Hrvatsko pravosuđe nikada dosad nije bilo ovako prisutno u javnosti. Bilo je u posljednjih tridesetak godina puno događaja koji su upućivali na prilično loše stanje u ovoj grani državne vlasti. Puno je njih bilo možda i veće materijalne i političke težine nego što je to sada slučaj, ali ovakvo, gotovo svakodnevno bombardiranje javnosti pikanterijama i političkim sukobima oko sudova, sudaca i tužitelja još nije viđeno. Tako smo jučer bili svjedoci činjenice da je donedavni trener Dinama Zoran Mamić na jedan dan skoknuo u susjednu BiH. Iako je prije samo tjedan dana osuđen na četiri godine i osam mjeseci bezuvjetnog zatvora, mlađi je brat Mamić bez problema prešao državnu granicu te otišao u kratak jednodnevan posjet starijem bratu Zdravku.

Kao što cijela javnost zna, ovaj je pak prije nekoliko godina nakon prvostupanjske presude i osude na više od šest godina zatvora, odmah otišao u BiH, u državu čiju je putovnicu prethodno osigurao pa ga ona ne može izručiti. Međutim, mlađi se Mamić ipak vratio u Hrvatsku, kao što je bio i obećao. Tako da je Hrvatska ipak ostala pošteđena još jednog poniženja koje bi joj priuštilo njezino pravosuđe.

Kakvi su vam sudovi, takva vam je i država – stara je izreka. I, naravno, potpuno primjenjiva na Hrvatsku. Moglo bi se danima raspravljati po modelu je li bilo prije kokoš ili jaje. Odnosno, je li društvo samo sebi napravilo takvo pravosuđe ili je ono utjecalo da hrvatsko društvo u cjelini bude takvo kakvo jest. Ili je istina negdje na sredini. Što bi pak značilo da je tu na djelu neko svojevrsno međudjelovanje, gdje dvije negativne sile stalno iznova jačaju jedna drugu.

Za takvo stanje postoji puno objektivnih razloga. Iako je za razliku od ogromne većine bivših komunističkih zemalja u Hrvatskoj prijelaz na demokraciju bio puno kontroliraniji, sama činjenica da se gospodarstvo preko noći promijenilo zatekla je tadašnje sudstvo potpuno nespremno. Odjednom su se suci preko noći morali suočiti s rješavanjem pravnih situacija koje dotad nisu mogli ni sanjati.

Naravno, taj kaos tranzicije bio je još višestruko pojačan činjenicom da je četiri godine u Hrvatskoj trajao rat.

To su objektivni razlozi. One subjektivne također znamo. Umjesto da tadašnja nova vlast napravi barem minimalnu lustraciju, udalji iz sustava one koji su na robiju slali ljude za čitanje krivih novina i pjevanja »Ustani bane«, čistka je provedena po liniji nove političke podobnosti. Tko se uspio uhvatiti za kakvu lijanu vladajuće stranke, ostao bi u sustavu bez obzira na to je li prije 1990. uništavao ljudske živote. I tu je negdje korijen današnjeg stanja.

Naravno, ni SDP nije bez odgovornosti iako često kritiziraju i pravosuđe i Ustavni sud. Pa SDP je sudjelovao i podržavao gotovo svako imenovanje ustavnih sudaca. No u sadašnjem modelu izbornih sudaca drugo nisu ni mogli. Ali onda nije baš do kraja pravedno da optužuju HDZ za nešto u čemu su im često znali držati ljestve. Naročito je spektakularan njihov dogovor s HDZ-om bio onaj na kraju 1999. kada su u Ustavnom sudu završila i neka zaista bizarna imena. Da bi se iskupio pred medijima i biračima zgroženim takvim aranžmanom, SDP je ustavnim promjenama 2001. izveo pravu akrobaciju: broj članova Ustavnog suda povećao s 11 na 13 pa onda imenovao dva sebi bliska suca kako bi razvodnio utjecaj HDZ-ovih kadrova. HDZ se tada nije previše bunio jer je tada još bio u političkom nokdaunu nakon smrti Franje Tuđmana i potom gubitka parlamentarnih izbora.

Naravno, za stanje u pravosuđu HDZ je puno odgovorniji od SDP-a. I to samom činjenicom da je puno duže na vlasti. Omjer pobjeda na parlamentarnim izborima je osam prema dva za HDZ. Od 31 godine hrvatske demokracije HDZ je na vlasti bio čak 23. Ali HDZ, koji je i 2020. dobio jasan mandat za vođenje zemlje, kao prirodna stranka vlasti jest, pomalo paradoksalno, i jedina politička snaga koja bi možda mogla nešto napraviti da se stvari poboljšaju. Jednodnevan izlet Zorana Mamića u BiH mogao bi biti idealan povod.