Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je donošenje novih strožih mjera u borbi protiv korone koje bi, ovisno o situaciji, mogle potrajati ili do Božića, ili do proljeća. Ova aktualna situacija s koronom koja se otela kontroli debakl je hrvatskog društva. Vlada, istina, jest možda i mogla prije uvesti strože mjere. Nešto takvo odavno traže u Varaždinskoj županiji koja bilježi rekordne brojke kada su u pitanju novozaraženi. Saborska je zastupnica Narodne stranke reformista iz ove županije Natalija Martinčević, inače članica vladajuće većine, kritizirala Vladu naglasivši da Hrvatska uz Finsku ima najblaže mjere u cijeloj Europskoj uniji. Njen stranački šef i varaždinski župan Radimir Čačić pozatvarao je sve tamošnje kafiće pokušavajući preokrenuti trend na dolje kada su u pitanju koronabrojke. Vlada jest u nekoliko slučajeva bila benevolentna prema nekim manifestacijama kao što su hvarska procesija i vukovarska Kolona sjećanja.

Ali to je manje više irelevantno za cijelu ovu situaciju. Da su Vlada i Stožer ne samo zabranili procesiju na Hvaru nego i zatvorili sve crkve i zabranili služenje misa, da su zabranili i Kolonu sjećanja, broj zaraženih u zemlji imao bi isti rapidan rast kakvom svjedočimo zadnjih tjedana. Oni koju vode borbu protiv koronaepidemije očito su željeli blagim mjerama dati što više prostora i gospodarstvu i ljudima da žive što je moguće normalnije. Da gospodarske štete budu manje. Da izolacija nanese što manje psihičke štete građanima zbog nenormalnih uvjeta u kojima žive sada već skoro osam mjeseci. Bila je to razborita politika. Od građana se tražilo da poštuju dvije elementarne mjere – socijalnu distancu i obvezno nošenje zaštitnih maski. I da ako se razbole ili budu u dodiru sa zaraženom osobom poštuju mjere i odu u izolaciju.

I to je sve manje-više propalo. Dovoljno je pogledati stanje na terasama kafića, ali i u njihovoj unutrašnjosti. Distance nema. Zaštitnih maski još manje. Čak ima i slučajeva, i to ne malo, da se osobe koje znaju da su zaražene, jer su na testiranju bile pozitivne, bez ikakvih obzira izlaze iz izolacije. Čak i odlaze u zatvorene prostore gdje ima puno ljudi. To je pokazala nedavna racija gdje su na ilegalnom partiju među rasplesanom gomilom zatečene osobe koje su znale da su koronapozitivne. Ili što reći o poslodavcima koji savjetuju svoje zaposlenike koji dobiju pozitivan test da među svojim kontaktima ne navode kolege s posla kako ovaj ne bi trpio. Iako je ova praksa nešto manje ružna od noćnih klubova i natrpanih kafića – tvrtke se bore za opstanak u teškim gospodarskim prilikama pa ovdje nije riječ o čistoj obijesti, takvo je ponašanje nedopustivo. I na kraju posredno dovodi do većih gospodarskih šteta nego da su se poslodavci striktno pridržavali pravila.

Nijedna se demokratska vlada ne može boriti protiv ovog. Uspjeh bi u ovakvom društvu mogla polučiti jedino nekakva autoritarna vlast koja će odlučiti da svatko mora uz sebe imati personalizirani mobitel kao svojevrsnu osobnu iskaznicu. Pa da službe u nekakvom centru situaciju prate na monitorima. I šalju interventnu policiju da upadne na koronaparti i pozatvara sve sudionike. Ili da, kao što je slučaj u jednoj južnoazijskoj zemlji, snage reda uređuju prenapučene terase na način da malo zamahnu drvenim palicama.

Na svu sreću, u demokratskim zemljama ovakve prakse nema i ne smije je ni biti. Vlada je pokušala blagim mjerama i apeliranjem na savjest i razboritost građana. Nažalost, najveći broj naših sugrađana pokazao je da ima veliki problem s obje ove kategorije. Nitko se ovdje ne može izvlačiti na Vladu. Ovakvim ponašanjem građani su iznevjerilii ponajviše sami sebe. Onaj tko u školu pošalje dijete koje je večer prije imalo temperaturu ne radi ništa što bi moglo nauditi Vladi koju moguće ne voli. Radi štetu svom djetetu, te drugoj djeci i njihovim obiteljima. Onaj tko ode u večernji izlazak, a zna da je zaražen, ne ugrožava Vladu ni na koji način. Ali svoje prijatelje i njihove obitelji definitivno da. Kao da u ovom društvu nema elementarne solidarnosti prema drugim ljudima. Na pitanje zašto je tome tako, odgovor nije lako dati. Ali kada jednom prođe ovaj užas s koronom, to je pitanje s kojim bi se svi trebali pozabaviti. Pitanjem što nam se dogodilo da smo postali takvi.