Već na prvom koraku Tomislav Tomašević je upao u političke škare vlastitih olako danih obećanja i nelogičnog sustava u lokalnoj samoupravi. S jedne strane obećanjima da će sve biti putem javnih natječaja Tomašević i ekipa iz Možemo! zavezali su si jednu ruku. Drugu su im zavezala besmislena ograničenja koje pred sve lokalne čelnike postavlja hrvatsko zakonodavstvo. Ali ovog puta više si je kriv sam nego što su mu nogu saplele čudne pravne norme. Naravno da vođenje ne Zagreba, nego nekog puno manjeg grada, ponekad zahtijeva brze i odlučne poteze. Situacija zna biti takva da se rupa mora pokrpati sada i odmah. Takva da nema ni mjesta ni vremena za duga premišljanja i komplicirane procedure. I koja zahtijeva odluku sada i ovdje. I Tomašević i društvo našli su se odmah po dolasku na vlast u Zagrebu u takvoj situaciji. Zbog situacije u Zagrebačkom holdingu morali su hitno reagirati. I to su i napravili. Imenovali su dva člana vodstva ove komunalne megatvrtke i tri člana nadzornog odbora. I time upali u zamku koju su sami sebi namjestili tijekom izborne kampanje.

Tomašević je više puta tijekom kampanje, govoreći o tome kako će postavljati ljude koji će zajedno s njim voditi grad, tvrdio da je zakonska obveza imenovati nove pročelnike gradskih ureda temeljem javnog natječaja, te da će na isti način birati i nove direktore u Holdingu. Iako to nije zakonska obveza. Međutim, Tomašević je rekao da njegova politička opcija naprosto želi na taj način birati i čelne ljude najveće gradske tvrtke. No, nikakav javni natječaj nije bio sada raspisan u slučaju imenovanja dijela čelnih ljudi Zagrebačkog holdinga. To definitivno jest u skladu s važećim zakonskim propisima, ali je u debeloj kontradikciji s ranijim Tomaševićevim najavama. Isti bi mu se slučaj mogao dogoditi s tim nesretnim biciklom kojim je namjeravao dolaziti na posao. I tu će vrlo brzo morati pojesti žabu. Istina, sa svojih tridesetak godina on se ni ne može sjećati debakla koji su doživjeli ministri Ivice Račana koji su se na prvu sjednicu Vlade dovezli što biciklima, što nekakvim prastarim krntijama. Naravno da su se za par tjedana preselili u službene automobile. Tako će morati napraviti i Tomašević ako želi normalno funkcionirati kao gradonačelnik. Njegova će se izvedba na toj funkciji ocjenjivati na osnovu onog što i kako radi, a ne čime se vozi kada obavlja taj posao.

A s druge pak strane Tomašević je dubinski u pravu. Kao što je bila i jedna od njegovih najbližih suradnica Urša Raukar, kada je dan nakon izbora zatražila od svih gradskih pročelnika da daju mandat na raspolaganje. Naravno, u smislu pozitivnih zakona bila je potpuno u krivu. Pročelnici se imenuju na osnovi javnih natječaja. Ali je suštinski bila u pravu. Možemo! je na izborima pomeo konkurenciju. Tomašević je uvjerljivo pobijedio na izborima za gradonačelnika. Njihova je lista daleko najjača, nedostaje im samo jedan mandat do apsolutne većine. Takav uspjeh u Zagrebu znao je svojevremeno zabilježiti HDZ u ranim devedesetima. Da bi onda morali nastaviti voditi Zagreb s pročelnicima koje je godinama postavljao Milan Bandić. Naravno, nema nikakve sumnje da su ti javni natječaji bili transparentni. I da su na njima izabrani najbolji kandidati. Pa takva je praksa i u Hrvatskoj, pa time i u Zagrebu. Malo morgen.

Situacija pred kojom se sada Tomašević nalazi prilično je čudna. Kao da je krajem 2015., kada je bila zadnja promjena vlasti na državnoj razini, HDZ kao ministricu vanjskih poslova morao po slovu zakona zadržati Vesnu Pusić, kao šefa financija Borisa Lalovca ili Gordana Marasa kao šefa resora zaduženog za malo poduzetništvo. Da se zamijenio samo Zoran Milanović s Tihomirom Oreškovićem, a da je sve drugo ostalo isto. Sada Možemo! ako želi smjenjivati pročelnike koji sami ne žele otići, mora pribjegavati raznim akrobacijama poput ukidanja ili spajanja pojedinih gradskih ureda. I onda na javnim natječajima birati njihove nasljednike. Što je posao od barem nekoliko mjeseci. Ako ne i duže.

Kao i puno toga u ovoj državi, i prijenos vlasti na lokalnoj razini prepun je nelogičnosti. Cijeli sustav zahtijeva potpunu preobrazbu. Dok se to ne dogodi, Možemo! kao i svaka druga nova vlast, morat će na vlastitom primjeru učiti da je oporba jedno, a vlast nešto sasvim drugo.