Za ‘sreću’, a da nije uskostranačka, Bernardić kojeg tjeraju iz SDP-a je malo i ništa. Za sreću koja zahvaća dalje od rejtinga i tuđih problema, trebat će i šire i više
Bernardić izbačen iz SDP-a! – bljesnula je vijest s naslovnica hrvatskih portala. Dan ranije, tu negdje na istom mjestu, zatitrala je obavijest da je Dalmaciju pogodio jak potres. Zvalo se doma, pitalo prijatelje Dalmatince kako su, ali koliko god svaki potres bio neočekivan, ta je neočekivanost bila ama ništa naspram izvjesnosti da će bivši predsjednik SDP-a postati i bivši član SDP-a.
No, svejedno ovo s Bernardićem djelovalo je šokantno. Ne zato što SDP puže po dnu, ne zato što Bernardić zaziva Isusove riječi dok na Facebooku piše da ne znaju što čine, ne ni zato što se Peđa Grbin potezom pera riješio i nekog svijeta koji je morao imati kredita s obzirom na minuli rad, nego zbog toga što je sve to još jedan dokaz da je trenutno u nas najlagodnije, najugodnije, najljepše biti Andrej Plenković. Jer, on je, po svemu sudeći, na tragu nedosanjanom snu svakog stanovnika ove naše zemlje, da ne radi ništa, a da se sve i opet odvija kako želi.
Stanje šoka
Bernardić izbačen iz SDP-a. Ne samo on, već i poprilična gomilica više ili manje znanih SDP-ovaca. U konačnici, u Saboru će Klub SDP-a dobrano otanjiti, a što god sad napravio Arsen Bauk bit će ga pomalo otužno gledati kako u nekim novim »Otvoreno« sijelima brani i napada ikoga. Na dan kad je na portalima zablinkala vijest da je Bernardić izbačen iz SDP-a, Andrej Plenković imao je zašto biti zadovoljan. A nije to jedino što mu je ovih dana jamačno dalo razloga za zadovoljstvo.
Da itekako može biti sam sa sobom zadovoljan, pobrinula se i ekipa što se odaziva na Možemo. Dobro veli Ivica Đikić u tjedniku »Novosti«, besramno je kad HDZ kritizira gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića baš kao da s bivšim gradonačelnikom nisu i luk jeli i luk mirisali, ali činjenica jest da je zelena zagrebačka vlast zelena i svakim danom više šokirana zatečenim stanjem. A kad si u stanju šoka, kad je zalogaj veći nego si zamislio, kad valja hodati po minskom polju, onda se i lako griješi. Imenovanje dvojice čelnih ljudi Zagrebačkog holdinga, Nikole Vukovića i Ante Samodola, a onda i njihova smjena tri mjeseca kasnije, amaterski su potez koliko god čovjek, sve i da nije simpatizer političke platforme Možemo, želio vjerovati da je bolje ono za što misliš da si pogriješio ispravljati čim prije. Samo, tko je taj koji je šapnuo Tomaševiću i ekipi da je spomenuti dvojac idealan za imenovanje, tko je nakon samo tri mjeseca procijenio da su to ipak loša kadrovska rješenja i kako ne ostati imun na tvrdnje razriješenih da se tu radi o cirkusu. Kolika je na koncu sve to šteta za Možemo na nacionalnoj razini, makar i njima dobro čini to što se SDP polako i sigurno raspada po šavovima.
Ne dati Tomaševiću itekakva kredita bilo bi glupo i nepošteno, jer previše je toga Bandić ostavio po tim famoznim ormarima, ali krenulo se s podosta tapkanja u mraku. A kad je tapkanje, onda je i imenovanja Darka Richtera na mjesto ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak.
Imenovanje je takvo da SDP, a SDP i Možemo su u metropoli na istoj strani, piše priopćenje: »SDP Zagreb se ne slaže s imenovanjem ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak. Stavovi Darka Richtera o pitanjima nasilja nad ženama kodificiranim u Istanbulskoj konvenciji te pitanjima medicinski potpomognute oplodnje suprotni su ciljevima i vrijednostima za koje se SDP zalaže.« Richtera, inače, zovu i doktor House, evo se da pročitati da je praktički do jučer bio član Domovinskog pokreta, i koliko god bilo dobro da strastveno zagovara cijepljenje u ovo doba od COVID-19, toliko je najblaže rečeno problematičan desetak godina star tekst u Glasu koncila u kojem govoreći o izvantjelesnoj oplodnji, Richter kazuje da je to i neka vrst silovanja u epruveti. Možda novi ravnatelj bude najbolji na svijetu i učini od bolnice Srebrnjak čudo, ali ovaj tren jedini koji ima razloga slaviti njegovo ustoličenje je i opet premijer. On s tim, naime, veze nema.
