Ovo što se prije tri dana dogodilo na Markovu trgu svojevrsni je kraj sigurnosne nevinosti, barem kada je u pitanju slobodan prolaz pored zgrada Sabora i Vlade.

Ubuduće će se u Hrvatskoj sve rasprave o sigurnosti dijeliti na vrijeme prije i nakon bezumnog akta dosad potpuno anonimnog dvadesetdvogodišnjaka iz Kutine. Na Markovom trgu srce je hrvatske politike i ovo što se na njemu dogodilo prije par dana odrazit će se na sigurnosne procedure u cijeloj zemlji.

Naravno, nije ovo najgori krvavi incident koji se dogodio u Hrvatskoj u zadnjih 30 godina. Dovoljno se samo sjetiti autabombe u Rijeci još tamo devedesetih. Ali bilo je to ratno vrijeme pa se ta eksplozija nekako uklopila u tadašnju atmosferu. Domovinski rat završio je samo nekoliko mjeseci ranije i cijeli je slučaj u društvenoj memoriji ostao uklopljen u sve ono što se događalo tijekom prethodne četiri godine.

Zajedno s ratom i on je ostao potisnut zajedno s ostalim ružnim događanjima iz prve polovine devedesetih. U zadnjih 25 godina Hrvatska je ipak bila sigurna oaza u poludjelom svijetu.

Tamo negdje krajem prošlog ljeta izlazio sam iz Sabora u trenutku kada je Zagreb pogodio jedan kratak, ali zato brutalan ljetni pljusak. Sklonio sam se pod minimalnu nadstrešnicu zgrade Sabora, a u tome mi se pridružilo dvoje turista, kakvih je Zagreb bio pun prije nego ih je korona sve razjurila. Nakon što je pljusak prestao, zamolili su me da ih fotografiram njihovim smartphoneom. Potom su me upitali kakva je to zgrada ispred koje smo stajali nakon što je ljetni pljusak završio. Nakon što sam odgovorio da je to parlament, pomalo šokirani turist dodatno me upitao mislim li na ono, baš nacionalni parlament. Nakon mog potvrdnog odgovora čovjek me je u šoku i nevjerici upitao – Nacionalni parlament? A gdje je vojska, gdje je policija, gdje su checkpointi? On i njegova supruga su iz Mumbaja gdje je čak i tamošnji pokrajinski parlament okružen trupama pod punom vojnom opremom, oklopnim vozilima i betonskim preprekama.

Sluđeni Danijel Bezuk ovog je tjedna dobrano zaljuljao temelje možda i ponajbolje dimenzije hrvatske političke stvarnosti. One koja je omogućavala da se i stanovnik zagrebačkog Gornjeg grada i turist iz Slavonije i razred osnovne škole iz Zagorja mogu nesmetano i po volji motati po Markovu trgu, makar ga istovremeno premijer prelazio na putu iz Banskih dvora u Sabor, praćen novinarima koji od njega pokušavaju izvući komentar o nečemu što je obilježilo taj dan. Nažalost, čini se da su ti i takvi dani iza nas. Više nećemo biti svjedoci takvih slika. Onih koje su nam davale, vjerojatno lažnu, utjehu da smo barem sigurna zemlja ako smo već kaotična, korumpirana i gospodarski posrnula. Režim na Markovu trgu će se sigurno znatno postrožiti. Ali opet, oni koji će raditi dugoročne mjere moraju voditi računa da se sloboda kretanja po Markovu trgu zadrži na što je moguće višoj razini. Potpuno zatvaranje ili nešto nalik tome ipak se čini nepotrebnim. U usporedbi s najvećim dijelom svijeta, Hrvatska jest sigurna zemlja. Nužno je stoga da budući režim na Markovu trgu bude najliberalniji koliko je to u novim okolnostima moguće.

Uostalom, nekakve korekcije trebalo je napraviti i ranije. Sada se pokazalo da je dovoljan jedan poremećeni mlađi punoljetnik da sruši cijeli sigurnosni sustav vezan za dvije najvažnije hrvatske institucije. Ako je nešto takvo uopće i postojalo. Uostalom, prije 12 godina još je jedan nezadovoljnik svoj gnjev prema stanju u državi iskalio na Markovom trgu, ali na sreću na puno manje radikalan način. Jednostavno se »jugom« zaletio na ulaz u Sabor. Jedan od vodećih sigurnosnih stručnjaka tada je to lakonski komentirao rekavši da je »to sigurno bila neka lujka«. Osim pojedinaca sklonih radikalnim rješenjima, ne može se isključiti ni mogućnost terorizma, konkretno i zbog činjenice da je Hrvatska slala vojnike u Afganistan. Ali još jednom treba naglasiti. Strože mjere u svakom slučaju da. Potpuno zatvaranje Markova trga ne. Nikako.