Sve je to do čovjeka, to kako će koristiti društvene mreže, hoće li im hitati manijakalno i skakati na svaki zvon, žestiti se na svaku objavu i histerično lijepiti komentare pod sve što mu se ne sviđa, ili će se okružiti mahom dobronamjernim svijetom koji će se objavama oglasiti relativno rijetko, ali tako da te i nasmije i natjera da se mrvu zamisliš. Zapne kadikad koja objava za oko, u pravilu onda kad se u njoj i sam prepoznaš. Evo recimo, nedavni status glumice Darije Knez Rukavine u kojem je, kako reče, priložila par svojih skromnih misli, a sve gledajući televizijski program.

»Albina i Domenica su dvije različite osobe«, prvo je na toj listi. Nije to šala k’o što se možda na prvu čini. Nikad ne znaš kad bi te moglo zadesiti pitanje tko je Albina a tko Domenica, što na ulici, što u »Potjeri«. Lako tko su, ali kome je koja najbolja prijateljica, koja je bila na svadbi Hani i Graši a koja nije, koja pleše sa zvijezdama a koja ne pleše. A obje k’o iste, onako kako je sve više ljudi oko nas koji su k’o isti, uniformirani posve. Kada se shvati da su Albina i Domenica ipak množina, a ne dva imena iste persone, onda je i pogled na glazbenu industriju u nas, a onda i na showbizz kao takav, posve drugi, upravo sjajan.

»Biden se smješka dok ulazi u avion govoreći da je prijetnja da Putin napadne biološkim i kemijskim oružjem, realna, on se, ponavljam, smješka.« To je drugo na popisu. Biden se smješka… Smješka se dok govori o svijetu kojeg sutra možda i neće biti. Smijulji se dok u Ukrajini ljudi ginu ni krivi ni dužni, dok milijuni izbjeglica traže novi dom, dok se kroji neka nova karta svijeta. Smije se možda i zato što su i u njega škare, ako ne i mustra po kojoj će se krojiti, ili mu je na pameti tko zna što, recimo dobar sendvič s govedinom što je 12 sati bila u pacu. Lider, svjetski. Da ti se smrzne osmijeh na licu.

»Pitam se jesu li Biden i Manolić generacija!?«, samo je logičan nastavak onog prijašnjeg promišljanja. Vrijedi se čovjeku zapitati, jer dok se ovaj Amer smijulji spominjući kojekakvo oružje za uništenje svega i svačega ničim ne ulijevajući nadu da će on to spriječiti, naš 102 godine vrijedan Joža manirom rutinera reže slavljeničku tortu i nazdravlja bićerinom. Smije se i Joža, ali nekako drugačije, onako kako se smije onaj koji u maloj crnoj knjižnici ima i zna ama sve o svakom, pa i o tom niš’ korisnom omladincu Bidenu. I izvući će on te tajne podatke na vidjelo taman kad bude trebalo, i spasiti nas sve, poput Broja 1.

Sljedeće priznanje posve je osobne naravi i kaže: »Postoje dva Klička, obojica su boksači, jedan je gradonačelnik.« I to nam je ovaj nesretni rat otkrio, da su dva, makar se često činilo da na ring izlazi jedan, onaj koji je taj tren u boljoj formi. Ring, plemenita vještina. A sada nije ring nego rat.

»Sviđa mi se kako Marija Miholjek nerijetko ponavlja iste odjevne kombinacije, baš mi je to super i ona mi je super.«, napisala je Knez Rukavina. To se može samo potpisati. Marija Miholjek jest drug u pravom smislu te riječi. I to se vidi i ne da sakriti sve da je i probate opkoliti svim tim silnim instant zvijezdama. A onda autorica statusa priznaje i ovo: »I dalje pokušavam razumjeti ovo s uljem, ulja nema, ali WC papira ima, a poznato je kako masna hrana utječe na peristaltiku crijeva.« E da, kad bi lockdown punili smo kolica u supermarketima WC papirom, sada kad prijeti nestašica svega i kad se već dogodilo poskupljenje svega lomimo se za par litra ulja i kojim kilom brašna više. Dok je ulja bit će i uštipaka! Recimo. A dok je nas, bit će i njih, saborskih zastupnika, recimo, kojima ministar svega pa i okoliša, marni T.Ć., samo što nije u Sabor uveo veganski meni jer je u varivu od slanutka ona emisija ugljičnog dioksida znatno manja nego u mesnih jela. ‘Ko ima i muda maslom maže, rekli bi naši stari. I zato ulje i brašno, a bome će i papira trebati.