Javni cirkus
Elem, desnica odavno živahna k’o zlatna ribica na umoru, nekad ozbiljan protivnik, SDP jede sam sebe, Možemo je aktivistički drčno dok se bori da uhvati zraka izbombardirano s mali milijun zatečenih problema na koje nemaju spreman odgovor ni rješenja. Ponesen magijom nečinjenja premijer je odlučio pustiti i Zoranu Milanoviću da njegov kandidat bude predsjednik Vrhovnog suda. I ponesen učinkovitošću nečinjenja garant se neće, barem ne dušom i tijelom, upetljati u barem dvije aktualne stvari. A možda bi trebao, ako ne i morao. Hrvatska radiotelevizija tako bira novog ravnatelja. Stari je u Remetincu. Stari je izabran uz blagoslov vladajuće stranke, a to je tad bio HDZ. Pred saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije u dva se dana izredalo 13 kandidata.
Pravila takva da mogu tek odgovarati za zastupnička pitanja. Igra takva da HDZ-ovi ljudi u odboru pitaju jedva štogod, dok Zlatko Hasanbegović u raspravu ulazi samo da bi Roberta Šveba pitao je li istina da je ministričin čovjek, samo zato da joj ime spomene. Sve se čini predstavom taman da ti pomalo žao bude ozbiljnih ljudi poput, primjerice, Darija Špelića ili Dražena Rajkovića, koji uistinu pričaju o onom što ravnateljev posao jest i posao javnog servisa jest, ali nekako slutiš da im to neće biti dovoljno. Jer, favorit je, priča se, Šveb, onaj koji je na HRT-u već bio i čiji se kratki mandat pamti po tome što je izgubio prava prijenosa Europskog prvenstva u rukometu i onaj čije tvrtke uredno posluju s HRT-om. Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu misli premijer, ovako njegova šutnja sugerira da je zadovoljan, zadovoljan favoritom i smjerom koji će i dalje televizija koja uz svih milijardu i 300 milijuna kuna uglavnom pretplatničkog novca, pušta da drugi donose prvi neke važne teme.
Ružno i tužno
Na RTL-u objava snimke na kojima se vide muškarci s fantomkama na glavi kako tjeraju migrante uz Hrvatske natrag u BiH. Tuku ih s palicama kakve imaju pripadnici interventne policije. Nemaju nikakve oznake, ali za pasom nose pištolje kakve koristi hrvatska policija. Snimke su nastale u međunarodnoj novinarskoj istrazi. Snimke su i ružne i tužne. Snimke su takve da je riječki nadbiskup Mate Uzinić osjetio potrebu kazati da je kao građanin Republike Hrvatske ožalošćen i postiđen snimkama i onime što one pokazuju i u kakvo nas društvo pretvara to što pokazuju. O tim snimkama javni je servis progovorio dan poslije i to taman onoliko koliko je nužno da se se forma ispuni i samo zato što je premijer zatražio istragu.
Zgodno se ovih dana zvati Andrej Plenković. Ne mora čovjek raditi ništa, a da i opet ima razloga za zadovoljstvo. Samo, ništa neće do vijeka pa ni taj tjedan, dva ponosa i slave. Što bi falilo da na čelo javnog servisa dođe netko u čije namjere neće biti potrebe unaprijed sumnjati, netko sa željom da razbuca taj vječni prisavski nazovi mir. Što bi falilo da takva televizija digne na noge sve ne bi li batinaša s granice nestalo. I što bi falilo da sve bude taman tako da biskup Uzinić nema potrebe kazivati da ga je sram što je čovjek, i zbog snimki i zbog toga u kakvo nas društvo pretvara to što pokazuju. Za ‘sreću’, a da nije uskostranačka, Bernardić kojeg tjeraju iz SDP-a je malo i ništa. Za sreću koja zahvaća dalje od rejtinga i tuđih problema, trebat će i šire i više, koliko god priznati valja da je kadikad upravo divno biti Andrej, ne raditi skoro ništa, a da sva voda i opet ide na tvoj mlin.
