Na terenu na Baniji definitivno postoji izvjesna dezorganizacija
Na terenu na Baniji definitivno postoji izvjesna dezorganizacija. Ona je vidljiva i od toga ne treba bježati. Ni Vlada, ni svi ostali akteri uključeni u saniranje šteta. A ni cjelokupna javnost, uključujući i nas iz medija. I svi smo pomalo krivi za to što se događa. Recimo, dovoljno se samo sjetiti kako su mediji znali popratiti inicijative šefa ureda za krizna stanja Grada Zagreba Pavla Kalinića. Dio medija otvoreno ga je ridikulizirao, a neki su ga javnosti predstavljali kao »luđaka«. I to samo zbog toga što je upozoravao da je zemlja ponekad prilično opasno mjesto. I da potresa, istina, nije bilo stotinjak godina, ali da to ne znači da ga ne može biti već sutra. Čak su se objavljivale i karikature njega na tenku kao nekakvog latinoameričkog diktatora iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Da bi sada ispalo da je Grad Zagreb bio spremniji od puno drugih institucija kada je bilo potrebno na konkretan način priskočiti u pomoć poharanoj Petrinji.
Isti tretman koji je dobio Kalinić prije recimo godinu dana prošao bi svatko tko bi predložio da se državne zalihe dodatno podebljaju kontejnerima ili nekakvom drugom robom potrebnom za saniranje šteta od potresa ili neke druge prirodne katastrofe. I on bi bio ridikuliziran i ismijavan. I sigurno bi se javili prilično moćni glasovi koji bi govorili da u zemlji s toliko siromašnih, Vlada sada želi spiskati hrpu novca na nekakve kontejnere. I da je to glupost jer, svi to uostalom znamo, ozbiljnijeg potresa nije bilo dulje od sto godina. Pa ga vjerojatno neće biti još toliko. Pa je puno svrsishodnije to potrošiti na podizanje svijesti građana vezano za njihovo bolje razumijevanje nekakve najnovije inicijative na kojoj inzistira, recimo, Vijeće Europe. Ali kada se dogodi prirodna katastrofa, onda ti isti akteri pitaju zašto zemlja nije pripremljena.
Slična je dvoličnost prije nešto više od desetak godina bila na djelu kada je tadašnja Vlada željela na neki način regulirati što se događa na Markovu trgu. Na prostoru na čijoj je istočnoj strani Sabor, a na zapadnoj Vlada. I najzadnjem je laiku za sigurnosna pitanja bilo jasno da je samo pitanje dana kada će se tu dogoditi nešto neugodno. Naravno, bilo je lijepo vidjeti scene kada se hrvatski premijer, dok prelazi iz sjedišta jedne grane vlasti u drugu, zaustavlja kako bi popričao s građanima. Ili da bi se slikao s turistima. Ali za rušenje cijele te konstrukcije bio je dovoljan samo jedan poremećeni pojedinac. Za razliku od Petrinje, ovdje na sreću nije izgubljen ni jedan ljudski život. Ranjeni policajac, hvala Bogu, dobro se oporavlja. Ali da se prije desetak godina slušalo one koji su predlagali nekakvu regulaciju kretanja na Markovu trgu, moguće je da bi to odvratilo počinitelja od toga da se uopće uputi na zagrebački Gornji grad.
Slična je priča s nabavom ratnih zrakoplova. Opet se dobar dio javnih igrača javlja s idejom da nam to ne treba. Pa se čak organiziraju i prosvjedi. Na jednom od njih je među organizatorima bila i udruga jednog srednje važnog čimbenika u agresiji na Hrvatsku. Do koje je, međutim, došlo jer je Hrvatska bila potpuno razoružana pa se činilo da je se bez problema može pregaziti za tri dana. Može se samo zamisliti što bi se dogodilo nekome na vlasti da spomene uvođenje makar i minimalnog vojnog roka. Kao što se može zamisliti što bi mu se dogodilo da se Hrvatska zaista nađe pred nekom vojnom ugrozom, a da za nju nije spremna. Jer nema ni vojnog roka, ni zrakoplova. A skoro da nema ni vojsku.
Hrvatska je zemlja čija predsjednica Republike na finale svjetskog prvenstva mora ići o vlastitom trošku. Iako Hrvatska igra u finalu koji je svjetski događaj koji prate milijarde ljudi. Hrvatska je zemlja u kojoj njen premijer mora ići lobirati za vlastitu zemlju na kongres svoje sestrinske stranke običnom zrakoplovnom linijom. Ovo su naravno krajnje benigni primjeri u odnosu na tragediju Petrinje. Ali pokazuju stanje svijesti u zemlji. Nije lako biti osoba koja je vodi. Naravno da se od nje očekuju rezultati. I da je ona najodgovornija za stanje u državi. Ali definitivno nije jedina. Naravno da je na Vladi da organizira da se ljudi ne smrzavaju na zimi. Ali zapitajte se kako biste reagirali da je Vlada, recimo, u proračun za 2020. željela staviti deblju stavku za situaciju uzrokovanu prirodnom katastrofom.
