Svaka čast pokušaju Antikorupcijskog vijeća da od Dragana Kovačevića dozna čija majka crnu Inu prede, nije malo koliko nije ni ugodno čuti kako bivši šef Janafa govori da je premijer Plenković sugerirao ex ministru Ćoriću da se potpiše ugovor o izvozu nafte u Mađarsku, no ako niste radnik ugasle rafinerije Sisak, dok vam razum sugerira da se bavite Inom i radom spomenuta vijeća, srce pubertetski vuče u – teretanu! Jer baš je tamo sve počelo, ili kako to lijepo u novinama piše, baš se tamo otkrila pozadina sukoba na relaciji predsjednik Milanović – ministar obrane Banožić. Pozadina. U teretani. Onoj smještenoj u vojnom objektu na zagrebačkom Tuškancu. Koja je pod posebnom zaštitom. Jer na korištenje imaju pravo štićene osobe i članovi njihovih obitelji. No, prije nego što se pozabavimo teretanom koja je kamen spoticanja, a ne recimo avioni, Baćo i slične tričarije, vratimo se mrvu u povijest, što dalju što bližu, što osobnu što univerzalnu. Jer povijest je učiteljica života.

Štono bi se stihom Jure Stublića reklo, sjećam se prvog utega. I istina je da je samo tada i bilo slatko, i boljelo, a bome je i drhtala mrvu posve kriva grupa mišića. U vrijeme kad nam je nogomet bio takav da su na zelenim tratinama našim ginuli i velikani poput Tottenhama, Reala i druge sitneži, muškarce, recimo nogometaše, se nije dalo sresti po teretanama, ali su zato znali i na festivalima zabavne glazbe pjevati. Golu snagu si imao ako su ti se tako roditeljski geni spojili, ili ako si igrao ragbi poput Badže koji je ušao u legendu kad je onomad skoro u ormar zagrizao gladan, kad ga je pokušaj nazovi skidanja kila bacio u očaj. Utezi su se dizali u zrak zato što se dizanje utega treniralo, a treniralo se zato da se tabadžijama u ulici vrati milo za drago, a ne zbog savršene figure. Nju su, uostalom, imali recimo plivači i tek gdjekoji vaterpolist ako je na gol jurišao s krila. Vrag će ga, zato, znati zbog čega se u osnovnoškolca s blagim viškom kila rodila želja za utegom, ali zato se itekako pamti očevo genijalno rješenje te problematike. Jedna cijev ili dobar štap, dvije konzerve u koje se nalije cementa i eto utega k’o iz crtića. Stari se danas toga ne spominje. Štoviše, pita on jesmo li vježbali s tim utegom uopće, da bi na koncu zaključio kako je lijepo znati da smo uopće išta pokušavali.

Ukucate li pak u tražilicu povijest teretana, odnosno dvorana za vježbanje, put vas može odvesti i do stranica popularnog energetskog pića na kojima se uistinu bave poviješću teretane, odnosno dvorane za vježbanje. Prve rečenice tako kažu: »Čini se kao da do prije samo nekoliko godina nije postojao sport koji bi pokrivao svačije želje i interese. No, unazad nekoliko godina odlazak u teretanu, čini se, postao je svima prihvatljiva i dobra opcija kad se radi o rekreaciji. Teretane danas postaju prava igrališta i možeš ih pronaći na svakom uglu ulice, ali posebno je zanimljivo da su se kroz godine itekako mijenjale te da je današnji pojam teretane relativno nedavna pojava.« Teretana je dakle onaj sport koji pokriva svačije želje i interese, a to sa sobom neminovno vuče istinu da će se u prostoru teretane naći svakakvog ljudstva, a ne samo oni čiji su interesi i potrebe u vlas isti. Doduše, ministru obrane i glavnom zapovjedniku naših oružanih snaga zajednički interes bi morala biti dobrobit naše zemljice, njena spremnost da kvalitetno odgovori na sve izazove suvremenog društva i međunarodnih odnosa, ali tko bi još i posao nosio sa sobom u teretanu.

Ono guglanje kazuje da je sve počelo prije 3000 godina i to u Perziji, gdje su inovativni Perzijanci uspostavili nešto što se zove zurkhaneh. Slobodan prijevod kaže da se tu radi o »kući snage«. Samo, nije se tamo išlo da bi se dizali utezi, tamo se išlo da bi se usavršio sport koji bijaše mješavina borilačkih vještina i joge. Nije, dakle, sve u mišićima, pitanje je samo znaju li što o tome u teretani na Tuškancu, ili se u nju ide samo radi sirove snage i sebična vlastita užitka, tim bolje ako si unutra sam i tek u diskretnom društvu onog tko te štiti od vanjskog svijeta, kako štićenoj osobi i dolikuje. Na onoj osobnoj razini hvala profesoru Dominisu što nikada nije inzistirao na definiranju trbušnih mišića, već je sav svoj trud usmjerio na vježbanje zajedništva za izgubljenih bitaka, svejedno na kojim se terenima vodile. Jeste, gubilo se i košarkaških utakmica, i nogometnih, ali se neki susreti i nenadane pobjede pamte za vazda. »Trči, buco«, bio je legitiman podstrek, onoliko koliko je šareni džemper u Vasila Tupurkovskog bio također legitiman.

