Piše Zlatko Crnčec

Svijet vapi za starim normalnim

Zlatko Crnčec

Foto Reuters

Foto Reuters

Vijest da bi Pfizerovo cjepivo moglo biti u primjeni već krajem ožujka pravi je melem na sve društvene, socijalne, gospodarske i ine rane koje je Hrvatskoj i cijelom svijetu prouzrokovala epidemija korone

placeholder


Vijest da bi Pfizerovo cjepivo moglo biti u primjeni već krajem ožujka pravi je melem na sve društvene, socijalne, gospodarske i ine rane koje je Hrvatskoj i cijelom svijetu prouzrokovala epidemija korone. Fakat je to, ma koliko bilo udaljeno, kilavo i nejasno, ipak svjetlo na kraju tunela. Jer ovako kako je sada, više definitivno ne ide. Naša su društva – hrvatska, europska, svjetska – na kraju snaga. I to još ponajmanje kada je u pitanju gospodarstvo gdje se bilježe rekordni padovi BDP-a i šokovi u proračunskim deficitima. I gdje stanje zaista izgleda depresivno. Jer postoji granica, i ona je već prilično blizu, kada se države više neće moći zaduživati kako bi pokrpale činjenicu da dobar dio gospodarstva ne radi ili radi u smanjenom obimu.


Još je veći problem u udaru na ljudsku normalu. Od toga da smo već skoro osam mjeseci u većoj ili manjoj razini izolacije, pa i kada idemo među ljude, uvijek vlada bojazan jesmo li dovoljno udaljeni. I je li onaj tko se zakašljao pokupio virus ili se naprosto radi o običnoj, jesenskoj prehladi.


Ili recimo Kolona sjećanja. U slučaju da se u Vukovaru 18. studenoga svi budu pridržavali naputaka Stožera, opet će to biti jako tužna slika. Skupine međusobno udaljene 50 metara, u svakoj po 25 ljudi na međusobnoj distanci od dva metra, bit će zaista depresivna slika ionako tužne komemoracije jednog tragičnog događaja otprije 29 godina. Naravno, bit će još sve gore ako prisutni neće poštovati ove naputke Stožera. Pa da onda nekoliko tjedana kasnije imamo novo žarište epidemije koju će onda prisutni proširiti po svim krajevima Hrvatske. Što će samo pojačati već sada postojeće političke prijepore oko toga je li Stožer uopće trebao dopustiti ovu manifestaciju. I oko toga tko će biti kriv ako zaista dođe do toga da zbog Kolone sjećanja dođe do povećanja broja zaraženih.




Slično se događa i vezano za ljude koji ili vode borbu protiv epidemije ili ih se pita da daju savjet kako je voditi. I ovo što se posljednjih dana događa oko Vladina savjeta nije ništa nenormalno, a još manje očekivano. Stručnjaci epidemiolozi koji su članovi savjeta naprosto iznose svoja stajališta. Ona, naravno, ničim ne obvezuju Vladu, niti je u startu to bilo tako postavljeno. Ali kao i u slučaju Kolone sjećanja, koja je sama po sebi i prije znala generirati političke sukobe, tako je naglo povećanje broja zaraženih koje se dogodilo s dolaskom jeseni i produženim boravkom u zatvorenim prostorima, samo produbilo već ionako duboke prijepore oko načina rada Stožera, koji oporba već ionako optužuje da je u službi vladajuće koalicije. I da ide na ruku vladajućoj stranci. Što je također toksično za zdravlje društva u cjelini zbog toga što se dovodi u pitanje dignitet ljudi iz kojih stoje desetljeća znanstvenog rada. I koji ipak imaju neke znanstvene titule do kojih nije samo tako lako doći. Njihovo razvlačenje po blatu, čak i ako su neke njihove odluke zaista bile pogrešne, ne čini dobro nikomu.


Ako bi se neki ili svi oblici zatvaranja održali sljedeće godine, gospodarstvo bi dodatno palo što bi po definiciji dovelo do zaoštravanja stanja u društvu i još tvrđih i radikalnijih društvenih sukoba. Koji bi se samo naslonili na one koji već dugo ili tinjaju ili su se već rasplamsali. A kamo bi nas to moglo i dovesti, veliko je pitanje. Sigurno ne nečemu pozitivnom i konstruktivnom.
Problem su naravno i škole. S jedne strane, super je da djeca idu u školu. Jer se tamo ne samo stječu nova znanja nego se djeca i socijaliziraju. Ono što smo imali u proljeće bilo je zaista strašno. Online nastava nije ni surogat za pravu, a kamoli nešto što bi je moglo efikasno zamijeniti. Ali ako kojom nesrećom brojke zaraženih dodatno podivljaju, i škole će se morati zatvoriti. A to bi onda za sobom povuklo i niz problema kojima smo bili svjedoci na proljeće. Samo u puno većem opsegu.


Hrvatska vapi za normalom. Onom starom, nikako ne ovom novom. U tome nije jedina. Tomu se nadaju i sve ostale zemlje. Pandemija je njihova društva dovela na korak do granice pucanja. I deseterostruko povećala sve probleme i sukobe s kojima su se suočavala i prije korone. Ono što nam ostaje za nadati se jest da ćemo to cjepivo dočekati u manje-više jednom komadu. Tračak svjetla koje nam je ponudila američka multinacionalka možda nam pomogne da ipak nekako istrčimo i ove posljednje kilometre ove užasne utrke.