Vrijeme leti. Doduše, letjelo je ono i prije, ali sada se nekako i ponaša drugačije nego li smo navikli. Onako kako zadnjih godina iz kratkih rukava odmah moramo u zimske jakne, baš kao da jesen i ne postoji osim nešto malo na poljima i vinogradima, tako je vrijeme poskočilo, i preskočilo, i doskočilo s godišnjeg odmora i ljeta ravno na kraj godine.

​Nigdje neke pripreme, polaganog uranjanja u drugačiji ritam, nigdje onog uobičajenog razumijevanja šefova, učitelja, direktora, trenera, supružnika da je čovjek više nalik Ladi nego kakvom brzincu što u deset sekundi od nule dolazi do 100, pa mu treba vremena da se zalaufa. Nema toga više, a da nema vidi recimo svatko tko u kući ima mladunče kojemu ni početkom studenog nije jasno zašto su ga to u školi obasuli testovima najgore vrste kad se njemu čini da škola još nije ni počela.

Neobične promjene

– Meni sve miriše na Božić, reklo je derište nema koji dan, iako je uz to priznala da joj se još uvijek čini da je nastava počela nema koji dan.

Je li to COVID mijenja sve!? Lako moguće da je promijenio i štošta za što još pojma nemamo da se promijenilo. Ima ih što im se čini da im je kosa oslabila naglo, da tu nema više onog volumena od ranije, da se prebrzo i prečesto tužnjikavo spušta na ramena. Džaba im govoriti da im je kosa bujna k’o i prije. Ima ih što im se čini da su ostali bez normalnog dara govora, pa im se dvije, tri riječi pletu u nerazumljivu jednu, onako kako se to dogodilo Chrisu u »Životu na sjeveru«, a čovjeku je posao da je voditelj mjesne radio stanice, iako to bilo ‘samo’ u jednoj od najboljih televizijskih serija ikada.

​Da međutim pitate premijera, ministre, ili pak onaj nacionalni Stožer što smišlja pravila borbe protiv COVID-19, koju su oni neobičnu promjenu u pučanstva primijetili, lako moguće da bi se požalili kako je pandemija najviše oštetila ljudsko vjerovanje. Dobro. Stožer je u velikoj mjeri sam, odnosno uz svesrdnu pomoć onog Vladina savjeta satkana od uglednih znanstvenika i stručnjaka, kreirao građansko nepovjerenje. Sami su donosili čudne odluke, sami svojim primjerom odašiljali krive poruke, tjerali nas da smo on- i off-line, s maskama i bez njih, cijepljeni i necijepljeni, ovakvi i onakvi. Stožeru od početka priče zapravo nedostaje dobar PR, a sve zato što su zanemarili činjenicu da slijepog vjerovanja više nema ni u što, pa tako ni u znanost.

Narod se odjednom, ili odnedavno, eto razumije u sve baš kao, kako bi to novinarski doajeni kazali, »Marie u deviatio penis«. Imaš dojam da sjedi čeljad doma dok je umjesto vatre grije svjetlo ekrana, pa onda sve ludosti na koje naleti surfajući bespućima interneta strpa u veliki kotao, zamiješa ih, te uz glazbu binga i lota izvuče pojašnjenje koje joj zvuči dobro, ili najviše paše, ili je totalno drugačije u drugih, taman toliko bizarno i začudno da se vrijedi za njega boriti do zadnje kapi što pada sa zapjenjenih usana. A kad nema jasne strategije, onda strategiju kuje svatko za se. Pa je sada nasmiješeni Lauc »out« a bio je »in«, dok je »in« Kaić, a bio je javnosti sve do maloprije mrgudan i taman za »out«.

Zahtjevan narod

Sve spomenuto govori da je tu pandemija ubrzala procese koji su se odavno počeli događati. Samo, zašto se ne vjeruje Vladi i kad darove nosi, to je pitanje!? Prisnaže ministri kako se u nas dobro živi, a ono kuka i motika po njima. Odluči Vlada povisiti minimalac za 350 kuna, a ono udri po njima i skoro da kritičari te novce i ne bi. Zasluže da se u SAD može bez vize, a odmah kritike kako će nam sada mladost otići. Oni najave reformu zdravstva, a oporba spomene sto reformi koje su obećali a nisu napravili, a kao da sve nije dovoljno uredno im se predbaci spora obnova nakon potresa, a zaboravlja kako smo se iz najgoreg COVID razdoblja izvukli poprilično dobro što se ekonomije tiče.

