrajini Schleswig Holstein po povlaštenim uvjetima ulazi u pokrajinski parlament. Dakle, i Njemačka priznaje da u njoj ne žive samo apstraktni građani. Već i nekakvi Danci koji, znači, nisu Nijemci. Da se ne spominju Alandski otoci u Finskoj na kojima ne žive Finci, nego Šveđani. Uostalom, jedan od uvjeta međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. godine bilo je donošenje Zakona koji je omogućio da u Saboru budu zastupnici nacionalnih manjina. Dakle nikakav građanski princip. Već čisto etnički. Ali kada Hrvatska želi da se on primijeni u BiH, uvijek snažno udari u sjeverno-europsko-skandinavski zid. Svemu tome doprinosi i situacija s ruskom invazijom na Ukrajinu. Zapadne zemlje sada žele samo jednostavna rješenja za sve pa i za BiH. To što time polažu temelje za neke buduće destabilizacije niti razumiju niti ih to previše i zanima. Da su hrvatske inicijative bile prihvaćene, BiH bi bila jača, a ne slabija. Ali za to nitko nije imao vremena. U redu je i potpuno legitimno što Vlada želi naglasiti Milanovićev korak natrag. Milanović jest blago, jako blago rečeno krajnje težak sugovornik. Ali primirje bar oko vanjske politike je nešto što bi trebalo pokušati.