Rafinerija će i dalje postojati i plaćati porez, a ljudi će raditi. To i nije malo postignuće, s obzirom na to što mu je sve prethodilo.
I u tužnim i tragičnim pričama postoje i neke sretne epizode. Jedna takva dogodila se ovih dana u riječkoj rafineriji. Naime, važan dio projekta nadogradnje Inine Rafinerije nafte Rijeka završen je postavljanjem ključne opreme novog postrojenja za obradu teških ostataka pa je gotovost cijelog projekta sada negdje na 60 posto. Dovršetak radova očekuje se u 2024. godini. Kada se to dogodi, kapacitet rafinerije bit će povećan na 4,5 milijuna tona sirove nafte godišnje, što će joj omogućiti pokrivanje kompletne potrebe za benzinom u Hrvatskoj i velikog dijela u Sloveniji i BiH. Što se tiče dizela, potrebe hrvatskog tržišta pokrivat će se od između 75 i 80 posto. Sve to skupa je jako dobra vijest. Rafinerija će ipak nastaviti raditi, ljudi će biti zaposleni, a funkcionirajuća rafinerija svakako će dobro doći u ovim teškim vremenima koja će sigurno potrajati do 2024. Tu je još i LNG terminal na Krku koji također pridonosi boljoj energetskoj slici Hrvatske. Ali, nažalost, tu dobre vijesti više-manje prestaju.
Ina kao hrvatska tvrtka koja radi u hrvatskom interesu odavno je izgubljena. Do toga je došlo nizom nesretnih, nespretnih, ali nažalost i jako promišljenih poteza. Tipična hrvatska privatizacijska priča, ali na megarazini. Najveći je paradoks da je Ina izgubljena u samostalnoj hrvatskoj državi, kada su na vlasti bile demokratski izabrane vlade. A da je opstala u vremenima kada se Hrvatskom vladalo iz nikad izabranog i potpuno nelegitimnog tijela – komunističkog politbiroa. Neizabrani čelnici SKH obranili su ovu tvrtku u pravom političkom, obavještajnom i medijskom ratu koji se protiv Ine vodio iz Beograda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iz stotinu razloga tadašnja SR Srbija nije mogla podnijeti da najveća naftna tvrtka u državi ima svoje sjedište u Zagrebu, a ne u Beogradu.
Još jedan paradoks je u tome da je Ina kolaps komunizma i pad Berlinskog zida krajem osamdesetih dočekala kao puno jača i veća tvrtka od mađarskog MOL-a. Nešto manje od 15 godina kasnije MOL je kupio Inu, a ne obratno. Kako se to moglo dogoditi zahtijeva jasan i nedvosmislen odgovor koji najvećim dijelom više-manje znamo. Završni čin, ili jedan od završnih činova ove tragedije s elementima farse dogodio se negdje u rano proljeće 2009. godine u jednom zagrebačkom restoranu. Snimku možete pogledati na YouTubeu. Iako nema tona, sve je manje-više jasno. Koga zanima nešto više, može pročitati i presudu. Koja je pravomoćna i ovoga je puta Ustavni sud nije poništio zbog tehnikalija kao što je to napravio prije sedam godina.
Bez obzira na sve ovo gore navedeno, to da riječka rafinerija ide dalje svakako je dobra vijest. I tu se sigurno moglo napraviti i puno više i puno ranije. Pa bi pozitivan učinak cijele ove priče bio znatnije povoljniji nego što je to i sada slučaj. Da se MOL kao strateškog partnera pritisnulo prije deset ili 15 godina, obnova rafinerije bi već odavno bila gotova. Kupnjom 25 posto plus jedne dionice Ine 2003. godine MOL je bio preuzeo i neke obveze koje nije izvršio. Među njima su bile i one vezane za dvije hrvatske rafinerije. Ali nakon 19 godina, kada se svedu računi, vidi se da je sisačka rafinerija zatvorena, a riječka se tek sada obnavlja. Ali se nitko nije potrudio pritisnuti mađarsku stranu pa sada ipak treba biti zadovoljan da se barem nešto radi. Da nije došlo do obnove riječke rafinerije, Hrvatska bi utakmicu protiv MOL-a izgubila s glatkih pet prema nula. Sada je poraz nešto ublažen pa je ishod negdje, nogometnim rječnikom rečeno, pet prema dva u korist tvrtke koja je 1989. bila tek niželigaš, dok je Ina igrala energetsku možda ne baš Ligu prvaka, ali svakako Europsku ligu.
Ovih pet golova, koji su većinom autogolovi, primali smo sve od 2000. pa do negdje 2015. kada smo izgubili prvu arbitražu u kojoj je navodno čak i hrvatski predstavnik glasao protiv Hrvatske. Zadnjih pet-šest godina utakmica se privodi kraju i pokušava se ublažiti poraz. Ublažavanje je i obnova postrojenja na Urinju. U cijeloj priči to je jedna od rijetkih svjetlijih točaka. Rafinerija će i dalje postojati i plaćati porez, a ljudi će raditi. To i nije malo postignuće, s obzirom na to što mu je sve prethodilo.
