Piše Siniša Pavić

O smeću i škovacama

Siniša Pavić

Foto Pixabay

Foto Pixabay

Ključat ćemo kontejnere, oformiti straže, iskradati se noću, motriti s balkona na ulicu, opasat sve nadzornim kamerama, pripremiti se za bitku jer sve nam je lakše nego se držati reda

placeholder


Kad zataji ona kutija što vam je teleoperateri stave u stan da imate i brzi internet i mali milijun TV kanala čiji program na koncu jedva da konzumirate, nekada je lakše dobiti vezu s call centrom nego li dočekati mladog majstora da dođe tu čarobnu kutiju promijeniti.


Nije da u momaka nema želje da stignu na vrijeme i čim prije odu. Nisu to više majstori starog kova koje treba ponuditi pićem, skuhati im kavu, pokazati interes za njihov posao, a sve ne bi li korektno obavili popravak.


Sukladno nježnim godinama ove tjera želja da dođu, zamjene i odu, čim prije to bolje. Ali, avaj! Momče ulazi u stan iznerviran posve. Živci su mu otanjili zbog – parkinga!




Vrtio se, kaže, pola sat po kvartu, ali mjesta ni za lijek, pa ni tamo gdje se platiti parking mora. Ima zato ograda, zabrana, gnjevnih stanara i rampi. Rampi… Spomen rampe budi lijepe uspomene na malena mjesta naših srdaca gdje je s parkingom i gore. A priča kaže ovako…


– Gdje ćeš ti!? – pita mati sina koji pečalbu već godinama tuče van rodnog grada.


– Pa do Baje – veli joj sin.


– Nećeš valjda autom!? – u čudu je ona.


– Nego kako!? Pa daleko stanuje – u čudu je on.


– Ajme, nećeš imat’ gdje parkirat’ kad se vratiš. K vragu i ovi iz susjednih kuća što na naš parking parkiraju. Treba rampu stavit’. Otac ti i ne pali auto samo da mjesto ne izgubi – plete li ga majka.


Ma, kad si sin što dolazi sve rjeđe iz pečalbe, misliš da majka pretjeruje. Pamtiš kako se uvijek nekakvo slobodno mjesto našlo, pa će i sada. A o tome što stari ne ide nigdje da parking ne izgubi, ne isplati se diskutirati.


Imati automobil da služi da se njime pred kućom parking ukrasi, čini se, najblaže rečeno, bedasto. No, kasnovečernji povratak kući donio je bolno otrežnjenje sinu razmetnome.


Imala je, naime, majka pravo, u ponoć i po, ne da nema mjesta za parkirati, nego nema mjesta da se kutiju šibica odloži pred zgradom.


Kružilo se naokolo satima, a onda krenulo linijom manjeg otpora i popelo autić, jedva jedvice, na visoki pločnik, dvije ulice dalje, tik preko puta kafića otvorenog u podnožju nove višekatnice.


Neprirodno je posve parkirati kućnog ljubimca toliko daleko da ga s balkona ne vidite, pa da ne možete u svakom trenu reagirati na sumnjive zvukove, skočiti se ne noge i provjeriti je li sve u redu.


Ali, što je tu je.


– Gdje ti je auto – umjesto ‘dobro jutro’ veli majka sinu.


– A gore, dvije ulice dalje – na to će sin.


– Rekla sam ti ja da nećeš nać’ parking. K vragu i ovi što nam na parking dolaze – slavodobitno nabraja mati.


Otac se samo smješka. Njemu je važno da se njegova odluka da ne vozi bez ljute potrebe, pokazala ispravnom. Samo, tu priča tek počinje.


Kako je jutro svanulo tako se prošetalo do parkiranog vozila i sve što je trebalo još učiniti jest skinuti ga s pločnika na cestu, okrenuti ga nosom put grada i vozi.


Cesta uska za okretati se, ali kako je rampa parkinga na kojem svoje ljubimce parkiraju stanari obližnje višekatnice bila uredno podignuta, elegantno se činilo okrenuti se tamo.


I uđe autić na parking. I okrene vozač ljubimcu nos put ceste. A onda se rampa počela spuštati!?!


– Netko se sa mnom gadno zajebava! To je sigurno zbog ‘strane’ registracije – pomisli vozač.


Društvo u kafiću, što je u dnu nove zgrade, daljinski od rampe nema. Kažu, morat će se pitati stanare. A sati ni jedanaest ujutro. Na prvu čovjek pomisli kako i nije neki kunst pozvoniti nepoznatim ljudima na vrata, objasniti im situaciju, zaslužiti milost, pa se odvesti dalje baš kao da se ništa dogodilo i nije.


Taj koji tako rezonira nije nikada bio u toj situaciji. Ulazna vrata od moderne zgrade zaključana. Na portafonu potencijalnih kandidata da im se pozvoni, jedno 30. Kako prepoznati onog koji će biti voljan pomoći!?


Gledaš prezimena na portafonu, pa, tko zna zašto, biraš ona s kojima ti se čini da dijeliš neka životna iskustva. Recimo, dr. Štambuk, to zvuči dobro, jer te baš doktor Štambuk liječio kad si bio dijete.


