Onaj predsjednik stranke koji izgubi izbore, a njegovi disidenti uđu u Sabor izravnom podrškom birača kroz preferencijalne glasove nema prevelike šanse za politički ostanak
Iako se po puno stvari u ovoj izbornoj kampanji razlikuju, Davor Bernardić i Andrej Plenković imaju i jednu zajedničku karakteristiku. A to je da će birači 5. srpnja svoj sud dati ne samo o njihovoj politici za cijelu Hrvatsku već za njihove stranke, posebno kada je u pitanju njihov odnos prema pojedinim članovima stranke. Odnosno jesu li je vodili u pravom smjeru ili su u pravu bili oni koji su dugo upozoravali da je on u dobroj mjeri pogrešan.
Na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković i njegova ekipa pomeli su konkurenciju. Plenković ima solidnu podršku u stranci sam po sebi, budući da je pod njegovim vodstvom HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima 2016. kada je to malo tko očekivao. Stoga dobar dio članova smatra da bi to mogao ponoviti još jednom. U tome ih nije pokolebalo ni to da je stranka relativno loše prošla na europskim kao ni poraz njihove kandidatkinje na predsjedničkim izborima.
Osim toga, smjena na čelu stranke u ožujku lako je mogla dovesti do pada Vlade. Kada je na sve to još izbila i korona-kriza bilo je jasno da su šanse Mire Kovača minimalne. To ga nije spriječilo da se bori do kraja.
Posebno je tvrd bio u televizijskom sučeljavanju održanom samo dan prije izbora. Već je te večeri, dok su kamere još bile upaljene, bilo jasno da mu to Plenković neće samo tako zaboraviti. Samo dan kasnije Kovač je bio smijenjen s pozicije predsjednika saborskog Odbora za Ustav. Međutim, sada se ipak našao na listi.
Na njoj se suprotno svim očekivanjima našao i Stevo Culej. On je već dugo bio u latentnom sukobu s vrhom stranke koji nije imao razumijevanja za njegove aktivnosti u kojima je tražio da se pojača rad na procesuiranju ratnih zločina. Culej je podržao i prosvjedni skup u Vukovaru 2018. koji je bio izravno uperen protiv vodstva HDZ-a. I na kraju Culej je u prvom krugu predsjedničkih izbora krajem prošle godine podržao Miroslava Škoru, a ne kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar-Kitarović. To da je on ipak na listi pokazuje da je aktualno vodstvo HDZ-a, za razliku od europskih izbora, shvatilo da na njoj moraju biti i ljudi koji ne podržavaju do kraja njihovu politiku, ali bi mogli prikupiti dodatne glasove.
U SDP-u su stvari slične, a opet unekoliko različite. iako su u zadnje četiri godine bili istaknuti zastupnici stranke u Saboru, Siniša Hajdaš Dončić i Peđa Grbin morati će se jako oznojiti da se dokopaju novog saborskog mandata. Posao će biti nešto lakši ovom prvom koji ima podršku unutar stranačke infrastrukture u svojoj županiji. Grbin će imati problem skupiti deset posto glasova jer se na listi nalazi i IDS, daleko najjača stranka u Istri.
Motivacija dva stranačka čelnika je u jednoj mjeri ista. Kažnjavanje unutarstranačkih disidenata koji su se usudili otvoreno suprotstaviti predsjedniku stranke. Iako su disidenti obje stranke popularni među njihovim biračkim tijelom našli su se na začelju lista. S jedne strane to strankama može pomoći jer će se disidenti sada morati više potruditi za ulazak u Sabor pa bi mogli pojačati svoje aktivnosti u kampanji. A sve kako bi pridobili dovoljan broj preferencijalnih glasova kako bi ušli u Sabor prije onih koji su na listama ispred njih.
Međutim, s druge strane činjenica da su popularni političari za začelju lista mogla bi dio birača odbiti od toga da glasuju za njihove stranke. Tim više što su politička stajališta dijela disidenata relativno bliska opcijama koje ugrožavaju dvije velike stranke, odnosno Domovinskom pokretu i platformi Možemo.
Onaj predsjednik stranke koji izgubi izbore, a njegovi disidenti uđu u Sabor izravnom podrškom birača kroz preferencijalne glasove nema prevelike šanse za politički ostanak. Bit će to znak da su mu birači njegove strane zamjerili ne samo kadrovsku već i općenitu politiku stranke.
Jer ako bi birači dali veliku podršku onima koji su vodstvo – neposluhom, kandidiranjem na unutarstranačkim izborima, javnim kritikama – upozoravali da je na pogrešnom tragu onda će se poraženi čelnik teško izvući. A onaj koji pobijedi naravno ostaje jer tada se zaboravlja sve što je bilo prije. Pobjeda na izborima i još četiri godine mandata ublažava i najveća razmimoilaženja.
