Piše Zlatko Crnčec

Samo da epidemija završi 2021.

Zlatko Crnčec

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Ministar financija Zdravko Marić predstavio je jučer rebalans ovogodišnjeg proračuna

placeholder


Ministar financija Zdravko Marić predstavio je jučer rebalans ovogodišnjeg proračuna. Po većini analiza ovaj je prijedlog razborit i jedini moguć. Vlada je u više navrata svojim mjerama spasila domaće gospodarstvo od potpunog kraha radeći ono što radi svaka odgovorna vlast u vremenima žestoke gospodarske krize. Izravnom intervencijom upumpava novac u sustav. Istina, to dovodi do znatnog povećanja proračunskog deficita, ali u ovoj situaciji drugog izlaza nije bilo. Dugovi će se vraćati kasnije. Sada je bilo najvažnije spašavati što se spasiti može. I Vlada je tu napravila dobar posao. S obzirom na činjenicu kako se situacija činila u travnju i svibnju, financijska godina 2020. završit će iznad svih očekivanja. Turizam, za koji se činilo da ga ove godine neće ni biti, ipak je s obzirom na okolnosti napravio možda ne čudo, ali definitivno rezultat kakav su u proljeće mogli očekivati samo nepopravljivi optimisti.


S druge strane, ministar financija optimistički gleda na sljedeću godinu. Najavio je gospodarski rast od pet posto. U slučaju da se u prvoj polovini 2021. zaista pojavi djelotvorno i sigurno cjepivo protiv korone, taj će rezultat biti sigurno ostvaren, lako moguće i premašen. Naime, ovogodišnji će pad biti toliko velik da bi samo djelomična normalizacija korona-kaosa dovela do takvog gospodarskog rasta. Naravno, to bi bilo daleko od razine pretkoronske 2019. te bi se tih pet posto odnosilo na rast iz gospodarske rupe u koju smo upali ove godine. Ali opet bio bi to veliki znak za optimizam. Za očekivati je da bi se, rekao je to uostalom i sam Marić, tamo negdje za dvije godine vratili tamo gdje smo bili krajem 2019. godine. Istina, za nama bi bile dvije izgubljene godine u smislu gospodarskog rasta i hvatanja koraka s razvijenim zemljama Europe, ali u ovoj situaciji to bi bio daleko najbolji mogući scenarij.


Ako bi se famozno cjepivo zaista počelo primjenjivati u proljeće sljedeće godine, došlo bi do takvog vala optimizma da bi se hrvatski turizam mogao brzo vratiti na brojke, ako ne iste, a ono barem bliske onima otprije koronakrize. Možda bi si i tradicionalno racionalni i promišljeni sjevernjaci dali oduška nakon svih problema u koje ih je gurnuo nesretni virus. Usto, povratak u kakvu-takvu normalu doveo bi do ubrzanog rasta europskih gospodarstava koja bi onda za sobom povukla i hrvatsko. Pa bi i zbog toga došlo do povećanja izvoza hrvatskih roba, a ne samo turističkih usluga.
Ali ovo gore navedeno optimistička je varijanta. Do koje bi gotovo sigurno došlo pod uvjetom da korona nekim čudom ispari sama od sebe, onako čudno kako se i pojavila. Što se neće dogoditi. Do ove optimističke varijante došlo bi i ako se brzo pojavi cjepivo. Međutim, što ako ga ne bude do jeseni ili zime sljedeće godine. Ili možda još kasnije. Kratko i jasno, onda smo u banani. Velikoj.
Za razliku od bogatih, uspješnih i efikasnih zemalja kao što su Njemačka ili Nizozemska, Hrvatska ima ograničene rezerve, ali i puno manje prostora za zaduživanje na financijskim tržištima. Javni bi dug u tom slučaju otišao u nebo. Produžetak koronaagonije doveo bi do pada i gospodarskog i osobnog optimizma ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. I u Europi, i u cijelom svijetu. Naravno, moguća je i neka srednja varijanta. Da se cjepivo pojavi negdje krajem ljeta ili početkom jeseni.




Bilo kako bilo, ova Vlada je u gospodarskom smislu jako dobro odradila ovu koronakrizu. Sada bi trebala utakmicu privesti kraju. Istina, problem je u tome da ne znamo igramo li njeno prvo ili drugo poluvrijeme, kao ni to koliko će trajati sudačka nadoknada. Ali jednom će završiti. A dok traje, trebamo se pripremati za to da njen kraj dočekamo što spremniji. I da novac koji će doći iz EU-a kroz sljedećih deset godina dočekamo spremni. Velika su to sredstva. Ali čak i ona koja dolaze kao nepovratna pomoć, neće se moći ulupati bez veze. A kamoli ona koja će doći kroz formu kredita. Hrvatska je u zadnjih 30 godina propustila niz prilika. Za većinu tih promašaja si je sama kriva. Iako smo sada u vrlo nezavidnoj situaciji, vidi se svjetlo na kraju tunela. Prilika će se ponovo pojaviti. Ako i nju propustimo, pitanje je kada ćemo, i hoćemo li uopće, dobiti drugu.