Na kraju krajeva

Šuti, samo šuti…

Siniša Pavić

Patrik Macek/PIXSELL

Patrik Macek/PIXSELL

Nestadoše na tren i partizani i ustaše, ali dok na red ne dođe tehnologija trebat će vremena i nekih drugih obračuna s prošlošću. Speedo gaće kupaće! Kog’ to nije obilježilo u mladosti, taj ljepšu starost nije ni zaslužio. O tome nema smisla šutjeti

placeholder


Šutnja je, kažu, zlato. Ali ima i ona koja kaže da se i na stražnjicu dade progovoriti kad drugog načina nema. E pa…


Svatko kome je majka zaradila mirovinu radeći na odjelu na kojem se prodaju kupaći kostimi, zna koliko je pitanje kupaćih kostima važno, pogotovo u doba od sezone. Govorimo, doduše, s pozicije iskustva one koje je prodavala ženske kupaće kostime, ali razlike su se tu, ako ih je ikada i bilo, s vremenom posve izgubile, te između muških i ženskih strepnji da im kupaće gaće neće sakriti što treba i otkriti što ne treba. Dane od sezone kupaćih kostima sinovi jedne predane radnice pamte kao tek malo gore od dana inventure. Naspram te nervoze, sekiranja, otanjalih živaca, sve drugo se činilo ‘ladna voda, ako ne i ‘ladna boza. Jer, doba su socijalističke ‘tmine’, a drugarice željne mora svejedno hrle po ono malo najboljih i najljepših modela da se maleni odjeli robne kuće pretvore u čas u bojno polje i bitku za najbolji komad oskudne tkanine koja se brzo suši i sjajno izgleda.


Muška muka


Muška muka nije ništa manja u to doba bila. Dovoljno je prolistati albume sa starim slikama i vidjeti kako su nas sve te Speedo kupaće sputavale, ili razotkrivale, ili činile majušnima u tom velikom svijetu. Dovoljno da vam je samopouzdanje bilo mrvu fragilnije i eto razloga za jad. Nekada se činilo, recimo na bazenu poslije vaterpolskog treninga, da se svijet dijeli na one koji se bez problema pod tuš bacaju bez gaća i one koji se iz svojih gaća ne bi skinuli ni u ludilu. Jer, kako to ovih dana s jumbo plakata poručuje jedna reklama, normalno je da uspoređujete.




Ništa manje nevolja, ni onda, a ni sada, ne nose ni mišići kao takvi. Ne mišići – životinjice koje zadnje vrijeme Gorskim kotarom pronose groznicu, već mišići poput bicepsa, tricepsa i tako to. Zapravo, u doba ‘mraka’, bilo je ipak mrvu lakše. Tad se cijenio zeru i intelekt i društveno koristan rad, a u trudbenika u trlišu nije se tražila snaga, nego vještina tako da su mirovinu komotno mogli dočekati i s tricepsima koji vise zajedno s kožom. Danas je sve drugačije, danas su redovi pred teretanama onih koji samopouzdanje i samopoštovanje pokušavaju nabildati preko mišićne mase. Priču o Popaju i špinatu od kojeg rastu mišići nitko više ne puši. Trenažni proces je poput osobne iskaznice i malo fali da nas danas sutra dočekaju tulumi, igranke i eventi na koje će moći samo ljudi idealnih proporcija pa još uredno dvaput cijepljeni, dok će ostatku društva ostati špelunke na kraj grada da se tamo zabavljaju.


Rad ili nerad na mišićima vodi, dakako, i do prehrambenih navika koje su, onomad, bile sjajne, ali po mišiće pogubne. Gusti sa šlagom! Može li, kalorijski, gore!? I može li, u smislu pića za utjehu, savršenije! Slatko, pa još slatkog, pa štekat, pa sunce, pa slamčica, žličica, pa slatko…. Gusti sa šlagom bio je jednostavno in, ali je i istina da nije bio za svakoga. Pile su ga u pravilu djevojke i gdjekoji buco, ako ne i sentimentalan neki romantik u ime spomena na rodni kraj. I pio se za dana, dok je noć bila za ozbiljnije stvari, zašto ne i viski i pivo.


