Na današnji dan prije točno stotinu godina rodio se Franjo Tuđman.
Na današnji dan prije točno stotinu godina rodio se Franjo Tuđman. Čovjek koji je vodio Hrvatsku do samostalnosti. Štogod tko mislio o njemu, on je jedini te 1990. imao nekakav plan. Znao je što radi i više manje kako to postići. Ostali njegovi tadašnji politički takmaci to nisu ni znali ni umjeli. Ivica Račan borio se za goli politički opstanak, Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo su po enti put kalkulirali, ostali nisu uopće bili ikakvi ozbiljni politički takmaci. Protiv svih objektivnih procjena, vanjskih i unutarnjih, uspio je formirati oružane snage koje su uz velike žrtve i nerijetka herojstva uspjele slomiti JNA u zapadnoj Slavoniji te zaustaviti njezino napredovanje u ostalim dijelovima zemlje i tako prisiliti Beograd na primirje. Ona prva Vlada, iz svibnja 1990. bila je pravo malo političko remek-djelo. Dok je Srbija divljala o povratku ustaštva i gurala to kao povod JNA i neodlučnom Veljku Kadijeviću za državni udar, u prvoj je HDZ-ovoj Vladi bilo više partizana i njihovih potomaka nego u Generalštabu JNA i Centralnom komitetu SK Srbije.
Naravno, imao je Tuđman i promašaja. Najveći je privatizacija. No, težište njegovog djelovanja tijekom devedesetih bilo je na ratu i diplomaciji kao njenom nastavku. Bio je to ogroman posao i zahtijevao je gotovo cijelo njegovo radno vrijeme. Posebno u razdoblju od 1990. pa do završetka rata u kasno ljeto 1995. I naravno da je tome morao posvetiti najveći dio napora. Ali opet se tu našlo vremena za pasionirano praćenje nogometa koje je išlo do toga da je dva puta promijenio ime Dinamu i odlučivao tko će biti golman reprezentacije na svjetskom prvenstvu 1998. godine. Trebao je pronaći vrijeme i za ono što se događa u gospodarstvu. Iako osobno od privatizacije nije imao nikakve koristi, sve što se u njoj radilo bilo je za vrijeme njegovog predsjednikovanja. I veže se ponajviše uz njegovo ime. Ali to ga nije zanimalo. A dečki koje je postavio na vlast svašta su mu radili iza leđa. Navodno su ga neki čak potajno i ismijavali nakon što su mu uspjeli prodati neku foru u ekonomiji koju nije niti razumio niti ga je ona uopće i zanimala. Tako da mu se, dok je gradio novu državu na političkom, diplomatskom i vojnom planu, ona na unutarnjem počinjala urušavati. Postoje tu i teorije zavjere da je krajem osamdesetih sklopio pakt s vragom koji mu je otprilike rekao – Franjo ti se bavi politikom i ratom, a ostalo prepusti nama. Ima li u tome ikakve istine, nikada nećemo saznati.
Drugi krimen koji ga prati jest BiH. Karađorđevo. Pakt s još jednim vragom. Međutim, nikakav konkretan dokaz tu ne postoji. Nikakva snimka nije nigdje puštena o tome o čemu su on i Milošević razgovarali. Nema ni svjedoka. Samo neke indicije. Najbliže istini tu jest ona izjava Dražena Budiše koji je rekao da Tuđman i Šušak zaista možda jesu imali svakakve ideje o BiH, ali da ih nisu uspjeli ostvariti. Ali da je ova država na kraju ipak podijeljena. U Daytonu 1995. međunarodna je zajednica mogla s BiH raditi gotovo što je htjela – slaba Rusija, još slabiji Milošević, konačno koordinirane bošnjačke i hrvatske oružane postrojbe, veliko zgražanje u cijelom svijetu nakon pokolja u Srebrenici. Ali usprkos tome zapad je BiH tada faktički podijelio, a Hrvatima, Bošnjacima i Srbima prepustio samo odlučivanje o tome hoće li neko selo završiti tamo ili ovamo.
U svakom slučaju Tuđmanova je najveća zasluga da hrvatska država uopće postoji. On je iza sebe ostavio državni okvir. Da ga je mogao bolje popuniti, mogao je. Ali ni oni koji su došli nakon njega nisu se u tom popunjavanju baš proslavili. Od vremena koliko postoji samostalna demokratska Hrvatska na njegovu vladavinu otpada manje od trećine. Oni koji su došli nakon njega niti su imali zasluge da država uopće postoji niti su znali od nje napraviti nešto bolje. Kada se gleda unatrag, Tuđman na kraju ispada najbolja opcija za početak devedesetih. Ivica Račan i raspadajući SDP nisu bili u stanju tada voditi Hrvatsku. Niti su za to imali volje. Savka i Miko svoju su priliku propustili dva puta, 1970. i 1990. A Tuđman je bio kakav je bio. A to da u tim odlučnim trenucima nismo imali možda i nekog boljeg – puno više govori o nama nego o njemu.
