U Sarajevu bi se itekako trebali zapitati što će sve Srbija i Aleksandar Vučić istrgovati da prijeđu na zapadnu stranu zbog ruske invazije na Ukrajinu.
Političko je Sarajevo u ekstazi. Sjedinjene Države i Velika Britanija javno su i otvoreno zaprijetili svima onima koji bi mogli samo i pomisliti na bojkot listopadskih izbora u BiH. Na kojima će Bošnjaci ponovo Hrvatima izabrati njihovog člana Predsjedništva BiH, a priprema se i udar na Dom naroda. Po svemu sudeći, to će se i dogoditi. I objektivno govoreći, tu Hrvatska ne može više ništa promijeniti. Nije mogla ni prije.
Zoran Milanović zatražio je hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Na kojoj bi se među ostalim trebala raspraviti i njegova ideja da Hrvatska blokira ulazak Finske i Švedske u NATO. Što je znanstvena fantastika. Hrvatska to naprosto nije u stanju napraviti. Premala je i preslaba da bi u ovako delikatnom trenutku uopće mogla i pomisliti ucjenjivati cijeli zapadni vojni savez, ni više ni manje, zbog izbornog zakona BiH.
Vlada je oko toga učinila manje-više što je mogla. Možda se zaista moglo postaviti tvrđe na ministarskim sastancima na EU razini, kao i na onima gdje sudjeluju šefovi država i Vlada, uložiti kakav veto na neke zaključke i dokumente, ali bi ishod na kraju bio potpuno isti. Bošnjaci bi i dalje birali Hrvatima njihovog člana Predsjedništva. Uostalom, bošnjačka strana najveću podršku za svoje tvrdo stajalište ima u dvije velike zemlje koje uopće i nisu članice EU-a. A one imaju svoju politiku na Balkanu na koju mali ili nikakav utjecaj imaju i ključne članice EU-a, a kamoli da bi ga mogla imati Hrvatska.
Jedina je šansa Hrvatske tijekom pregovora BiH o ulasku u punopravno članstvo EU-a. Tu se otvara zaista širok prostor za postavljanje uvjeta. Ni to nije lako, ali je moguće. Mada je tu mali problem u tome što puno političkih opcija u susjednoj državi uopće ni ne haju za EU. A teško je nekog pritisnuti da neće dobiti nešto ako ne ispuni neki uvjet, ako taj netko to nešto uopće i ne želi.
Velike sile narode u jugoistočnoj Europi tretiraju kao figure u nekoj društvenoj stolnoj igri. Jedni igraju s jednima, drugi s drugima, pa se onda između grickalica i čaše vina dogovore da te figure malo zamijene. Pa sada jedni igraju s figurama koje su do jučer bile u protivnikovim rukama, a one koje sada ima on, do maloprije vodio je njegov suparnik.
Kada je tamo krajem 1999. završio rat na Kosovu, činilo se da bi i jugoistočna Europa mogla konačno doživjeti nekakav svoj kraj povijesti. Da je to sada konačno to. Da više neće biti ratova. Da će sve zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije prihvatiti njegov ishod, bile one njime zadovoljne ili ne. Da će svoje interese zadovoljavati mekom silom, kroz gospodarstvo i diplomaciju. I da će sve to dobronamjerno nadgledati ta famozna međunarodna zajednica. Koja je međusobno posvađana višestruko više nego balkanski narodi koje navodno pokušava privesti civilizaciji. Ideja o kraju povijesti na svjetskoj razini bila je bedasta i kada se pojavila prije nešto više od 30 godina. To se najbolje vidi po onome što se događa na ukrajinskoj ravnici. Isto vrijedi i na području takozvanog zapadnog Balkana. Tu povijest ne da nije završila, nego se ponovo počinje zahuktavati. Naravno da bi najbolja solucija bila da su narodi jugoistočne Europe pokušaju sami dogovoriti barem o osnovnim stvarima. Ali povijest zadnjih stotinjak godina pokazala je da je nešto takvo potpuno nemoguće.
To pokazuje i kako bošnjačka politička elita trijumfalno reagira na to kako velike sile podržavaju njihovu koncepciju BiH. Ali kao da ne shvaćaju da bi veliki igrači možda ponovo mogli razmijenit figurice kojima igraju ovu, za njih društvenu, a za sve nas koji ovdje živimo duboko egzistencijalnu igru. Recimo, u Sarajevu bi se itekako trebali zapitati što će sve Srbija i Aleksandar Vučić istrgovati da prijeđu na zapadnu stranu zbog ruske invazije na Ukrajinu. Po svemu sudeći, Kosovo neće dobiti natrag. Ali osim batine kojom veliki mašu nad glavama malih, uvijek se tu nađe i neka mrkva. Ako Vučić uspije na unutarnjem planu politički preživjeti odmicanje Srbije od Rusije prema zapadu, službeno bi se Sarajevo trebalo zapitati koju bi to mrkvu u krilo predsjednika Srbije mogli ubaciti zapadni diplomati. Na ovom svijetu samo mijena stalna jest. Na Balkanu još i više.
