Dakle, i to je riješeno. Hrvatska neće raditi nikakve probleme Finskoj i Švedskoj oko njihovog ulaska u NATO. Potvrdila je to i finska premijerka Sanna Marin nakon svojih susreta s premijerom Andrejom Plenkovićem i predsjednikom Zoranom Milanovićem. Dobro je da je predsjednik Milanović razgovarao s finskom premijerkom. To će sigurno pridonijeti dobrim odnosima naših dviju zemalja koje nemaju otvorenih pitanja. Osim, naravno, ovog koje je zadnjih mjeseci otvorio sam predsjednik. Iako priopćenje iz njegovog Ureda sadrži neke ograde, čini se da je ipak odustao od blokade dviju skandinavskih zemalja.

Sastanak premijera Andreja Plenkovića i finske premijerke Sanne Marin nije ni mogao završiti ikako drukčije nego kao još jedna potvrda dobrih odnosa. Hrvatska nema ništa protiv toga da Finska uđe u NATO ako je sama procijenila da je za nju samu to najbolja moguća opcija. Na kraju će se ionako dogoditi da će se problem s eventualnim hrvatskim vetom na ulazak Finske i Švedske u NATO razriješiti neovisno od Hrvatske. Naime, Turska je također najavila blokadu ulaska ovih dviju zemalja, ali ne zbog izbornog zakona u BiH, nego zbog svojih vlastitih interesa. Službena Ankara je već godinama nezadovoljna činjenicom da ove dvije zemlje, a posebno Švedska, imaju blagonaklono stajalište prema Radničkoj stranci Kurdistana (PKK).

Riječ je o političkoj opciji koja već godinama vodi bitku, i političku i oružanu, za autonomiju Kurdistana u sklopu Turske. Na tisuće kurdskih aktivista živi u Švedskoj pa je Turska zbog toga optužuje za poticanje terorizma. Turska je prilično ozbiljna u ovom svom naumu, tako da ni Finska ni Švedska na samitu NATO-a krajem ovog mjeseca u Madridu gotovo sigurno neće dobiti zeleno svjetlo za ulazak u zapadni vojni savez. Turska će uložiti veto. Tako da će stajalište Hrvatske, kakvo god ono bilo, biti manje više bespredmetno. Na sličan bi način mogla završiti i druga predsjednikova inicijativa koja uključuje neko uvjetovanje stranim faktorima. Naime, Milanović je rekao da bi Hrvatska trebala uvjetovati davanje Ukrajini i Moldaviji statusa zemlje kandidata za punopravno članstvo u EU-u na način da ga onda svakako mora dobiti i BiH. Međutim, da bi susjedna zemlja trebala postati kandidatkinja, zauzimaju se i neke druge zemlje kao što su Slovenija i Mađarska. Tako da raste pritisak na važne zemlje da ipak pristanu ugurati i BiH među zemlje koje bi mogle dobiti status kandidata. Naravno, status kandidata sam po sebi ne znači previše.

Više bi to bio znak dobre volje sa strane EU-a, nego nekakakav konkretan i opipljiv ustupak. Kada zemlja dobije status kandidata, pred njom su još godine i godine teških i složenih pregovora do ulaska u EU. S druge pak strane ipak jest malo čudno ponašanje Hrvatske. Naime, Hrvatska bi zbog izbornog zakona u BiH blokirala ulazak Finske i Švedske u NATO. Istovremeno se spominje mogućnost blokade davanja kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji ako isto ne dobije i BiH. Dakle, s jedne strane Hrvatska bi kaznila Finsku i Švedsku jer ne žele pritisnuti BiH zbog izbornog zakona. A s druge strane želi nagraditi BiH kažnjavajući sada Ukrajinu i Moldaviju. Mora da su europski i neki drugi veleposlanici u Hrvatskoj prilično zbunjeni. Hrvatska bi mogla dovesti u pitanje interese čak četiri zemlje jer je nezadovoljna politikom BiH čije interese promiče gurajući je prema EU-u. Mora da su barem malo zbunjeni i u samom Sarajevu. Naravno, sto puta je to napisano da je ovakvo stanje neodrživo. Stanje u kojem Hrvatska ima dva glasa kada je u pitanju njena vanjska politika.

I da je to posljedica nesretnog ustavnog rješenja po kojem vanjsku politiku vode i predsjednik i Vlada, odnosno premijer. I nisu Plenković i Milanović prvi premijer i predsjednik kojima se to događa. Samo što je sad retorika puno žešća nego ikad. Budući da se Ustav ne može promijeniti, dvama sukreatorima vanjske politike ostaje samo da se pokušaju dogovoriti. Što je isto tako malo vjerojatno, kao i dogovor vladajuće većine i oporbe oko promjene Ustava.

Dakle, nakon što je nekako premošten ovaj slučaj s primanjem Švedske i Finske u NATO, jasno je da je to tek samo jedan problem. I da će oko politike prema BiH biti još jako puno javnih svađa.