Treba biti jako oprezan oko ocjena zbog čega je došlo do pucnjave na Markovu trgu
Treba biti jako oprezan oko ocjena zbog čega je došlo do pucnjave na Markovu trgu. Policija i SOA mogu utvrditi sve činjenice ovog slučaju osim one ključne – što je to točno bilo u glavi Danijela Bezuka kada se prije nekoliko dana izvadio kalašnjikov ispred zgrade Vlade.
Jesu li se zaista u njegovoj glavi stvari toliko izmiješale od gledanja Bujice, čitanja Hrvatskog tjednika i slušanja onog što su govorili Miroslav Škoro ili Karolina Vidović Krišto. Nema nikakve pouzdane informacije da je pratio spomenute medije ili da je bio fan Škore i ljudi koje je ovaj okupio oko sebe. Ali čak i da jest, zaista bi bilo krajnje nategnuto to dovoditi u izravnu vezu s onim što se dogodilo na Markovu trgu.
Recimo, Hrvatski tjednik. Ova je tiskovina zaista puno puta prešla nekakvu crtu elementarne političke korektnosti. Puno je tekstova bilo u pohvalu ustaškog režima, bez ikakve ograde i ikakvih nijansi. Političke se protivnike i one koje se tako doživljava cipelari i vrijeđa brutalno i bez milosti. Andrej Plenković je posebna meta.
Jedna je njihova naslovnica s Plenkovićem otišla toliko daleko da je bilo prosvjeda čak i od nekih čitatelja. Brutalnost Hrvatskog tjednika prema premijeru dolazi vjerojatno i otud jer su od njega nakon 2016. očekivali drugačiju politiku.
Krajem te godine čak su napravili i intervju s njim kao novoizabranim premijerom. Kojeg im je on dao iako je Hrvatski tjednik po svom stilu i izričaju bio isti kakav je i danas. Napadi na Plenkovića, zaista brutalni i često miljama preko granice dobrog ukusa, uslijedili su nakon što se vidjelo da provodi drugačiju politiku od one koje su oni očekivali.
Tu je, u tim napadima, zaista bilo svega. Ali takva bezobzirna i krajnje uvredljiva retorika nažalost ne odudara od hrvatskog medijskog i političkog manistreama, gdje se termini tipa fašist, izdajnik, kriminalac, lopov, nacist, komunjara, ratni zločinac, udbaš, kosovac rabe bez ikakve zadrške kada treba udariti po političkim protivnicima.
Hrvatski tjednik na tom polju možda zaista jest postavio nove standarde, kao i ponekad, odnosno prilično često, prešao crtu kada je u pitanju tretiranje NDH, ali sve to dovoditi u izravnu vezu s događajima na Markovu trgu ipak je tvrdnja na jako dugom štapu.
Ista je stvar i s Velimirom Bujancem u čijim je emisijama Plenković isto tako više puta gostovao. Tu se Plenkovića također brutalno čereči, po svemu sudeći iz istog razloga kao i u slučaju Hrvatskog tjednika.
Ne vodi politiku kakvu je od njega očekivala krajnja desnica. Što je, naravno, dobro za Hrvatsku. Za njega, kao što se vidi iz gore navedenog, malo manje, ali to je cijena koju politički lider često mora plaćati.
Nije krajnja desnica jedina koja koristi takvu, ponekad čak i tvrđu retoriku. Dovoljno se samo sjetiti Nenada Stazića i njegove tvrdnje da pobjednici nisu 1945. temeljito odradili posao. Ili one Kreše Beljaka da UDBA nije pobila dovoljno emigranata.
Što ako se dogodi da neki mladac koji je čuo ove izjave i pročitao stotine novinskih članaka o tome da smo tek na korak od fašističke diktature, poželi temeljitije odraditi posao i fizički nasrne ili ne daj Bože zapuca na nekog viđenijeg desničara?
Bi li onda trebalo optužiti Beljaka i Stazića da su poticali to što se dogodilo? Ili zabraniti recimo Novosti koje izdaje SNV i zajedno s njima niz portala koji nam već godinama navješćuju nekakav fašistički armagedon.
Naravno da ne. Politički i medijski pluralizam je nužan ma kako ponekad ružno lice imao. I ma koliko bio nesavršen.
Andrej Plenković svoje je protivnike pomeo na srpanjskim parlamentarnim izborima. Građani su dali podršku i njemu osobno i politici koju vodi. Na tim su izborima uvjerljivo poraženi i Škoro i Krišto i Hrvatski tjednik i Bujica.
I Ivan Penava koji si je izjavom o pucnjavi na Markovom trgu zabio već valjda stoti politički autogol. A s njima i Stazić i Beljak. Tako uvjerljivu pobjedu HDZ ne pamti još tamo od Tuđmanovih devedesetih. Građane i birače HDZ-a koalicija sa SDSS-om očito nimalo ne smeta.
Oni mediji i političari kojima se ona ne sviđa ostali su u oporbi. I to je sasvim dovoljno. Za bilo kakav korak dalje od toga, trebao bi fakat nekakav neosporni krunski dokaz. O svemu drugom građani su rekli svoje u srpnju. I to je to.
