Ne postoji zemlja koja nema potrebu da za neki gospodarski sektor uveze strane radnike. Važi to i za ne baš previše bogate zemlje kao što je Hrvatska. Čak i da je ekonomska politika zadnja tri desetljeća bila briljantno vođena, kao što nije, opet bi recimo na vrhuncu turističke sezone u srpnju i kolovozu bilo potrebno uvoziti strane radnike.

I to kako onih iz država nastalih raspadom Jugoslavije, tako i iz trećih zemalja kao što su Nepal, Filipini ili Indija. Svijet je danas toliko povezan da nije nimalo čudno da netko protegne iz Azije u Europu kako bi pokušao zaraditi bolje i više nego u svojoj matičnoj zemlji.

Isto bi tako bila najgora ksenofobija kada bi se nekome zabranilo dolaziti raditi u Hrvatsku samo zato jer on dolazi iz neke zemlje jugoistočne Europe s kojom Hrvatska baš i nije u najsjajnijim odnosima ili iz one za koju smo čuli samo kada prelistavamo vanjskopolitičke stranice dnevnih i tjednih tiskovina. Tim više što je naprosto nemoguće da se baš svako radno mjesto može popuniti domaćom radnom snagom.

Međutim, stvar je u uzroku potrebe za uvoznom radne snage i njenim omjerima u odnosu na domaće stanovništvo. S tim da je ovo prvo puno važnije. Uzrok. Recimo, Njemačka uvozi radnu snagu jer joj je naprosto potrebna. Njeno gospodarstvo kreira toliko puno radnih mjesta da ih ne može pokriti iz vlastitih izvora. Još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja je Zapadna Njemačka sklopila ugovore s nekoliko siromašnijih zemalja, među njima je bila i tadašnja Jugoslavija, o uvozu njihove radne snage. Ta se tradicija nastavila sve do današnjeg dana. Njemačka i dalje uvozi, točnije bi možda bilo reći usisava tuđu radnu snagu jer njeno gospodarstvo izgleda naprosto ne zna stati rasti. Njemačka radnu snagu ne uvozi zato jer su Nijemci pobjegli raditi u neke druge bogatije zemlje.

S druge strane, Hrvatska ima sve veću potrebu za uvozom radnika, posebno u građevini, jer su domaći u velikom broju otišli na njemačke bauštele. Tamo su plaće puno veće. To je, rekli bi, tržište. Radnici odlaze gdje mogu bolje prodati svoj rad. Ali onda bi tržišna logika bila da se u Hrvatskoj plaće povećaju jer zbog toga postoji manjak radnika. Ponuda radne snage se znatno smanjila pa bi logično bilo da se njena cijena poveća. Da se napravi neki balans koji bi zaustavio odljev prema sjeveru. Možda ga i djelomično okrenuo u suprotnim smjeru. Ali onda se umjesto puštanja tržišnih zakona da djeluju, u njih grubo intervenira i uvozi sirotinja koja je spremna raditi čak i za puno manje nego što su u džep dobivali oni koji su otišli na bauštele. Ova procjena možda jest malo nategnuta i pojednostavljena kada su u pitanju neki drugi gospodarski sektori, ali u najvećoj mjeri jest istinita kada je u pitanju građevina. U toj su djelatnosti profiti bili i u najvećem djelu još uvijek jesu svemirski. Neki su građevinski poduzetnici u zadnja tri desetljeća stvorili prava poslovna carstva. Među inim razlozima i na jeftinijoj radnoj snazi. Onog tko nije želio raditi za malu plaću uvijek su mogla zamijeniti tri nova. Ali kada su sva četvorica otišla u Frankfurt nema povećanja plaća nego se uvoze Nepalci i Filipinci. Dobri, radišni i pošteni ljudi koji imaju tu nesreću da su se rodili u zemljama za koje je i Hrvatska bogati zapad.

Možda je stavljanje Hrvatske u istu priču s Njemačkom kao da netko uspoređuje Slaven Belupo s Real Madridom. To jest donekle točno. Ali i opet s druge strane dok je Hrvatska nakon ulaska u EU 2013. izgubila na stotine tisuća ljudi, praksa nekih drugih zemalja sasvim je drukčija. Recimo iseljavanje iz Slovenije ili Češke nakon njihovog ulaska u punopravno članstvo EU-a 2004. godine bilo je minimalno. .

Sada se spominje da u građevini nema dovoljno radnika kako bi se obnovila Banija. Na kraju će se i tu angažirati radna snaga iz trećih zemalja. Koja bi u tim obnovljenim kućama mogla i ostati. A Hrvati i Srbi, koji su međusobno ratovali za ta područja, ruku pod ruku s hrvatskim putovnicama otići raditi negdje sjevernije.