UVODNIK
Povijest se na Balkanu opet zahuktava
Zlatko Crnčec
06. svibanj 2022 16:22
Reuters
U Sarajevu bi se itekako trebali zapitati što će sve Srbija i Aleksandar Vučić istrgovati da prijeđu na zapadnu stranu zbog ruske invazije na Ukrajinu.
Političko je Sarajevo u ekstazi. Sjedinjene Države i Velika Britanija javno su i otvoreno zaprijetili svima onima koji bi mogli samo i pomisliti na bojkot listopadskih izbora u BiH. Na kojima će Bošnjaci ponovo Hrvatima izabrati njihovog člana Predsjedništva BiH, a priprema se i udar na Dom naroda. Po svemu sudeći, to će se i dogoditi. I objektivno govoreći, tu Hrvatska ne može više ništa promijeniti. Nije mogla ni prije.
Zoran Milanović zatražio je hitnu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Na kojoj bi se među ostalim trebala raspraviti i njegova ideja da Hrvatska blokira ulazak Finske i Švedske u NATO. Što je znanstvena fantastika. Hrvatska to naprosto nije u stanju napraviti. Premala je i preslaba da bi u ovako delikatnom trenutku uopće mogla i pomisliti ucjenjivati cijeli zapadni vojni savez, ni više ni manje, zbog izbornog zakona BiH.
Vlada je oko toga učinila manje-više što je mogla. Možda se zaista moglo postaviti tvrđe na ministarskim sastancima na EU razini, kao i na onima gdje sudjeluju šefovi država i Vlada, uložiti kakav veto na neke zaključke i dokumente, ali bi ishod na kraju bio potpuno isti. Bošnjaci bi i dalje birali Hrvatima njihovog člana Predsjedništva. Uostalom, bošnjačka strana najveću podršku za svoje tvrdo stajalište ima u dvije velike zemlje koje uopće i nisu članice EU-a. A one imaju svoju politiku na Balkanu na koju mali ili nikakav utjecaj imaju i ključne članice EU-a, a kamoli da bi ga mogla imati Hrvatska.
Jedina je šansa Hrvatske tijekom pregovora BiH o ulasku u punopravno članstvo EU-a. Tu se otvara zaista širok prostor za postavljanje uvjeta. Ni to nije lako, ali je moguće. Mada je tu mali problem u tome što puno političkih opcija u susjednoj državi uopće ni ne haju za EU. A teško je nekog pritisnuti da neće dobiti nešto ako ne ispuni neki uvjet, ako taj netko to nešto uopće i ne želi.
Velike sile narode u jugoistočnoj Europi tretiraju kao figure u nekoj društvenoj stolnoj igri. Jedni igraju s jednima, drugi s drugima, pa se onda između grickalica i čaše vina dogovore da te figure malo zamijene. Pa sada jedni igraju s figurama koje su do jučer bile u protivnikovim rukama, a one koje sada ima on, do maloprije vodio je njegov suparnik.
Kada je tamo krajem 1999. završio rat na Kosovu, činilo se da bi i jugoistočna Europa mogla konačno doživjeti nekakav svoj kraj povijesti. Da je to sada konačno to. Da više neće biti ratova. Da će sve zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije prihvatiti njegov ishod, bile one njime zadovoljne ili ne. Da će svoje interese zadovoljavati mekom silom, kroz gospodarstvo i diplomaciju. I da će sve to dobronamjerno nadgledati ta famozna međunarodna zajednica. Koja je međusobno posvađana višestruko više nego balkanski narodi koje navodno pokušava privesti civilizaciji. Ideja o kraju povijesti na svjetskoj razini bila je bedasta i kada se pojavila prije nešto više od 30 godina. To se najbolje vidi po onome što se događa na ukrajinskoj ravnici. Isto vrijedi i na području takozvanog zapadnog Balkana. Tu povijest ne da nije završila, nego se ponovo počinje zahuktavati. Naravno da bi najbolja solucija bila da su narodi jugoistočne Europe pokušaju sami dogovoriti barem o osnovnim stvarima. Ali povijest zadnjih stotinjak godina pokazala je da je nešto takvo potpuno nemoguće.
To pokazuje i kako bošnjačka politička elita trijumfalno reagira na to kako velike sile podržavaju njihovu koncepciju BiH. Ali kao da ne shvaćaju da bi veliki igrači možda ponovo mogli razmijenit figurice kojima igraju ovu, za njih društvenu, a za sve nas koji ovdje živimo duboko egzistencijalnu igru. Recimo, u Sarajevu bi se itekako trebali zapitati što će sve Srbija i Aleksandar Vučić istrgovati da prijeđu na zapadnu stranu zbog ruske invazije na Ukrajinu. Po svemu sudeći, Kosovo neće dobiti natrag. Ali osim batine kojom veliki mašu nad glavama malih, uvijek se tu nađe i neka mrkva. Ako Vučić uspije na unutarnjem planu politički preživjeti odmicanje Srbije od Rusije prema zapadu, službeno bi se Sarajevo trebalo zapitati koju bi to mrkvu u krilo predsjednika Srbije mogli ubaciti zapadni diplomati. Na ovom svijetu samo mijena stalna jest. Na Balkanu još i više.