Piše Zlatko Crnčec
Tuđman je 1990. bio najbolja opcija
Zlatko Crnčec
14. svibanj 2022 09:16
Na današnji dan prije točno stotinu godina rodio se Franjo Tuđman.
Na današnji dan prije točno stotinu godina rodio se Franjo Tuđman. Čovjek koji je vodio Hrvatsku do samostalnosti. Štogod tko mislio o njemu, on je jedini te 1990. imao nekakav plan. Znao je što radi i više manje kako to postići. Ostali njegovi tadašnji politički takmaci to nisu ni znali ni umjeli. Ivica Račan borio se za goli politički opstanak, Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo su po enti put kalkulirali, ostali nisu uopće bili ikakvi ozbiljni politički takmaci. Protiv svih objektivnih procjena, vanjskih i unutarnjih, uspio je formirati oružane snage koje su uz velike žrtve i nerijetka herojstva uspjele slomiti JNA u zapadnoj Slavoniji te zaustaviti njezino napredovanje u ostalim dijelovima zemlje i tako prisiliti Beograd na primirje. Ona prva Vlada, iz svibnja 1990. bila je pravo malo političko remek-djelo. Dok je Srbija divljala o povratku ustaštva i gurala to kao povod JNA i neodlučnom Veljku Kadijeviću za državni udar, u prvoj je HDZ-ovoj Vladi bilo više partizana i njihovih potomaka nego u Generalštabu JNA i Centralnom komitetu SK Srbije.
Naravno, imao je Tuđman i promašaja. Najveći je privatizacija. No, težište njegovog djelovanja tijekom devedesetih bilo je na ratu i diplomaciji kao njenom nastavku. Bio je to ogroman posao i zahtijevao je gotovo cijelo njegovo radno vrijeme. Posebno u razdoblju od 1990. pa do završetka rata u kasno ljeto 1995. I naravno da je tome morao posvetiti najveći dio napora. Ali opet se tu našlo vremena za pasionirano praćenje nogometa koje je išlo do toga da je dva puta promijenio ime Dinamu i odlučivao tko će biti golman reprezentacije na svjetskom prvenstvu 1998. godine. Trebao je pronaći vrijeme i za ono što se događa u gospodarstvu. Iako osobno od privatizacije nije imao nikakve koristi, sve što se u njoj radilo bilo je za vrijeme njegovog predsjednikovanja. I veže se ponajviše uz njegovo ime. Ali to ga nije zanimalo. A dečki koje je postavio na vlast svašta su mu radili iza leđa. Navodno su ga neki čak potajno i ismijavali nakon što su mu uspjeli prodati neku foru u ekonomiji koju nije niti razumio niti ga je ona uopće i zanimala. Tako da mu se, dok je gradio novu državu na političkom, diplomatskom i vojnom planu, ona na unutarnjem počinjala urušavati. Postoje tu i teorije zavjere da je krajem osamdesetih sklopio pakt s vragom koji mu je otprilike rekao – Franjo ti se bavi politikom i ratom, a ostalo prepusti nama. Ima li u tome ikakve istine, nikada nećemo saznati.
Drugi krimen koji ga prati jest BiH. Karađorđevo. Pakt s još jednim vragom. Međutim, nikakav konkretan dokaz tu ne postoji. Nikakva snimka nije nigdje puštena o tome o čemu su on i Milošević razgovarali. Nema ni svjedoka. Samo neke indicije. Najbliže istini tu jest ona izjava Dražena Budiše koji je rekao da Tuđman i Šušak zaista možda jesu imali svakakve ideje o BiH, ali da ih nisu uspjeli ostvariti. Ali da je ova država na kraju ipak podijeljena. U Daytonu 1995. međunarodna je zajednica mogla s BiH raditi gotovo što je htjela – slaba Rusija, još slabiji Milošević, konačno koordinirane bošnjačke i hrvatske oružane postrojbe, veliko zgražanje u cijelom svijetu nakon pokolja u Srebrenici. Ali usprkos tome zapad je BiH tada faktički podijelio, a Hrvatima, Bošnjacima i Srbima prepustio samo odlučivanje o tome hoće li neko selo završiti tamo ili ovamo.
U svakom slučaju Tuđmanova je najveća zasluga da hrvatska država uopće postoji. On je iza sebe ostavio državni okvir. Da ga je mogao bolje popuniti, mogao je. Ali ni oni koji su došli nakon njega nisu se u tom popunjavanju baš proslavili. Od vremena koliko postoji samostalna demokratska Hrvatska na njegovu vladavinu otpada manje od trećine. Oni koji su došli nakon njega niti su imali zasluge da država uopće postoji niti su znali od nje napraviti nešto bolje. Kada se gleda unatrag, Tuđman na kraju ispada najbolja opcija za početak devedesetih. Ivica Račan i raspadajući SDP nisu bili u stanju tada voditi Hrvatsku. Niti su za to imali volje. Savka i Miko svoju su priliku propustili dva puta, 1970. i 1990. A Tuđman je bio kakav je bio. A to da u tim odlučnim trenucima nismo imali možda i nekog boljeg – puno više govori o nama nego o njemu.