Piše Zlatko Crnčec
Pluralizam je često ružan, ali uvijek nužan
Zlatko Crnčec
16. listopad 2020 16:50
Foto Foto Patrik Macek/PIXSELL
Treba biti jako oprezan oko ocjena zbog čega je došlo do pucnjave na Markovu trgu
Treba biti jako oprezan oko ocjena zbog čega je došlo do pucnjave na Markovu trgu. Policija i SOA mogu utvrditi sve činjenice ovog slučaju osim one ključne – što je to točno bilo u glavi Danijela Bezuka kada se prije nekoliko dana izvadio kalašnjikov ispred zgrade Vlade.
Jesu li se zaista u njegovoj glavi stvari toliko izmiješale od gledanja Bujice, čitanja Hrvatskog tjednika i slušanja onog što su govorili Miroslav Škoro ili Karolina Vidović Krišto. Nema nikakve pouzdane informacije da je pratio spomenute medije ili da je bio fan Škore i ljudi koje je ovaj okupio oko sebe. Ali čak i da jest, zaista bi bilo krajnje nategnuto to dovoditi u izravnu vezu s onim što se dogodilo na Markovu trgu.
Recimo, Hrvatski tjednik. Ova je tiskovina zaista puno puta prešla nekakvu crtu elementarne političke korektnosti. Puno je tekstova bilo u pohvalu ustaškog režima, bez ikakve ograde i ikakvih nijansi. Političke se protivnike i one koje se tako doživljava cipelari i vrijeđa brutalno i bez milosti. Andrej Plenković je posebna meta.
Jedna je njihova naslovnica s Plenkovićem otišla toliko daleko da je bilo prosvjeda čak i od nekih čitatelja. Brutalnost Hrvatskog tjednika prema premijeru dolazi vjerojatno i otud jer su od njega nakon 2016. očekivali drugačiju politiku.
Krajem te godine čak su napravili i intervju s njim kao novoizabranim premijerom. Kojeg im je on dao iako je Hrvatski tjednik po svom stilu i izričaju bio isti kakav je i danas. Napadi na Plenkovića, zaista brutalni i često miljama preko granice dobrog ukusa, uslijedili su nakon što se vidjelo da provodi drugačiju politiku od one koje su oni očekivali.
Tu je, u tim napadima, zaista bilo svega. Ali takva bezobzirna i krajnje uvredljiva retorika nažalost ne odudara od hrvatskog medijskog i političkog manistreama, gdje se termini tipa fašist, izdajnik, kriminalac, lopov, nacist, komunjara, ratni zločinac, udbaš, kosovac rabe bez ikakve zadrške kada treba udariti po političkim protivnicima.
Hrvatski tjednik na tom polju možda zaista jest postavio nove standarde, kao i ponekad, odnosno prilično često, prešao crtu kada je u pitanju tretiranje NDH, ali sve to dovoditi u izravnu vezu s događajima na Markovu trgu ipak je tvrdnja na jako dugom štapu.
Ista je stvar i s Velimirom Bujancem u čijim je emisijama Plenković isto tako više puta gostovao. Tu se Plenkovića također brutalno čereči, po svemu sudeći iz istog razloga kao i u slučaju Hrvatskog tjednika.
Ne vodi politiku kakvu je od njega očekivala krajnja desnica. Što je, naravno, dobro za Hrvatsku. Za njega, kao što se vidi iz gore navedenog, malo manje, ali to je cijena koju politički lider često mora plaćati.
Nije krajnja desnica jedina koja koristi takvu, ponekad čak i tvrđu retoriku. Dovoljno se samo sjetiti Nenada Stazića i njegove tvrdnje da pobjednici nisu 1945. temeljito odradili posao. Ili one Kreše Beljaka da UDBA nije pobila dovoljno emigranata.
Što ako se dogodi da neki mladac koji je čuo ove izjave i pročitao stotine novinskih članaka o tome da smo tek na korak od fašističke diktature, poželi temeljitije odraditi posao i fizički nasrne ili ne daj Bože zapuca na nekog viđenijeg desničara?
Bi li onda trebalo optužiti Beljaka i Stazića da su poticali to što se dogodilo? Ili zabraniti recimo Novosti koje izdaje SNV i zajedno s njima niz portala koji nam već godinama navješćuju nekakav fašistički armagedon.
Naravno da ne. Politički i medijski pluralizam je nužan ma kako ponekad ružno lice imao. I ma koliko bio nesavršen.
Andrej Plenković svoje je protivnike pomeo na srpanjskim parlamentarnim izborima. Građani su dali podršku i njemu osobno i politici koju vodi. Na tim su izborima uvjerljivo poraženi i Škoro i Krišto i Hrvatski tjednik i Bujica.
I Ivan Penava koji si je izjavom o pucnjavi na Markovom trgu zabio već valjda stoti politički autogol. A s njima i Stazić i Beljak. Tako uvjerljivu pobjedu HDZ ne pamti još tamo od Tuđmanovih devedesetih. Građane i birače HDZ-a koalicija sa SDSS-om očito nimalo ne smeta.
Oni mediji i političari kojima se ona ne sviđa ostali su u oporbi. I to je sasvim dovoljno. Za bilo kakav korak dalje od toga, trebao bi fakat nekakav neosporni krunski dokaz. O svemu drugom građani su rekli svoje u srpnju. I to je to.