Prvo je mlađa ženska osoba ušla u ljekarnu, rekla ljekarniku da joj treba joda, ovaj ju je zamolio da pričeka, a onda je stvarno pred nju stao – Joda! A onda se, bome otvorilo, bilo da je na društvenim mrežama, bilo da doma tražite mudrosti u kojima je dovoljno promijeniti slovo pa da svemogući jod dobije nadnaravne osobine. Ljubav i joda! Jod po mukama! Ljuti jod na ljutu ranu! Jod-lanje! Jod i bijeda! Svega tu ima i sve s pravom, jer na milimetra je blizu posvemašnjem ludilu ta pomama za jodom, baš kao da će nas gutljaj joda spasiti ako poludjeli Vladimir uistinu stisne taj crveni gumb pa i fizički posve promijeni svijet kojeg znamo, ili smo barem mislili da ga poznajemo.

Zaludu Tonči Tadić, fizičar naš i stručnjak za sve što je nuklearno i energija, poput dobra proroka hoda naokolo i objašnjava javnosti da opasnosti od nuklearnog sukoba i katastrofe nema. Pitanje je koliko živaca za to uopće čovjek više ima, nakon nekidan i gostovanja u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” gdje su na njega voditelji toliko navalili s pitanjem “kad će grunuti”, da je mirni čovjek Tonči najprije pitao jesu li ga to doveli da ljude plaši, da bi zatim, ako je tome već tako, potanko objasnio što se sve s ljudima bude kad se nuklearno zlo uistinu dogodi. “Htjela sam ekran gađati paštetom od doručka! A dan prije me je tako smirio”, jedan je od gledateljskih komentara. Ne valja kad nas čovjek smiruje, ne valja ni kad nam ispunjava želje i plaši. Ali jod…. Tadić to, dakako, spominjao nije, jer je normalno, zdravorazumno, školovano biće i jer zna da je jod zapravo po zdravlje štetan, pogotovo kad ga se grabi bez recepta.

Kroji se oko nas neki očajan novi svijet i pritom se čini da mi tu ne možemo ništa. Zato jedni joda traže, a drugi se s jodom igraju da ne polude. Treće skoro da i nema. Jer, rat je, svijet je u ratu i pred ratom, a kad je tako onda ono naše staro i na žalost normalno ili prolazi kraj nas ili je stavljeno pod tepih da se nitko s njim ne bavi.

​Evo recimo, kafić na križanju, tu na granici onog što se centar zove, ali taman toliko nehajno održavan da u njega zalazi onaj tko mora jer mu je na putu i na ruku. U njemu, istinabog, komplet novina što je u jednu ruku za pohvalu, a u drugo puno premalo za toliki prostor. U njemu do podne mlada, lijepo sređena voditeljica posla, ako ne i vlasnica. Sjedi u kutu i motri situaciju. Kako ju je procijenila, tu situaciju, pokazao je uskoro račun za espresso. Kava 12 kuna!? Jučer bila 11. Prekjučer 10. No, kad se izađe iz kavane, ili ako se u nju uopće ne uđe, već se krene dalje uz ulicu, eto lijepog malog intimnog kafića s ugodnom glazbom. I tu je samo jedan komplet novina, doduše, ali za manji prostor i manje svijeta. Tu je konobarica koja nakon dva posjeta zna što pijete. I tu je kava 9 kuna. Odavna. Dvije birtije na razdaljini od niti 50 metara, a razlika među njima i njihovom espressu tri kune! Kako to!? Biće da se može sve kad kažu da je inflacija, a evo je i rat pa će bit i gore. A bit će da je i do čovjeka.

Na višoj nekoj razini to izgleda i ovako. Marni DORH traži skidanje imuniteta ministru Josipu Aladroviću, no premijer Plenković ‘ladno poručuje da će Vlada uzeti vremena koliko god joj treba, proučiti dobro zahtjev, pa donijeti odluku što i kako. Aladrović je, kako su pisali i pišu mediji, povezan s nezakonitim zapošljavanjem u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kojeg je vodio prije nego je preuzeo ministarsku dužnost. Navodno je pomogao tako što je doturio ‘svojima’ pitanja iz testa da ih sami unaprijed riješe pa se tako besprijekorno pripreme. O kako ova romantična epizoda vraća u djetinjstvo, u doba školovanja! Nema onog tko nije makar jednom probao gradivo za test “naučiti” tako da ga se sitno našvrlja na papirić pa metne u pernicu, ili iscrta na potplat od tenisice, ili zamrči s ključnim podacima zapešće. Ma, zato ili imaš talenta ili nemaš. I brzo tu životnu istinu spoznaš i prihvatiš, ako nisi beznadežno tvrdoglav. Potpisnik ovog teksta iz prve ruke zna kako je teško kad si gluh na jedno uho, a dobra Mirjana to ne zna pa iz prve klupe šapće odgovore sve glasnije i glasnije sva sluđena. U konačnici fasovali su ozbiljni ukor i on i ona. Tako to bude kad se šapće, prepisuje, tura drugom odgovore, koliko god da takva vrst herojstva u nižim razredima osnovne škole bila i hrabra i popularna. Ministar bi to morao znati, premijer to jamačno zna, ali uzet će si ipak vremena da presedan koji traži skidanje imuniteta u aktualnog ministra dobro prouči. Narodu što stoji sa strane ostaje da se pita ako Vlada ne vjeruje USKOK-u i DORH-u zašto bi im i građani vjerovali!? No, rat je, ima ozbiljnijih problema, pa se može sve do daljnjeg zanemariti.

