Iako ga se čak spominje i kao ministra u budućoj Vladi, ovi su parlamentarni izbori još jednom opovrgnuli neke teze Milorada Pupovca. Gledajući u čisto izbornom smislu on jest veliki pobjednik ovih izbora. Njegov je SDSS ostvario svoje izborne ambicije, osvojena su sva tri mandata u 12 izbornoj jedinici. Nije se dogodio neuspjeh kao na lokalnim izborima 2017 kada je Srđan Milaković na opće iznenađenje pobijedio kandidata SDSS-a i postao dogradonačelnik Vukovara iz redova srpske manjine. Ovaj puta birači nisu podržali kandidate DSS-a. SDSS je apsolutni pobjednik izbora za zastupnike srpske nacionalne manjine. Imat će svoj klub zastupnika u Saboru i bit će dio vladajuće većine sa svime što uz to ide. Moguće, ponovo nakon 2017. i potpredsjednika Vlade ili ministra s konkretnim resorom.

Dakle, u tom smislu i Pupovac i njegova stranka pobjednici su izbora. Ali u drugom je on na neki način čak i gubitnik. Naime, on nije bio samo subjekt izborne kampanje već na neki način i njen objekt. Ili još točnije oruđe kojim su dijelovi krajnje desnice lupali po Andreju Plenkoviću. Neki su desni portali  objavljivali karikature na kojima je Plenković Pupovčeva lutka na koncu. I njihovu suradnju prikazivali kao antihrvatsku urotu u kojoj je predsjednik SDSS-a pravi šef, a Plenković tek njegov svjesni ili nesvjesni šegrt.

Plenković je, sada već skoro četiri godine, bez obzira na ove grube napade zdesna blisko surađivao s Pupovcem i sa SDSS-om. I sada je jasno i glasno govorio da to namjerava napraviti i nakon ovih izbora. I onda na njima dobio 66 mandata. Dakle, Plenković je rekao da će nastaviti koaliciju s Pupovcem, a birači su ga izabrali kao apsolutnog pobjednika ovih parlamentarnih izbora. Naravno, Plenković nije pobijedio zbog najavljene suradnje sa SDSS-om. Poanta je u tome da mu ona nije nimalo smetala da na njima pobijedi.
Time su u dobroj mjeri pale u vodu Pupovčeva teze nakon napada na pripadnike srpske nacionalne manjine. U svom je istupu čak današnju Hrvatsku stavio u kontekst NDH i mogućnosti da bi ona mogla završiti na isti način.

Naravno, ta je izjava bila dana na način da nije do kraja razumljiva, a nakon što su ga napale braniteljske udruge i desne stranke njegov je odgovor bio još nerazumljiviji. Ali ipak dovoljno razumljiv – da bi “ova država i ovo društvo zbog svoje opsesivne mržnje prema Srbima” moglo završiti kao NDH.
Ali sada ispada da je društvo koje opsesivno mrzi Srbe ponovo za premijera potvrdilo čovjeka koji suradnju sa glavnom srpskom strankom u Hrvatskoj smatra jednim od svojih prioriteta. A taj je čovjek predsjednik desne stranke. Osim toga, svi oni birači koji su podržali opcije lijevo od HDZ-a teško da mrze Srbe, a kamoli da bi to radili opsesivno. Ta se opsesivna mržnja ne može prikačiti većini birača desnih opcija iako bi se među njima, treba tu biti pošten, definitivno našlo i takvih.

Tijekom prošle godine jest bilo napada na pripadnike srpske nacionalne manjine. Dobar dio njih bio je iz nacionalne mržnje. Možda je ona čak bila i opsesivna, kako to predsjednik SDSS-a voli reći. Ali da je ta opsesivnost vezana na cijelo društvo i državu, već je i prije bilo vidljivo da je ta tvrdnja duboko pogrešna. I krajnje štetna za međunacionalne odnose. I na prethodnim su parlamentarnim izborima krajnje desne opcije katastrofalno prolazile. A ovi su pokazali da čak i dobar dio desnih birača nema nikakvog problema da njihova stranka vodi državu u suradnji s Pupovcem i SDSS-om.

Naravno, ne treba minorizirati incidente koji se događaju. I treba se prema njima odrediti. I tu ima pomaka. Recimo, navijački transparent kojim se prijeti srpskim ženama i djeci osudile su i stranke desnice. Osudio ga je čak i gore spomenuti portal koji je prikazivao Plenkovića kao Pupovčevu marionetu. U Hrvatskoj zaista postoje ljudi koji opsesivno mrze Srbe. I kojima je ta mržnja smisao života. Ali oni su beznačajne manjina. Gruba, nasilna, ali u suštini beznačajna manjina. A kako razmišlja većina, ogromna većina, pokazali su ovi parlamentarni izbori.