Prvi šok od razornog potresa koji je prije nekoliko dana razorio Petrinju prolazi. Za nadati se je da jačeg neće biti, odnosno da će se podrhtavanje tla postupno smanjivati kada je u pitanju i njegova snaga i njegova učestalost. I da je to konačno to. Da smo šokove i nove štete definitivno ostavili iza sebe, odnosno u prošloj 2020. od koje je u zadnja tri desetljeća bila gora valjda samo ona nesretna 1991. I da se sada zemlja i njeno vodstvo mogu posvetiti saniranju šteta.

U ove dane nakon potresa cijela je Hrvatska reagirala spontano i jednim glasom. Prvo kroz poruke solidarnosti sa stradalima, a gotovo istovremeno i početkom organiziranja pomoći. U svim većim i manjim gradovima i mjestima krenulo se s prikupljanjem pomoći. Neki su supermarketi bili potpuno poharani na način da su građani pokupovali većinu osnovnih, ponajviše higijenskih potrepština, kako bi ih uputili na postradala područja. Pojavili su se primjeri solidarnosti kakvi nisu viđeni od početka devedesetih. Nacija se trenutno ujedinila u naporu da što prije i bolje pomogne sugrađanima kojima se u desetak sekundi cijeli život okrenuo naopako. U tom su kratkom vremenu ostali bez svega. Na novo normalno koje im je u zadnjih devet mjeseci priuštio koronavirus, sada se nakalemio potres koji je poharao, barem kada je u pitanju većina, njihov siromašan i već ionako dovoljno depresivan kraj.

Ponovo se na noge podigla i hrvatska dijaspora, koja kao da je digla ruke od Hrvatske. Zgađena načinom na koji je potrošen dobar dio novca koji su početkom devedesetih uplaćivali za obranu Hrvatske, kao i blokadama kada su u pitanju njihove zdrave i čiste investicije, ovaj dio hrvatske populacije zadnjih godina nije bio previše zainteresiran za maticu zemlju. Međutim, sada je u samo nekoliko dana samo u Sidneyju prikupljeno pola milijuna dolara za pomoć.
Isto vrijedi i za domaću politiku. Tragedija je u drugi plan stavila čak i duboko poremećene odnose između predsjednika Republike Zorana Milanovića s jedne i premijera Andreja Plenkovića s druge strane. Već prvog dana obojica su zajedno otišla put Banije. Po njoj su se promptno rastrčali i svi nadležni ministri, a na teren je izašao čak i povjerenik Europske komisije zadužen za ovakve situacije. Oglasila se i njegova šefica, predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen, koja je osim izraza žaljenja i ohrabrenja, obećala uime EU-a i značajnu financijsku pomoć za saniranje šteta.

Sve je to, naravno, super. Prema Sisačko-moslavačkoj županiji kreće ogromna pomoć. Ali sada su i državna i lokalna vlast pred velikim izazovom. Kako na najbolji i najefikasniji način organizirati da sve što su osigurali – u prvom redu Vlada, a potom i svi ostali – zaista u najkraćem mogućem vremenu i bez ikakvih gubitaka stigne do onih kojima je i namijenjeno. Da bi se to sve odradilo kako treba, bit će potreban veliki logistički napor. A sve to još u situaciji najhladnijeg dijela godine i vrhunca epidemije korone.

Vlada još nije donijela konačnu odluku o tome hoće li se u sanaciju šteta od potresa ići kroz Fond za obnovu Zagreba ili na neki drugi način. Za ovu prvu soluciju bilo bi potrebno promijeniti Zakon o obnovi Zagreba, što u nomotehničkom smislu ne bi trebalo predstavljati neki preveliki napor. Redovito proljetno zasjedanje Sabora započet će za dva tjedna, a naravno, moguće je čak sazvati i izvanrednu sjednicu. Nešto takvo zahtijeva i oporbeni SDP, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije otklonio takvu mogućnost. Sam Fond je već započeo s radom i ne bi trebalo biti velikih problema da on pod svoje skute stavi i oporavak Petrinje, Siska, Gline i ostalih mjesta, koja u središnjim medijima nisu bila od kolovoza 1995. kada su oslobođena tijekom operacije Oluja.

Naravno, postoji i druga varijanta po kojoj bi se ovo područje rješavalo odvojeno od Zagreba i njegove okolice koji su stradali u ožujku, sada već na svu sreću konačno prošle 2020. godine.

U svakom slučaju, bez obzira na koji se model Vlada na kraju odluči, pred njom je velik izazov. Kakav će biti ishod akcije za oporavak i glavnoga grada i njegove šire okolice, Petrinja je tek nešto više od sat vožnje od Zagreba, pokazat će je li Hrvatska postala barem malo efikasnija i transparentnija država nego što je bila u najvećem dijelu svog postojanja.