Zbog toga što je rata vjerojatno smo i izlazak Darka Horvata, sada već bivšeg ministra, iz istražnog zatvora popratili daleko površnije nego li njegovo uhićenje. A nije bilo nezanimljivo, recimo kad ex ministar kaže da će “afera Horvat sigurno poprimiti žensko ime”. Grčka se tu tragedija odvija, a ne afera, a ta kobna žena bit će da je Horvatova bivša pomoćnica Ana Mandac kad se baš njih i sumnjiči da su dijelili bespovratna sredstva gospodarskim subjektima ‘po babi i stričevima’. A nema ni dvije pune godine da je tad pomoćnica ministra na nekakvoj konferenciji dijelila ‘korisne savjete za vođenje timova u javnom sektoru’. Dade se tekst naći na portalu kojem je poduzetništvo u fokusu. U njemu se najprije kaže kako je ‘upravo zaokretu koji je napravila odlaskom iz poduzetništva u javni sektor, potaknuo da ispriča koji su izazovi uspješnog tima’. A onda slijedi i ovo: “Nema dana da se ne vozim na posao i ne pjevušim onu Bebekovu ‘što mi je ovo trebalo’.” No, dodala je brzo bivša pomoćnica Horvatova i ovo: “Ali isto tako ima dana kad mislim da sa svojim timom mogu mijenjati svijet te napraviti pozitivne promjene za poduzetništvo.” Vrag je u detaljima, reklo bi se. Tko zna uostalom što sve kandidati za ministre kazuju premijeru kad ih na razgovor za posao zove i čim ga opčine. No, nije Mandac u ovom tekstu zbog toga, znamo mi da je rat i da to nije tema, ali je unutra jer se u ovo ratno doba normalan može pokušati i biti i tako da narodne poslovice oplemenjujete s jodom i tako da čitate klasike bivših dužnosnika.

E da, rat je pa više nitko ne spominje ni SDP-ove junake željne svih mogućih povlastica, rat je pa se svima osim ono malo mostovaca s pravom čini da priča s referendumom o COVID-potvrdama i maskama na licu i nema smisla, rat je pa oporba pomirljivo kazuje da je bolja i ovakva Vlada nego nikakva. Jer, kako i oni kažu, samo bi maloumnik imao izbore dok se temelji civilizacija tresu, em, a to ne kažu, nikad ne znaš kog bi od njih rezultati izbora bukvalno izbrisali sa scene. Doduše, spominju oni i da bi neka rekonstrukcija dobro došla, ali onako tiho, tiše…

Rat je, ma to ne bi smjelo biti opravdanje za sve ni na kojoj razini od života, a pogotovo ne onima koji nam kroje odijelo. I ovako je osjećaj bespomoćnosti ogroman, i ovako je sumorno svako jutro koje počinje vijestima iz Ukrajine, i ovako se ne da predvidjeti ništa osim da će nam svima na neki način biti gore. Pobenaviti posve nije nikada lakše bilo, onako kako su pobenavili organizatori svjetskih mačjih izložbi koji ne daju mačkama ruskih papira da se natječu u ljepoti mačjoj makar živjele i tu kod nas, ili pak oni kojima je to što mačaka nema na izložbama najgore na svijetu. Dijelimo se na mali milijun načina čak i oko onoga što je bjelodano jasno i jednoznačno, recimo činjenice da je čovjek ekstremno krhko neko biće. Idealni su to uvjeti, na žalost, da nam dok jod tražimo poskupi kava još malo i da nam dok gledamo strašne vijesti stasaju novi kandidati za ministre i njihove pomoćnice pa da se za koju godinu i opet čudimo uskočkim akcijama k’o pura dreku. Idealni su to uvjeti i da iz svega izađemo zeru bolji, ma to se u pravilu samo u teoriji događa. Nemamo mi za to i opet vremena, kad valja prvo u jod za život.