I dakako da se onda premijeru čini da se njih bez razloga razapinje i nikada ne hvali, dok se drugim, recimo gradonačelniku Zagreba, gleda kroz prste. Je li za to kriva pandemija pa su se i tu osjeti i običaji izoštrili, osjeti poput stare navade da nam nikad nije dobro i da je uvijek kriv onaj na vrhu!? Ili je, avaj, u pravu predsjednik države, ako ne i premijer – jedan od njih svakako, a možda i obojica – kad su detektirali da je, narodski rečeno, mentalitet u naših ljudi zaje… neki, zahtjevan, taman takav da bi uvijek da mu netko drugi rješava probleme!? Ili je, a bit’ će da je, u pitanju nešto treće, nešto što su naši stari znali i radili svim pandemijama i politikama usprkos, a mi posve zanemarili.

Treća dimenzija

Netko je podijelio tekst s portala vreme.com. Tekst ima naslov »Magija normalnog razgovora«. U njemu intervju s Galebom Nikčevićem koji priča o tome kako je bio glavni i odgovorni urednik, kako je shvatio da ide s grčem u želucu na posao i kako je dao otkaz iako je bio podstanar, s obitelji i kreditom za auto. Priča kako je htio naći neki drugi posao, a ako ne ide onda i otići u Novi Zeland. A onda je korona zaustavila sve i onda su svi prihodi male obitelji jednostavno presušili. Izgledalo je grdo posve, no tad malu obitelj spašava dobri, stari, razgovor. Galeb i supruga mu kreću s podcastom za kojeg je malo tko vjerovao da će imati vrtoglavu posjećenost. Jer, ništa se senzacionalno tu ne događa.

Tu je domaćin, tu je gost i njih dvoje razgovaraju sat, sat i pol, koliko treba. Razgovaraju dugo, jer jedino tako ima smisla. Razgovaraju dugo i zbog ovoga o čemu govori Nikčević u intervju: »Svi imaju spremne odgovore, formulirane rečenice za teme o kojima su već navikli da govore. Davali su stotine intervjua, svi su ih pitali isto, ili su pak imali ograničen vremenski period da nešto kažu. I onda prvih dvadesetak minuta izlaze te izverzirane rečenice. A onda se one potroše. I što onda? Onda počinju rečenice u kojima se usporava tempo i u kojima razmišljaju što da kažu. Tad dobiješ čovjeka. Tad čovjek dobiva treću dimenziju, dobiješ taj ljudski oblik. Počinju polako poštapalice, počinju intimni uvidi i počinje da se otvara prozor u njih, kako oni razmišljaju, a ne kako je formulirana rečenica u kojoj nema rizika. I onda se nađu na terenu koji baš i nije prohodan i jednostavan, ne ide to baš s lakoćom.«

Spasonosni razgovor

Kad se ljudi otvore, tad počinje razgovor, kaže Nikčević. Na desetke tisuća pretplatnika dolaze na podcast da slušaju razgovor, da dočekaju tu magiju kad se dobije čovjek, da ga čuju, za ozbiljno čuju dok im govori stvari koje i sami ćute, ali o njima ne govore. Sati su to kad mobitel stoji daleko sa strane, kad se u loncu ne miješaju teorije zavjere, kad se ne reži i ne vrijeđa zbog mentaliteta u naroda, kad se čovjeku koji govori jednostavno vjeruje. A to nepovjerenje nije nam donio COVID, možda ga je tek učinio vidljivijim.

Trebalo bi razgovarati, baš kao nekada, ako smo i tad valjano razgovarali, ili se nanovo učiti kako se razgovara. Trebalo bi naći vremena, jer lako moguće da nas razgovor spasi, da nam pokaže kako razlika tolikih među nama i nema. Na zidu jednog zagrebačkog kvarta odnedavno je grafit koji kaže: »Svi smo mi kako kad.« Valjalo bi to, baš u ove dane, imati na umu. Svi smo mi, ali svi, kako kad…