Piše Siniša Pavić

Srce veliko k’o kino 

Siniša Pavić

Marko Pekić, Iris Bruketa, Josip Brozović i Goranka Tuhtan / Foto Marinko Krmpotić

Marko Pekić, Iris Bruketa, Josip Brozović i Goranka Tuhtan / Foto Marinko Krmpotić

Nekad je to, ta politika, baš posve nalik nogometu; s jedne strane Prve lige i Lige prvaka za ravnodušno gledanje kad se prvak ionako unaprijed zna, a s druge strane »treća« neka liga. Treća, a prva zapravo, ona gdje se srce ostavlja na terenu da bi bilo veliko k’o kuća, k’o kino

placeholder


Činilo se to poput kakve scene iz češkog filma. Činilo se kao da je sam Menzel namjestio junake da se nađu na- sred ceste pa izmijene koju rečenicu, naoko običnu, a opet da je puna života. Činilo se nestvarno starinski, možda i zato što se u pravilu ne događa, a ne bi bilo uopće loše da se događa češće.


​Elem, dan je taman lagano išao svom kraju, jedan automobil koji broji i 20 godina uzorna rada »letio« je cestom što vijuga između kuća, a uz cestu je jedan čovjek u tankoj jakni veselim korakom gazio što asfaltom što pločnikom, dvojeći očito je li mu gaziti cestom ili nogostupom.


Užurbani načelnik


– Načelniče! – zazove pješaka društvo iz automobila.




Načelnik se okrene, dotrči do otvorena prozora automobila, nalakti se na prozor i široko nasmije. Zna on da nije uobičajeno da načelnik u predvečerje zadovoljno lebdi mjestašcem što se ugnijezdilo usred tog našeg zelenog srca Hrvatske.


»Kud’ će te?«, pitaju ga ovi iz vozila. »Kino smo otvorili!«, smije se načelnik. Prva predstava s onim nekim filmom za djecu bila je dupkom puna. Sada će »Brzi i žestoki«.


– Srce mi je veliko k’o kuća! – priznaje načelnik.


Josip Brozović


A onda nastavi žurno da ne zakasni na početak filma. On na jednu stranu, automobil na drugu, ali sada s ozbiljnom odlukom putnika da će i oni u kino čim novi neki film dođe, sad kad znaju da je kino, nakon mali milijun godina, i opet tu.


Filmski susret samo se lijepo uklopio u dojam da se u mjestašcima Gorskog kotara, tamo kad se skrene s autoceste pa ide tamo gdje je Mrkopalj, bilo preko Ravne Gore, bilo preko Sungera, neuobičajene neke aktivnosti događaju.


Svako malo uz cestu kuća na kojoj su skele drvene, majstori, grede od kojih se krovovi rade. Ili se već sređene kuće lickaju da su ljepše. Dobro, otkliže se u toj želji da si atraktivan i drugačiji kojekuda, dogode se i dvorišta u kojima najrazličitiji gipsani odljevi bivstvuju, ali ne može putnik namjernik ne primijetiti živost i trud da se mjesto za život učini ugodnim.


Ne smeta ni to što se ceste prekapaju usred ljeta da se polože cijevi infrastrukturne, što promet reguliraju semafori premda je prometa taman toliko da bi se regulirati mogao i džentlmenskim vozačkim dogovorom, a milo čovjeku bude i kad ga kakva miješalica za beton, ili kamion pun trupaca stisne uz kraj ceste.


Priča se da je turizam živnuo, da je mladosti strane koja tumara naokolo, unajmi kuće pa ili planinari, ili se kupa u Lokvarskom jezeru i u restoranu uz jezero dobro jede. Navodno ima i onih digitalnih nomada kojima je ljepše za kompjutor sjedati tu gdje je zeleno nego uz more, a i to more je, za reć’ pravo, ni pola sata daleko od kuća u kojima su odsjeli.


Priča se, zapravo, svašta, ali i laik vidi da je živo kako odavno nije bilo. Pa ti na prvu bude drago, iako da u svakom od nas onaj skeptik čuči i čeka prigodu da zadovoljstvo viđenim dovede u pitanje. A prigode uvijek bude, recimo kad na putu kući, na autocesti za veliki grad na radiju krenu Dnevne novosti.


Dnevne novosti


Krene to uobičajenim temama, s COVID-19 i (ne)cijepljenjem, pa se nastavi nekim hapšenjima korumpiranog svijeta kojeg se nadležni organi ni sjetili ne bi da ne bi jedne iznenadne smrti jednog gradonačelnika, onda eto veselih minuta za misli 21. stoljeća aktualnog predsjednika taman da sve bude uobičajeno shizofreno.