Uvodnik
Stranački disidenti mogli bi odlučiti izbore
Zlatko Crnčec
26. lipanj 2020 16:44
Foto Davor Kovačević
Onaj predsjednik stranke koji izgubi izbore, a njegovi disidenti uđu u Sabor izravnom podrškom birača kroz preferencijalne glasove nema prevelike šanse za politički ostanak
Iako se po puno stvari u ovoj izbornoj kampanji razlikuju, Davor Bernardić i Andrej Plenković imaju i jednu zajedničku karakteristiku. A to je da će birači 5. srpnja svoj sud dati ne samo o njihovoj politici za cijelu Hrvatsku već za njihove stranke, posebno kada je u pitanju njihov odnos prema pojedinim članovima stranke. Odnosno jesu li je vodili u pravom smjeru ili su u pravu bili oni koji su dugo upozoravali da je on u dobroj mjeri pogrešan.
Na unutarstranačkim izborima Andrej Plenković i njegova ekipa pomeli su konkurenciju. Plenković ima solidnu podršku u stranci sam po sebi, budući da je pod njegovim vodstvom HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima 2016. kada je to malo tko očekivao. Stoga dobar dio članova smatra da bi to mogao ponoviti još jednom. U tome ih nije pokolebalo ni to da je stranka relativno loše prošla na europskim kao ni poraz njihove kandidatkinje na predsjedničkim izborima.
Osim toga, smjena na čelu stranke u ožujku lako je mogla dovesti do pada Vlade. Kada je na sve to još izbila i korona-kriza bilo je jasno da su šanse Mire Kovača minimalne. To ga nije spriječilo da se bori do kraja.
Posebno je tvrd bio u televizijskom sučeljavanju održanom samo dan prije izbora. Već je te večeri, dok su kamere još bile upaljene, bilo jasno da mu to Plenković neće samo tako zaboraviti. Samo dan kasnije Kovač je bio smijenjen s pozicije predsjednika saborskog Odbora za Ustav. Međutim, sada se ipak našao na listi.
Na njoj se suprotno svim očekivanjima našao i Stevo Culej. On je već dugo bio u latentnom sukobu s vrhom stranke koji nije imao razumijevanja za njegove aktivnosti u kojima je tražio da se pojača rad na procesuiranju ratnih zločina. Culej je podržao i prosvjedni skup u Vukovaru 2018. koji je bio izravno uperen protiv vodstva HDZ-a. I na kraju Culej je u prvom krugu predsjedničkih izbora krajem prošle godine podržao Miroslava Škoru, a ne kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar-Kitarović. To da je on ipak na listi pokazuje da je aktualno vodstvo HDZ-a, za razliku od europskih izbora, shvatilo da na njoj moraju biti i ljudi koji ne podržavaju do kraja njihovu politiku, ali bi mogli prikupiti dodatne glasove.
U SDP-u su stvari slične, a opet unekoliko različite. iako su u zadnje četiri godine bili istaknuti zastupnici stranke u Saboru, Siniša Hajdaš Dončić i Peđa Grbin morati će se jako oznojiti da se dokopaju novog saborskog mandata. Posao će biti nešto lakši ovom prvom koji ima podršku unutar stranačke infrastrukture u svojoj županiji. Grbin će imati problem skupiti deset posto glasova jer se na listi nalazi i IDS, daleko najjača stranka u Istri.
Motivacija dva stranačka čelnika je u jednoj mjeri ista. Kažnjavanje unutarstranačkih disidenata koji su se usudili otvoreno suprotstaviti predsjedniku stranke. Iako su disidenti obje stranke popularni među njihovim biračkim tijelom našli su se na začelju lista. S jedne strane to strankama može pomoći jer će se disidenti sada morati više potruditi za ulazak u Sabor pa bi mogli pojačati svoje aktivnosti u kampanji. A sve kako bi pridobili dovoljan broj preferencijalnih glasova kako bi ušli u Sabor prije onih koji su na listama ispred njih.
Međutim, s druge strane činjenica da su popularni političari za začelju lista mogla bi dio birača odbiti od toga da glasuju za njihove stranke. Tim više što su politička stajališta dijela disidenata relativno bliska opcijama koje ugrožavaju dvije velike stranke, odnosno Domovinskom pokretu i platformi Možemo.
Onaj predsjednik stranke koji izgubi izbore, a njegovi disidenti uđu u Sabor izravnom podrškom birača kroz preferencijalne glasove nema prevelike šanse za politički ostanak. Bit će to znak da su mu birači njegove strane zamjerili ne samo kadrovsku već i općenitu politiku stranke.
Jer ako bi birači dali veliku podršku onima koji su vodstvo – neposluhom, kandidiranjem na unutarstranačkim izborima, javnim kritikama – upozoravali da je na pogrešnom tragu onda će se poraženi čelnik teško izvući. A onaj koji pobijedi naravno ostaje jer tada se zaboravlja sve što je bilo prije. Pobjeda na izborima i još četiri godine mandata ublažava i najveća razmimoilaženja.