Inače, u Perziji su, a i veći dio povijesti je bilo tako, pravo na teretanu imali samo muškarci. Ta je nepravda, kad govorimo o teretani na Tuškancu, ispravljena za mandata Kolinde Grabar-Kitarović i zato joj hvala.

Drugi značajan period u razvoju dvorana za vježbanje je onaj starogrčki. Današnji gym dolazi od grčke riječi gymno, što znači gol. Grci sportaši su voljeli vježbati goli, tijela se svoga sramili nisu, a kad bi ga isklesali, otišli bi ravno na Olimpijske igre da se to i vidi. Zapravo, svašta se tu s teretanama događalo što će odrediti njihovu sudbinu u narednim stoljećima. Siromašni tako vježbali nisu jer im je bilo preko glave »vježbanja« na polju, u vinogradu, kamenolomima. I to je logično. Pravog je divljenja međutim vrijedan način na koji su pripadnici najvišeg društvenog sloja otpilili vježbanje. Uvjereni kako je života vrijedno samo uživanje u slobodnom vremenu, svaki se tjelesni napor jednostavno smatrao neprikladnim. Zgodno bi, dakle, bilo ogoliti sve vezano uz našu teretanu na Tuškancu, pa da se vježbači i akteri aktualnog prijepora s tom ogoljenom slikom samih sebe konačno suoče. Možda bi im tad sve bilo jasnije. S druge strane, s obzirom na žar što ga vedete troše u dokazivanje tko je gospodar teretane Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, jasno je da nisu ni blizu vrhu staležne piramide i da o kvalitetnom trošenju slobodnog vremena pojma nemaju.

Bi Perzija, bi Grčka, a onda dugo, dugo ništa ne bi s razvojem teretana, sve tamo negdje do 1800 i neke. A onda bi bicikl, pa strojevi za vježbanje što su ih izmislili švedski liječnici. Početak 19. stoljeća donosi dvorane u kojima vježbaju sveučilištarci u Americi, pa boksačke dvorane u urbanim područjima, pa zdravstveni klub u Kaliforniji što ga je otvorio Jack LaLanne. I tu je vrag odnio šalu. Jer, praktički pred kraj 19. stoljeća, kako piše na stranicama popularnog energetskog pića, »postalo je sasvim normalno da ljudi plaćaju mjesečnu naknadu za članstvo i užitak znojenja na raznim trakama za trčanje«.

– Osobni i online treneri postali su normalna pojava. Sve više ljudi fokusira se na trening kao generalni način života više nego rekreaciju. Uz današnje programe i treninge ako želiš vježbati, naći ćeš teretanu i trenera koji će ti pomoći u postizanju ciljeva kakvi god oni bili, zaključne su rečenice poučna teksta o povijesti teretane kao takve.

Ono što je drugima normalno, štićenim osobama željnim znojenja čini se i nije. Mjesečnu naknadu vjerojatno ne plaćaju, već im je užitak znojenja besplatan, a čim je nešto besplatno, pristup je drukčiji. Pa još ako ti trening postane način života više nego rekreacija, u čas ti se učini da je zajedničko igralište samo tvoje. Ova je teretana jednostavno premala za obojicu, onako kako je neki gradić na Divljem zapadu premali za dva revolveraša samo naoko slična kalibra. Ono što je bijelom svijetu mjesto za golo vježbanje, u nas je sjajno mjesto za nesreću. Zamisliti, uostalom, kako zajednički treniraju Jandroković i Milanović, Banožić i Miljenić, Kolinda Grabar-Kitarović i aktualna prva dama i tako dalje i tako bliže, pri čemu je osvježenje znati da premijer dvoranu za vježbanje ne koristi, i jest posvemašnje svetogrđe. Založiti se zato, slikovito rečeno, za bitku do istrebljenja, nakon koje će pobjednik dobiti sve, a poraženi mlohave bicepse, jedino je, zbog mira u kući, moguće.

Kaže premijer da je sve počelo tako što Banožić nije htio u teretani gledati brigadira Elvisa Burčula, pa ga je umirovio. Ako ste ikada bili u teretani, znate kako je kad spravu do vas vježba netko kog to bolje ide. Muka je, brate, i zbog tog se iz teretane bježi. U stvarnom životu doduše može to i ovako. Na podu male dvorane u kojoj se propagira put vježbom do zdravlja, zelene prostirke. Tri dame i jedan gospodin marno ponavljaju zadane pokrete. Atmosfera je toliko prijateljska da se ne libi nitko od muke zastenjati kad zaboli, zaškripi, ne ide. Po završetku vježbe one se žale kako ih je zatezalo u lopaticama, a on kako ga je odvalilo tu negdje oko bubrega. »To je zato jer je muškarcima lošiji donji dio, a ženama gornji«, reče trenerica.

– Znači, muško, koliko-toliko, reče on, na što se svi slatko nasmijaše.

Potvrda muškosti došla je u poznim godinama, ali bolje ikad nego nikad. Gdje se zagubila muškost u teretani na Tuškancu, ona štićena, i u koga je muškost veća, pokazat će, ha, vrijeme i sudit će nam, i opet, povijest.