Piše Siniša Pavić
Slatki grijeh nečinjenja
Siniša Pavić
10. listopad 2021 10:35
Foto Davor Kovačević
Za ‘sreću’, a da nije uskostranačka, Bernardić kojeg tjeraju iz SDP-a je malo i ništa. Za sreću koja zahvaća dalje od rejtinga i tuđih problema, trebat će i šire i više
Bernardić izbačen iz SDP-a! – bljesnula je vijest s naslovnica hrvatskih portala. Dan ranije, tu negdje na istom mjestu, zatitrala je obavijest da je Dalmaciju pogodio jak potres. Zvalo se doma, pitalo prijatelje Dalmatince kako su, ali koliko god svaki potres bio neočekivan, ta je neočekivanost bila ama ništa naspram izvjesnosti da će bivši predsjednik SDP-a postati i bivši član SDP-a.
No, svejedno ovo s Bernardićem djelovalo je šokantno. Ne zato što SDP puže po dnu, ne zato što Bernardić zaziva Isusove riječi dok na Facebooku piše da ne znaju što čine, ne ni zato što se Peđa Grbin potezom pera riješio i nekog svijeta koji je morao imati kredita s obzirom na minuli rad, nego zbog toga što je sve to još jedan dokaz da je trenutno u nas najlagodnije, najugodnije, najljepše biti Andrej Plenković. Jer, on je, po svemu sudeći, na tragu nedosanjanom snu svakog stanovnika ove naše zemlje, da ne radi ništa, a da se sve i opet odvija kako želi.
Stanje šoka
Bernardić izbačen iz SDP-a. Ne samo on, već i poprilična gomilica više ili manje znanih SDP-ovaca. U konačnici, u Saboru će Klub SDP-a dobrano otanjiti, a što god sad napravio Arsen Bauk bit će ga pomalo otužno gledati kako u nekim novim »Otvoreno« sijelima brani i napada ikoga. Na dan kad je na portalima zablinkala vijest da je Bernardić izbačen iz SDP-a, Andrej Plenković imao je zašto biti zadovoljan. A nije to jedino što mu je ovih dana jamačno dalo razloga za zadovoljstvo.
Da itekako može biti sam sa sobom zadovoljan, pobrinula se i ekipa što se odaziva na Možemo. Dobro veli Ivica Đikić u tjedniku »Novosti«, besramno je kad HDZ kritizira gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića baš kao da s bivšim gradonačelnikom nisu i luk jeli i luk mirisali, ali činjenica jest da je zelena zagrebačka vlast zelena i svakim danom više šokirana zatečenim stanjem. A kad si u stanju šoka, kad je zalogaj veći nego si zamislio, kad valja hodati po minskom polju, onda se i lako griješi. Imenovanje dvojice čelnih ljudi Zagrebačkog holdinga, Nikole Vukovića i Ante Samodola, a onda i njihova smjena tri mjeseca kasnije, amaterski su potez koliko god čovjek, sve i da nije simpatizer političke platforme Možemo, želio vjerovati da je bolje ono za što misliš da si pogriješio ispravljati čim prije. Samo, tko je taj koji je šapnuo Tomaševiću i ekipi da je spomenuti dvojac idealan za imenovanje, tko je nakon samo tri mjeseca procijenio da su to ipak loša kadrovska rješenja i kako ne ostati imun na tvrdnje razriješenih da se tu radi o cirkusu. Kolika je na koncu sve to šteta za Možemo na nacionalnoj razini, makar i njima dobro čini to što se SDP polako i sigurno raspada po šavovima.
Ne dati Tomaševiću itekakva kredita bilo bi glupo i nepošteno, jer previše je toga Bandić ostavio po tim famoznim ormarima, ali krenulo se s podosta tapkanja u mraku. A kad je tapkanje, onda je i imenovanja Darka Richtera na mjesto ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak.
Imenovanje je takvo da SDP, a SDP i Možemo su u metropoli na istoj strani, piše priopćenje: »SDP Zagreb se ne slaže s imenovanjem ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak. Stavovi Darka Richtera o pitanjima nasilja nad ženama kodificiranim u Istanbulskoj konvenciji te pitanjima medicinski potpomognute oplodnje suprotni su ciljevima i vrijednostima za koje se SDP zalaže.« Richtera, inače, zovu i doktor House, evo se da pročitati da je praktički do jučer bio član Domovinskog pokreta, i koliko god bilo dobro da strastveno zagovara cijepljenje u ovo doba od COVID-19, toliko je najblaže rečeno problematičan desetak godina star tekst u Glasu koncila u kojem govoreći o izvantjelesnoj oplodnji, Richter kazuje da je to i neka vrst silovanja u epruveti. Možda novi ravnatelj bude najbolji na svijetu i učini od bolnice Srebrnjak čudo, ali ovaj tren jedini koji ima razloga slaviti njegovo ustoličenje je i opet premijer. On s tim, naime, veze nema.