Brkljačić!? I to daje nadu, jer je žene istog prezimena onomad radila s majkom za pultom robne kuće. Perić!? K’o Denis Parić, ubojita desnica s malonogometnih terena!?


Kapulica!?! Počelo se, ipak, s Kapulica, kako je i red u zemlji gdje HDZ kroji i oblači. Jer, njihov je čovjek garant Kapulica. Ta se procjena, međutim, pokazala krivom. Tu je zvono zvonilo u prazno.


Pokušaj drugi, na prezime Car, rezultirao je priznanjem s druge strane kako nema on daljinskog. Treći pokušaj, na tko zna čije prezime, rezultiralo je tako da se ulazna kapija širom otvorila, taman da se uđe u zgradu pa krene od vrata do vrata.


Računa naš junak kako će prije ljudi pomoći ako ga vide licem u lice. Prva vrata otvara žena u kućnom ogrtaču. Viri oprezno kroz vrata. Kuštrava kosa, krmeljive oči, vidiš tek je iz postelje izašla, a opet vidiš i da nepočešljane vlasi kriju lijepo lice, osmijeh, puna usta.


– Ajme, spasite me, ako ikako možete! – krene naš junak.


– Joj, nemam vam ja daljinski – skrušeno će gospođa.


– Nemate automobil niti da vam za bez veze na parkiralištu stoji!? – u čudu će nezvani gost.


– A nemam – smije se ona.


– Znate li kome bi se isplatilo pozvoniti? – pita on.


– Evo, pitajte susjedu, ona je ok. Sretno – veli ona.


I susjeda je u kućnom mantilu. I ima psa, malog ali žestokog, srčanog.


– Ajme, pomozite… – krene on.


-Nemam vam ništa za dati! – rezolutno će žena.


– Ma ne žicam ništa, stvarno, već rampa, parking – krene se momče opravdavati, sad već poprilično uvjeren kako su u pravu ukućani kad mi već godinama sugeriraju da je došlo vrijeme za kupovinu nove jakne umjesto ove, kako kažu, olinjale.


– Nema daljinskog. Žao mi. Probajte kat poviše – otpravi našeg junaka i ova stanarka.


Par stanova, par žena, nijedan daljinski!


– Probajte tu preko puta. Malo je čudan susjed, ali mogao bi pomoći – naputi nas treća gospođa u nizu.


Susjed. Konačno muško. Pred ulazom mu, na onom tapetiću za noge otirat, tenisice veličine 48! I stvarno, otvori vrata grmalj. Kosa mu kuštrava, majica za po doma jedva doseže do pupka, ali glas mu blag.


Malo je trebalo vremena da shvati što lik što mu zvoni na vrata uopće pita i treba, da bi zatim jednostavno rekao: »Dajte mi samo minut da se obučem, pa ću doći dignut rampu!«


Na silasku naše je momče čuje da ga netko zaziva: »Gospodine, gospodine!« Ona prva gospođa u nizu izašla je na hodnik da pita ima li rezultata od potrage za daljinskim.


Izašla je na hodnik drugačija skroz, sređena, našminkana, taman da ovo s rampom na tren dobije na smislu. Vrag je estetika.


Da se vrati naš junak u stvarnost pobrinuo se mrki muškarac na parkiralištu koji je odlučio očitati bukvicu svakom tko se usudi zagaziti na sveto privatno parkirno tlo, makar poprilično upitno bilo to stanarsko pravo da se rampama od svijeta dijele.


No, barem je autić spašen.


Elem, to je ta priča koja pade na pamet i zato što nije posve nevezana za recentnu nam stvarnost. Kako se već čepušamo zbog parkirnog mjesta, tako ćemo se za koji mjesec tući zbog odvoza smeća, prvo u metropoli a onda i drugdje.


I neće za to biti kriva želja nove zagrebačke uprave da s ulica makne kante i svo ono smeće koje se uokolo kanti uredno baca, već će biti kriva njihova posve pogrešna početna pretpostavka da smo mi narod koji svoje svoje smeće revno baca u svoje kante pa još razvrstano.


Oooo, kako krivo! Ne da nećemo bacati smeće u svoje kante, već ćemo se iskradati po noći da zatrpamo tuđa odlagališta, pa onda neka se naplaćuje što hoće po potrošnji i po punim vrećicama.


Ključat ćemo kontejnere, oformiti straže, iskradati se noću, motriti s balkona na ulicu, opasat sve nadzornim kamerama, pripremiti se za bitku jer sve nam je lakše nego se držati reda i sve nam je logičnije nago vjerovati u čestitost susjeda što živi preko puta hodnika.


Zato je svaka reforma odvoza smeća izgubljen bitka, baš kao i ona s parkingom. A šteta je, jer da se naučimo elegantno rješavati komunalno smeće, možda bi i problematiku nekih ozbiljnih zagađenja lakše rješavali.


Evo recimo, Tram 11 i njihov novi album. Je li govor mržnje, ili je za branit’ slobodu govora!? Ili je istina druga, jedna jedina i posve porazna za društvo u cjelini. Eno je u statusu na Facebooku koji kaže: »Bili bismo na konju kad nitko ne bi htio kupiti takav sadržaj, a ovako…«.