Piše Zlatko Crnčec
U Hrvatskoj nikada nije bilo organizacije
Zlatko Crnčec
09. siječanj 2021 12:32
snimila Edina Zuko/PIXSELL
Na terenu na Baniji definitivno postoji izvjesna dezorganizacija
Na terenu na Baniji definitivno postoji izvjesna dezorganizacija. Ona je vidljiva i od toga ne treba bježati. Ni Vlada, ni svi ostali akteri uključeni u saniranje šteta. A ni cjelokupna javnost, uključujući i nas iz medija. I svi smo pomalo krivi za to što se događa. Recimo, dovoljno se samo sjetiti kako su mediji znali popratiti inicijative šefa ureda za krizna stanja Grada Zagreba Pavla Kalinića. Dio medija otvoreno ga je ridikulizirao, a neki su ga javnosti predstavljali kao »luđaka«. I to samo zbog toga što je upozoravao da je zemlja ponekad prilično opasno mjesto. I da potresa, istina, nije bilo stotinjak godina, ali da to ne znači da ga ne može biti već sutra. Čak su se objavljivale i karikature njega na tenku kao nekakvog latinoameričkog diktatora iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Da bi sada ispalo da je Grad Zagreb bio spremniji od puno drugih institucija kada je bilo potrebno na konkretan način priskočiti u pomoć poharanoj Petrinji.
Isti tretman koji je dobio Kalinić prije recimo godinu dana prošao bi svatko tko bi predložio da se državne zalihe dodatno podebljaju kontejnerima ili nekakvom drugom robom potrebnom za saniranje šteta od potresa ili neke druge prirodne katastrofe. I on bi bio ridikuliziran i ismijavan. I sigurno bi se javili prilično moćni glasovi koji bi govorili da u zemlji s toliko siromašnih, Vlada sada želi spiskati hrpu novca na nekakve kontejnere. I da je to glupost jer, svi to uostalom znamo, ozbiljnijeg potresa nije bilo dulje od sto godina. Pa ga vjerojatno neće biti još toliko. Pa je puno svrsishodnije to potrošiti na podizanje svijesti građana vezano za njihovo bolje razumijevanje nekakve najnovije inicijative na kojoj inzistira, recimo, Vijeće Europe. Ali kada se dogodi prirodna katastrofa, onda ti isti akteri pitaju zašto zemlja nije pripremljena.
Slična je dvoličnost prije nešto više od desetak godina bila na djelu kada je tadašnja Vlada željela na neki način regulirati što se događa na Markovu trgu. Na prostoru na čijoj je istočnoj strani Sabor, a na zapadnoj Vlada. I najzadnjem je laiku za sigurnosna pitanja bilo jasno da je samo pitanje dana kada će se tu dogoditi nešto neugodno. Naravno, bilo je lijepo vidjeti scene kada se hrvatski premijer, dok prelazi iz sjedišta jedne grane vlasti u drugu, zaustavlja kako bi popričao s građanima. Ili da bi se slikao s turistima. Ali za rušenje cijele te konstrukcije bio je dovoljan samo jedan poremećeni pojedinac. Za razliku od Petrinje, ovdje na sreću nije izgubljen ni jedan ljudski život. Ranjeni policajac, hvala Bogu, dobro se oporavlja. Ali da se prije desetak godina slušalo one koji su predlagali nekakvu regulaciju kretanja na Markovu trgu, moguće je da bi to odvratilo počinitelja od toga da se uopće uputi na zagrebački Gornji grad.
Slična je priča s nabavom ratnih zrakoplova. Opet se dobar dio javnih igrača javlja s idejom da nam to ne treba. Pa se čak organiziraju i prosvjedi. Na jednom od njih je među organizatorima bila i udruga jednog srednje važnog čimbenika u agresiji na Hrvatsku. Do koje je, međutim, došlo jer je Hrvatska bila potpuno razoružana pa se činilo da je se bez problema može pregaziti za tri dana. Može se samo zamisliti što bi se dogodilo nekome na vlasti da spomene uvođenje makar i minimalnog vojnog roka. Kao što se može zamisliti što bi mu se dogodilo da se Hrvatska zaista nađe pred nekom vojnom ugrozom, a da za nju nije spremna. Jer nema ni vojnog roka, ni zrakoplova. A skoro da nema ni vojsku.
Hrvatska je zemlja čija predsjednica Republike na finale svjetskog prvenstva mora ići o vlastitom trošku. Iako Hrvatska igra u finalu koji je svjetski događaj koji prate milijarde ljudi. Hrvatska je zemlja u kojoj njen premijer mora ići lobirati za vlastitu zemlju na kongres svoje sestrinske stranke običnom zrakoplovnom linijom. Ovo su naravno krajnje benigni primjeri u odnosu na tragediju Petrinje. Ali pokazuju stanje svijesti u zemlji. Nije lako biti osoba koja je vodi. Naravno da se od nje očekuju rezultati. I da je ona najodgovornija za stanje u državi. Ali definitivno nije jedina. Naravno da je na Vladi da organizira da se ljudi ne smrzavaju na zimi. Ali zapitajte se kako biste reagirali da je Vlada, recimo, u proračun za 2020. željela staviti deblju stavku za situaciju uzrokovanu prirodnom katastrofom.