UVODNIK
Obnova riječke rafinerije je dobra vijest
Zlatko Crnčec
24. kolovoz 2022 13:52
u kratkim crtama
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER
Rafinerija će i dalje postojati i plaćati porez, a ljudi će raditi. To i nije malo postignuće, s obzirom na to što mu je sve prethodilo.
I u tužnim i tragičnim pričama postoje i neke sretne epizode. Jedna takva dogodila se ovih dana u riječkoj rafineriji. Naime, važan dio projekta nadogradnje Inine Rafinerije nafte Rijeka završen je postavljanjem ključne opreme novog postrojenja za obradu teških ostataka pa je gotovost cijelog projekta sada negdje na 60 posto. Dovršetak radova očekuje se u 2024. godini. Kada se to dogodi, kapacitet rafinerije bit će povećan na 4,5 milijuna tona sirove nafte godišnje, što će joj omogućiti pokrivanje kompletne potrebe za benzinom u Hrvatskoj i velikog dijela u Sloveniji i BiH. Što se tiče dizela, potrebe hrvatskog tržišta pokrivat će se od između 75 i 80 posto. Sve to skupa je jako dobra vijest. Rafinerija će ipak nastaviti raditi, ljudi će biti zaposleni, a funkcionirajuća rafinerija svakako će dobro doći u ovim teškim vremenima koja će sigurno potrajati do 2024. Tu je još i LNG terminal na Krku koji također pridonosi boljoj energetskoj slici Hrvatske. Ali, nažalost, tu dobre vijesti više-manje prestaju.
Ina kao hrvatska tvrtka koja radi u hrvatskom interesu odavno je izgubljena. Do toga je došlo nizom nesretnih, nespretnih, ali nažalost i jako promišljenih poteza. Tipična hrvatska privatizacijska priča, ali na megarazini. Najveći je paradoks da je Ina izgubljena u samostalnoj hrvatskoj državi, kada su na vlasti bile demokratski izabrane vlade. A da je opstala u vremenima kada se Hrvatskom vladalo iz nikad izabranog i potpuno nelegitimnog tijela – komunističkog politbiroa. Neizabrani čelnici SKH obranili su ovu tvrtku u pravom političkom, obavještajnom i medijskom ratu koji se protiv Ine vodio iz Beograda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iz stotinu razloga tadašnja SR Srbija nije mogla podnijeti da najveća naftna tvrtka u državi ima svoje sjedište u Zagrebu, a ne u Beogradu.
Još jedan paradoks je u tome da je Ina kolaps komunizma i pad Berlinskog zida krajem osamdesetih dočekala kao puno jača i veća tvrtka od mađarskog MOL-a. Nešto manje od 15 godina kasnije MOL je kupio Inu, a ne obratno. Kako se to moglo dogoditi zahtijeva jasan i nedvosmislen odgovor koji najvećim dijelom više-manje znamo. Završni čin, ili jedan od završnih činova ove tragedije s elementima farse dogodio se negdje u rano proljeće 2009. godine u jednom zagrebačkom restoranu. Snimku možete pogledati na YouTubeu. Iako nema tona, sve je manje-više jasno. Koga zanima nešto više, može pročitati i presudu. Koja je pravomoćna i ovoga je puta Ustavni sud nije poništio zbog tehnikalija kao što je to napravio prije sedam godina.
Bez obzira na sve ovo gore navedeno, to da riječka rafinerija ide dalje svakako je dobra vijest. I tu se sigurno moglo napraviti i puno više i puno ranije. Pa bi pozitivan učinak cijele ove priče bio znatnije povoljniji nego što je to i sada slučaj. Da se MOL kao strateškog partnera pritisnulo prije deset ili 15 godina, obnova rafinerije bi već odavno bila gotova. Kupnjom 25 posto plus jedne dionice Ine 2003. godine MOL je bio preuzeo i neke obveze koje nije izvršio. Među njima su bile i one vezane za dvije hrvatske rafinerije. Ali nakon 19 godina, kada se svedu računi, vidi se da je sisačka rafinerija zatvorena, a riječka se tek sada obnavlja. Ali se nitko nije potrudio pritisnuti mađarsku stranu pa sada ipak treba biti zadovoljan da se barem nešto radi. Da nije došlo do obnove riječke rafinerije, Hrvatska bi utakmicu protiv MOL-a izgubila s glatkih pet prema nula. Sada je poraz nešto ublažen pa je ishod negdje, nogometnim rječnikom rečeno, pet prema dva u korist tvrtke koja je 1989. bila tek niželigaš, dok je Ina igrala energetsku možda ne baš Ligu prvaka, ali svakako Europsku ligu.
Ovih pet golova, koji su većinom autogolovi, primali smo sve od 2000. pa do negdje 2015. kada smo izgubili prvu arbitražu u kojoj je navodno čak i hrvatski predstavnik glasao protiv Hrvatske. Zadnjih pet-šest godina utakmica se privodi kraju i pokušava se ublažiti poraz. Ublažavanje je i obnova postrojenja na Urinju. U cijeloj priči to je jedna od rijetkih svjetlijih točaka. Rafinerija će i dalje postojati i plaćati porez, a ljudi će raditi. To i nije malo postignuće, s obzirom na to što mu je sve prethodilo.