Javni cirkus
Elem, desnica odavno živahna k’o zlatna ribica na umoru, nekad ozbiljan protivnik, SDP jede sam sebe, Možemo je aktivistički drčno dok se bori da uhvati zraka izbombardirano s mali milijun zatečenih problema na koje nemaju spreman odgovor ni rješenja. Ponesen magijom nečinjenja premijer je odlučio pustiti i Zoranu Milanoviću da njegov kandidat bude predsjednik Vrhovnog suda. I ponesen učinkovitošću nečinjenja garant se neće, barem ne dušom i tijelom, upetljati u barem dvije aktualne stvari. A možda bi trebao, ako ne i morao. Hrvatska radiotelevizija tako bira novog ravnatelja. Stari je u Remetincu. Stari je izabran uz blagoslov vladajuće stranke, a to je tad bio HDZ. Pred saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije u dva se dana izredalo 13 kandidata.
Pravila takva da mogu tek odgovarati za zastupnička pitanja. Igra takva da HDZ-ovi ljudi u odboru pitaju jedva štogod, dok Zlatko Hasanbegović u raspravu ulazi samo da bi Roberta Šveba pitao je li istina da je ministričin čovjek, samo zato da joj ime spomene. Sve se čini predstavom taman da ti pomalo žao bude ozbiljnih ljudi poput, primjerice, Darija Špelića ili Dražena Rajkovića, koji uistinu pričaju o onom što ravnateljev posao jest i posao javnog servisa jest, ali nekako slutiš da im to neće biti dovoljno. Jer, favorit je, priča se, Šveb, onaj koji je na HRT-u već bio i čiji se kratki mandat pamti po tome što je izgubio prava prijenosa Europskog prvenstva u rukometu i onaj čije tvrtke uredno posluju s HRT-om. Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu misli premijer, ovako njegova šutnja sugerira da je zadovoljan, zadovoljan favoritom i smjerom koji će i dalje televizija koja uz svih milijardu i 300 milijuna kuna uglavnom pretplatničkog novca, pušta da drugi donose prvi neke važne teme.
Ružno i tužno
Na RTL-u objava snimke na kojima se vide muškarci s fantomkama na glavi kako tjeraju migrante uz Hrvatske natrag u BiH. Tuku ih s palicama kakve imaju pripadnici interventne policije. Nemaju nikakve oznake, ali za pasom nose pištolje kakve koristi hrvatska policija. Snimke su nastale u međunarodnoj novinarskoj istrazi. Snimke su i ružne i tužne. Snimke su takve da je riječki nadbiskup Mate Uzinić osjetio potrebu kazati da je kao građanin Republike Hrvatske ožalošćen i postiđen snimkama i onime što one pokazuju i u kakvo nas društvo pretvara to što pokazuju. O tim snimkama javni je servis progovorio dan poslije i to taman onoliko koliko je nužno da se se forma ispuni i samo zato što je premijer zatražio istragu.
Zgodno se ovih dana zvati Andrej Plenković. Ne mora čovjek raditi ništa, a da i opet ima razloga za zadovoljstvo. Samo, ništa neće do vijeka pa ni taj tjedan, dva ponosa i slave. Što bi falilo da na čelo javnog servisa dođe netko u čije namjere neće biti potrebe unaprijed sumnjati, netko sa željom da razbuca taj vječni prisavski nazovi mir. Što bi falilo da takva televizija digne na noge sve ne bi li batinaša s granice nestalo. I što bi falilo da sve bude taman tako da biskup Uzinić nema potrebe kazivati da ga je sram što je čovjek, i zbog snimki i zbog toga u kakvo nas društvo pretvara to što pokazuju. Za ‘sreću’, a da nije uskostranačka, Bernardić kojeg tjeraju iz SDP-a je malo i ništa. Za sreću koja zahvaća dalje od rejtinga i tuđih problema, trebat će i šire i više, koliko god priznati valja da je kadikad upravo divno biti Andrej, ne raditi skoro ništa, a da sva voda i opet ide na tvoj mlin.