Nervozu međutim donose neke naoko sasvim benigne teme, one od kojih bi nam trebalo biti bolje. Eto tako i vijesti o skupu ljudi što se drvnom industrijom bave. Na njemu i dvije ministrice, ona poljoprivrede u čijem resoru je i drvo kao takvo, i ona regionalnog razvoja i fondova Europske unije.


Izjavu daje i Ivić Pašalić, onaj Ivić i onaj Pašalić koji je danas poduzetnik i na čelu Udruženja drvoprerađivačke industrije. Koliko kuži slušatelj veliki je tu prostor za napredak, samo treba od trupaca raditi visokokvalitetan gotov proizvod, a ne da gole trupce okolo liferujemo, a posve bi zgodno bilo i povući ta EU sredstva pa da se lakše dođe do sjajno dizajniranih fotelja za izvoz.


Ivić Pašalić izabran je na mandat u HGK do 2020. / Snimio Ranko Suvar/CROPIX


Na radiju priča o skupom namještaju, a nema minut da si se mimoišao s kamionima punim trupaca od kojih još uvijek djelatna lokalna pilana i ne može bogzna što učiniti sve i da hoće, jer niti je tehnike, niti je struke za luksuzni namještaj.


Shvatiš u čas da se na skupu govorilo lijepo, a da se ili ne zna, ili ne želi znati da je na terenu drugačije, da je šuma prorijeđena i traži brige, da su tvornice i pilane stare, da je mladosti malo i ništa, da se ti famozni ulagači čekaju vjekovima i uporno ne dolaze, da su EU fondovi još uvijek neki virtualni pojam do kojega samo najvještiji stižu.


Shvatiš u trenu da te kuće što se lickaju i rede nisu usred kakva takva makeovera već ih se redi da na propadnu i danas sutra možda posluže za kakav turizam, jer ovoj zemlji ništa do turizma i nije ostalo.


A i taj turizam je taman takav i tako uvezen s drugim granama poljoprivrede da u tom istom Dnevniku nakon priloga o drvoprerađivačkoj industriji slijedi onaj o maslinovom ulju koje nam je sjajno, ali ga eto Hrvati nešto malo koriste.


Vijesti taman takve da su mogle biti kopipejstane iz Dnevnika od prije pet godina, baš kao što će ih se moći zalijepiti u Dnevnik neki za deset godina. Jer u nas se na mjestu trči i tako stalno i tako odavno.


Prije stanke…


Ima Četvrti kanal HRT-a naviku neku da izravno prenosi sjednice Hrvatskog sabora. Na programu ona zadnja sjednica pred ljetnu stanku. Na njoj zastupnici glasaju o koječemu, da čim prije sjednicu zaključe.


Glasaju i o prijedlogu da se Renato Kunić imenuje za vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a sad kad je Kazimir Bačić nastradao zbog nošenja torbi naokolo. Prolazi to, dakako, glatko, jer Kunić je HDZ-ovo rješenje baš kao što je onomad bio i Bačić.


Onda im se valja izjasniti i o predloženom zaključku da se v.d. glavnog ravnatelja HRT-a pozove da u ime HRT-a povuče tužbe što ih je protiv novinara, zbog navodnog narušavanja ugleda HRT-a, podnio Kazimir Bačić.


Foto Davor Kovačević


Te su tužbe, ne dvoji Bauk, pokušaj da se ugasi kritika iznutra i atak na slobodu medija zbog čega i jesmo na dnu svih tih EU lista slobode medija. Taj zaključak, međutim, ne prolazi. HDZ-ova većina ne vidi za to potrebu, dijelom jer je prijedlog zaključka SDP-ov, a dijelom jer su zadovoljno i tužbama i HRT-om ovakvim kakav je.


I to je to, primjer od kojeg boljeg ne treba kako u onih koji nas vode i nema želje da se išta mijenja, pa čak ni onda kad ti USKOK očisti teren posve. I zato će pilane od trupaca samo daske raditi i zato će puk sanjati o turizmu čak i tamo gdje nikakve turističke tradicije nema i zato je u nas u svakoj živosti lako naći razloga da se u nju sumnja sve od straha da se naprijed i onako ne može.


No, na cesti što prolazi kroz Mrkopalj scena k’o iz češkog filma. Evo načelnika Općine kojem je srce veliko k’o kuća, evo ga kako trči u kino koje je Mrkopalj dobio opet nakon 35 godina.


Nekad je to, ta politika, baš posve nalik nogometu; s jedne strane Prve lige i Lige prvaka za ravnodušno gledanje kad se prvak ionako unaprijed zna, a s druge strane »treća« neka liga. Treća, a prva zapravo, ona gdje se srce ostavlja na terenu da bi bilo veliko k’o kuća, k’o kino.