Opća sjednica Vrhovnog suda plebiscitarno je odbacila Radovana Dobronića i podržala Marina Mrčelu. Sada su na potezu prvo Zoran Milanović čiji je Dobronić kandidat, a zatim i HDZ sa svojim koalicijskim partnerima. Vladajuća većina sada je pred odlukom. U slučaju da ipak podrži Dobronića, bio bi to veliki korak k primirivanju predsjednika RH. Ako bi, naime, HDZ zaista podržao njegovog kandidata, Milanović bi uistinu imao bitno smanjen manevarski prostor za lupanje po HDZ-u zbog stanja u pravosuđu. Ako bi Dobronić ipak bio izabran, usprkos tako velikom otporu prema njemu među samim sucima Vrhovnog suda, onda bi to značilo da su i u HDZ-u odlučili ignorirati raspoloženje članice ovog pravosudnog tijela. I da žele rekonstruirati postojeće odnose u samom vrhu pravosuđa. A oni su se kao takvi nataložili u zadnja tri desetljeća, a u nekim slučajevima čak i prije devedesete. Kao i u puno toga drugog u Hrvatskoj, i u pravosuđu postoji kontinuitet sa stvarima i događajima prije uvođenja demokracije. Kako god HDZ sa svojim koalicijskim partnerima odlučio, Milanović neće imati previše prostora za napade. Ako bude počeo govoriti o tome da je Dobronić prije nekoliko godina donio odluku koja je olakšala poziciju desetine tisuća onih koji su imali kredite u švicarskim francima, na to će vladajućima biti moguće bez problema odgovoriti. Ako je Dobronić zaista tako hrabar sudac koji je prkoseći snažnom balkanskom lobiju i držeći se zakona spasio tisuće od dužničkog ropstva, zbog čega ga nije predložio kao svog prvog kandidata. Istina, Zlata Đurđević jest ugledna sveučilišna profesorica, ali kao takva nije mogla biti u poziciji da svojom hrabrom presudom napravi kakav značajan pomak nabolje.

Usto, ovih 29 glasova isto tako ima svoju težinu. Vladajući uvijek mogu reći da se jedna takva, gotovo pa jednoglasna podrška Mrčeli nikako ne može ignorirati. Jer da su suci najvišeg pravosudnog tijela jasno i glasno rekli koga žele, a koga ne na svom čelu. Ovaj bi argument bio sasvim prihvatljiv široj javnosti, koja ionako površno i sve površnije prati sve ono što se događa u takozvanoj visokoj politici. Što god se dogodilo u ovom slučaju, oni koji su za HDZ i dalje će podržavati ovu stranku, oni koji su za Milanovića mislit će da je on u pravu, a oni koje to ne zanima samo će odmahnuti rukom i promijeniti televizijski kanal. Uostalom, i sam je Milanović više puta naglasio da i nije toliko bitno tko je predsjednik Vrhovnog suda. I tu je bio u pravu. Jedna osoba, ma tko ona bila i kakve su joj sposobnosti, zaista ne može donijeti nikakav pomak. Pa stoga nije ni do kraja jasno zbog čega je radio onu paradu sa Zlatom Đurđević kada ju je predložio iako nije ispunila zakonsku obvezu da se uopće odazove javnom pozivu. I time je u startu delegitimirao. I dao HDZ-u kao planina veliki razlog da odbije njenu kandidaturu.
Naravno da je stanje u pravosuđu loše. I bio predsjednik Vrhovnog suda Dobronić, Mrčela ili ako baš hoćemo i Zlata Đurđević, ništa se bitno ne bi promijenilo. Ni nabolje ni nagore. Pravosuđe i stanje u njemu posljedica je situacije u društvu pa onda i u samoj politici u zadnjih pedesetak, a možda i više godina. I tu pomoći nema. Barem ne sada neposredno. Postojeće je stanje toliko okamenjeno da bi, čak kada bi se neki politički faktor zaista i upustio u avanturu istinske reforme pravosuđa, to moglo potrajati dugi niz godina. I to s vrlo neizvjesnim ishodom. Premrežen tisućama nevidljivih niti i interesa – političkih, materijalno interesnih, obiteljskih – pravosudni sustav naprosto ne može bolje, čak kada bi to i htio. Takva smo država i društvo. Naprosto ne možemo bolje. Stoga je cijela ova pravosudna šarada s izborom prve osobe Vrhovnog suda bila nepotrebna. Jedini bi se pomak mogao dogoditi ako cijelo društvo krene naprijed pa za sobom povuče i pravosuđe. Možda nas članstvo u EU-u transformira u nešto bolje. A dotad je ovako kako nam je. Možda je Milanović i imao dobre namjere sa svojim kandidatima, ali načinom na koji ih je promovirao i sebi i njima napravio je medvjeđu uslugu.