Ma, ti TV Dnevnici katkad kao da ne znaju stati na vrijeme, već gaze dok sve iz čovjeka ne posrču. »Maloprije mi se učinilo da je potres i nisam se pomakla s mjesta, ne zato što sam kul nego zato što se nisam mogla pomaknuti.«, piše tako u statusu. Dvije godine su prošle od potresa, a kao da je jučer bilo. Dvije godine su prošle, a oni koji su trebali nisu se makli s mjesta. Imamo zato novog ministra koji i opet najavljuje novog čelnika Fonda. Imamo i jednu srušenu zgradu. I nijednu obnovljenu. No zato: »Ovaj Grmoja je postao relevantan za sva pitanja.« Nikola Grmoja. Taj je fenomen. Čitava ta stranka koja je baš njega delegirala da o svemu govori je fenomen. Jest, izleti se katkad neki mladac Mostov poput Marina Miletića pa bi sve Hrvate antikriste eliminirao, ali Grmoja je tu da kaže zadnju. O svemu. Pa je svuda, poput kakvog bullyja, da mu pobjeći ne možeš. Nekada, kada su stranke bile ozbiljno udruženje, istaknuto članstvo bi zadužilo sektore da znaju o čemu govore. Onda je došao Grmoja, k’o višenamjensko kinder jaje. Dotle se doguralo. Smiješno je to koliko i po nas porazno.

Jedan Dnevnik kriv je tako za zapis koji je i gorak i humoran u isti mah, a bome zrcali i nemoć običnog nekog svijeta od kojeg se vjekovima očekuje da mijenja i tjera na bolje. Ma ne ide, jer ubiše nas. Zato će možda i čudno zvučati tvrdnja da je autorica statusa zapravo imala sreće s Dnevnikom. Mogla ga je gledati i koji drugi dan.

Mogla je, recimo, naletjeti na serijal priloga o onoj letjelici što je pala i samo zahvaljujući ludoj sreći nije taj pad prouzročio katastrofu. Danima ta priča puni novinske stupce, danima se zbog nje montiraju TV prilozi, a kako i ne bi kad svaka šuša o toj letjelici progovara apsolutne istine. Premijer se zato k’o pijan plota ulovio samo jedne istine, one da je u letjelici bilo eksplozivne naprave, makar je ista otanjala vremenom pa s par stotina kila pala na težinu manju nego je ima vreća cementa. Premijer je, poput kakvog kapetana što ljudski skrbi za posadu, odlučio do kraja braniti ono što mu je servirao njegov ministar obrane Banožić. Dojam je da je svima ta priča s eksplozivom pasala, pa da se ne misli ni na onog notornog Grmoju, ni na brašno i ulje, ni na veganski meni u Saboru, ni na crnu knjižicu u dobrodržećeg Jože. Spasiti vojnika Banožića, svima u inat pa i logici, kao da je premijerova misija. I to je donekle ljudski.

Ali, ima ova Vlada i ministricu regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Nataša Tramišak joj je ime. U taj je stolac sjela kad su iz njega silom izvukli Gabrijelu Žalac. Pa je, posve logično, dokinula sve mutne aranžmane zbog kojih je Žalac morala s funkcije i koji su pod istragom. Pa joj se, piše tisak a kaže i ministrica, mjesecima prijeti. Prijeti joj nepoznat netko da će biti krvi i da će je vući kroz blato. Prijeti joj, lako je moguće, netko kome je ministarstvo bilo do jučer krava muzara, a sada više nije. Možda su, tko zna, te prijetnje i jasan znak da u HDZ-u nikad mira nema, čak i kad se tako na van čini, i možda je neko unutarstranačko čerupanje pred vratima pa da se barem nešto događa kad je već oporba takva nikakva i bezopasna. Svi koji su pomislili da će kapetan broda ponovno stati uz svoju ministricu, jer je i ona dio njegove posade za koju je spreman na žrtvu, bili su međutim debelo u krivu.

Evo njega zato kako govori da je sva to bizarno!? Bizarno je, veli, što mu Tramišak za prijetnje nije rekla. Uvrijeđen posve ne isključuje ni mogućnost da je smijeni. Jer bizarno nije to što joj se prijeti, već to što je prijetnje držala za sebe. Kažu, ne voli je premijer ionako jer je kadar slavonskog prvog HDZ-ovca Anušića. Ako je tako i ako je to to, bome bizarno je. Braniti silom Banožića i kad eksploziv vidi gdje ga nema, a ne braniti Tramišak kad je žele vući kroz blato, bizarno je i nekako ljudski sitno kud god da ove priče na kraju otišle. A kad je na Olimpu tako, što je narodu očekivati!?

Onoga dana kada je bacila oko na Dnevnik, Darija Knez Rukavina gledala je i emisiju o uređenju vrta pa promislila kako bi bilo dobro da investira u frezu. Veli: »Tek sam nedavno saznala što je to, gledajući Vrtlaricu koju obožavam. Pomoći će mi u vrtu. Prošli put sam išla na injekcije za kičmu kad sam sadila maline, tvrda je zemlja bila, ubila me ta lopata, možda da ipak investiram u tu frezu.« Osim zdrava humora nekog terena za ljekovitu igru i onako nema. Onda je došla ta središnja informativna emisija. I statusi od kojih se pobjeći ne da; onaj koji se pita: »Kako jedan čovjek može imati toliku moć unesrećiti toliko ljudi, kako on spava, jede, živi s tim, kako, kako!?«; onaj koji vapi: »Slike iz Mariupolja – nestvarno, toliko da ponekad niti ne zaplačem, nego samo gledam.«; onaj bolno istinit: »Svijet gleda kako nečiji svijet nestaje, i ja isto.« I ništa tu, na žalost, nije za čuditi se, a nije bome ni – bizarno.