Sinovi asfalta


Deda ni s čim od spomenutog nije imao problema, osim s tim da ga netko od milja zove Nono. Deda nije imao problema jer je znao što hoće od života. Gaćice koje brutalno prignječe muškost ne mogu biti problem onom tko bez problema bira bijele traperice što savršeno priliježu uz nogu. On je, dakako, bio onaj koji po svlačionici nakon treninga šeta bez gaća i neopasan ručnikom. Nije Deda imao ni probleme s mišićima. Tu je, štono bi se reklo, držao do mjere, čuvao ih samo za velebne okršaje, a ne da se njima hvali bez razloga. Ali, kad je trebalo, bili su mišići tu. Priča kaže da je i u kvartu poznatom po brutalnosti Deda imao ‘bandu’ od dva čovjeka: jedan je bio on, a drugi neko siroče koje drugi nisu htjeli. I svi su ih se uredno klonili i plašili. A sve to bez teretane, utega, trčanja, zbrajanja kalorija. Sama gola snaga, genetika valjda, ako ne i doza ludila kakvu samo najveći sinovi asfalta imaju. A kad je tako, onda je logično da gusti sa šlagom nije dolazio u obzir. Zapravo, ni pivo nije dolazilo u obzir, samo tu i tamo neka žesta kako ‘kaubojima’ i priliči. Samo, kad si kauboj, onda je logično i to da dolaze mlađi, nadobudniji, oni u kojih je višak ambicije, a manjak samopoštovanja, vjerujući da je prošlo Dedino vrijeme i da je trenutak da zasjednu na tron. U doba kad su se na svijetu još uvijek poštivala neka pravila, znalo bi se često dogoditi da neki zabludjeli mangup priđe Dedi i nešto mu šapne, da Deda na čas odloži cigaru iz usta i izgubi se s mangupom negdje iza prve zgrade i da se vrate nakon par minuta, mangup razbijene usnice, a Deda spreman za nastavak još jednog dana u uredu. Dedi nitko nije došao ni do koljena, sve dok Deda nije okačio kopačke o klin. A okačio ih je tu negdje s punoljetnosti, ili koju godinu kasnije, jer taman toliko čovjeku treba da ga prođe to najgore doba od čeprkanja po vlastitoj nesigurnosti.


Moderna vremena


Smiraj je, nema sumnje donijela i nova moda. Na more se ne mora više u pripijenim gaćicama, već se dade u vodu skočiti i u boksericama širokih nogavica, a gusti za šlagom zamijenila su neka druga manje nevina pića s kišobrančićima. Što je, pak, boza i zašto se kaže da netko prodaje bozu, pamte valjda samo kviz igrači ili oni koji na starinski način žele nekome poručiti da mu je skidati kilograme. Vremena su druga, ali su nesigurnosti slične u mladosti, pogotovo muške, a slično je i to da se sve te mušice razlete svijetom tu negdje oko 20-te. Samo, što ćemo s onima koji po stare dane drugu mladost žive, ako već krizu srednjih godina tako ne rješavaju!? Čije je piće žešće, čije su kupaće slikovitijeg izričaja, čiji je torzo oblikovaniji, čiji su mišići televizičniji, tko je klaun, a tko klaun nije!? Jednom je dioniku svakidašnje naše jadikovke 55, drugom 51, trećem 53. Svi tu negdje. I Dedi su 52, no on se posve se povukao obiteljskom životu, taman da legenda živi vječno i da je ništa kompromitirati ne može.


Nema koji dana u Hrvatski Sabor je ušetao robotić, savršeni primjerak one umjetne inteligencije. U dvije-tri rečenice pokazao je vještine na kojima bi mu mnogi aktualni zastupnici itekako trebali pozavidjeti. Dobro strukturirana rečenica, jasna misao i prosvjed upućen šefu Sabora jer mu ne dopušta da replicira. Šef Sabora isto sretan činjenicom da je konačno mogao s nekim ljudski porazgovarati. U svom oduševljenju nagovijestio je vremena kad se u Saboru neće više pričati o partizanima i ustašama, recimo, već o tehnologiji nalik ovoj što je upogonila našeg robota. I pogodio je budućnost barem dijelom. Nestadoše evo na tren i partizani i ustaše, ali dok na red ne dođe tehnologija trebat će vremena i nekih drugih obračuna s prošlošću. Speedo gaće kupaće! Kog’ to nije obilježilo u mladosti, taj ljepšu starost nije ni zaslužio. O tome nema smisla šutjeti.