Vruće je. Ne da je vruće nego je pasja vrućina u pitanju. Ne da je pasja vrućina u pitanju, nego je ovo paklena vrućina u kojoj ni psi iz kuće ne žele jer je vruće. Kažu, ljeto je i to je zato, ma ako sjećanja nije izromantiziralo baš sve, od uspješnosti političkog sustava do uspjeha omiljenog nogometnog kluba, onda je gola činjenica da ljeta nekad nisu bila ovako vruća. Ili ovako vruća i vlažna. Ili ovako naporna.

Elem vruće je, kako običnom puku tako i vrhuški svake vrste, pa možda u tom grmu leži zec i razlog zbog kojeg su čelnici onih najmoćnijih svjetskih zemalja, na samitu G7 skupine najbogatijih nacija, nabacili na okrugli stol šalu na račun golog Putinova torza. Znate to da se ruski predsjednik voli šepuriti trbušnjacima, bilo da je na konju, bili da goloruk napada medvjeda. Krenuli zato momci i jedna djevojka na samitu u Njemačkoj skidati sakoe i krenula šala. »Trebamo li skinuti sakoe ili još nešto sa sebe«, reče britanski premijer. »Moramo pokazati da smo čvršći od Putina«, dodade. Onda se na to nadovezao kolega iz Kanade pa reče kako im valja, kad se skinu, konje jahati. Svi se, dakako, krenu smijuljiti. Pače, jedina dama među gospodom, a to je ljubiteljica kolorističkih kompletića strogih linija, predsjednica Europske komisije, zaključi kako je jahanje najbolje. O da.

Priča dakako ide dalje, jer nisu hrvatski novinari izmislili tu navadu da se leta naokolo pa tura mikrofon pod njušku ljudima ne bi li komentirali ljudi što je netko rekao. To letanje naokolo k’o da si ping-pong loptica, to bauljanje od nemila do nedraga ne bi li i nemio i nedrag komentirali što su jedan drugom rekli, svjetski je trend. Vragolasti Putin kazao je kako ne zna bi li se G7 šaljivci skinuli iznad ili ispod struka, da bi znatno ozbiljnijim tonom poručio kako bi svaka varijanta skidanja bila odvratna. A onda je citirao Puškina, savjetovao čelnike G7 zemalja da više vježbaju a manje piju te podsjetio na važnost sklada između tijela i duše, valjda misleći isključivo na sklad svoj vlastiti. Čeka se nastavak priče. Do tad vrijedi notirati da je, eto, društvo sebi dalo oduška, kako G7 ekipa, tako i taj jeziv lik Putin. Za to vrijeme tenkovi su gazili, granate ubijale ljude, ljudi se borili za živote, umiralo se u svakom slučaju. I to je jedino odvratno.

Vruće je. Vruće je paklenski. A kad je vruće onda se vazda nanovo rasplamsa kućna polemika ima li života bez klime, ili ga ipak nema. Ima ga, ali je brate šugav, ljepljiv i mokar, dok toplina siše sve atome snage iz čovjeka. Zato bi jedni klimu, ali pravu ne neke pokretne kvazi varijante, što košta da košta, a drugi je ipak ne bi jer ekologija, jer energija, jer može taraca doživjet’ stres pa da plafon vlaži. Govoriti o klimi kad je plus milijun stupnjeva vani, a ne u jesen recimo, glupo je do ibera, ali kako nećeš kad ni skinuti se poput svjetskih lidera, svejedno je li od pasa gore ili dolje, ne garantira da će išta svježije biti. U tom raspoloženju svekoliki hrvatski živalj mogao je pratiti i kako nas to predsjednik države Zoran Milanović reprezentira na samitu NATO-a u Madridu. Belgijski nekakav portal izvukao je sličicu na kojoj se čini da nam predsjednik sam čami čekajući, jer se nitko s njim družiti neće. Nije to ni nemoguće, pogotovo ako je premijer iskoristio svoj dugogodišnji rad na sljubljivanju s čelnicima međunarodne zajednice. Poučenima turskim sapunicama, ili našim telenovelama, ili onom nekom meksičkom sapunicom u podne, nije nam uopće teško zamisliti kako pismo piše Andrej Plenković pa ga šalje svojim druzima da u njemu opanjka predsjednika skroz. Tko bi se, uostalom, i družio s likom koji pušta javnost da zaviri direktno u njegovu glavu tamo gdje nema nikakvog susprezanja nego se brate mlati jezikom sve u šesnaest, pa kom drago a kom krivo. Biti Zoran Milanović! Kakva bi to samo bio nastavak klasika »Biti John Malkovich«.

Ma, nije trebalo dugo da se predsjednik pribere i da zajedno sa suprugom blaguje u društvu španjolske kraljice Letizie i španjolskog kralja Felipea VI. Naša prva dama, Sanja Milanović Musić tek je sitno zaostajala za kraljicom stila Letiziom i izgledala je sjajno pokazavši kako jeftina haljina Varteksova funkcionira posve dobro i na dvorovima, dok je Milanović, a to je najvažnije, bio nasmiješen onako stiješnjen između kralja i kraljice. Između te dvije slike, slike samoće i slike kraljevskog druženja, smjestilo se ono što je Milanović radio i govorio, od (ne)očekivane benovolentnosti naspram ulaska Finske i Švedske u NATO, do njegove ocjene kako ima državnika koji znaju malo ili nimalo o Hrvatskoj, ako ne o svemu, ali se s njima još i da razgovarati, ali ima i onih koji su zatucani u svojim predrasudama. Lijepo je to bilo čuti, jer logično je tako nešto bilo i običnom čovjeku pomisliti recimo nakon G7 šale o goloprsom Putinu.

Lijepo je bilo vidjeti da nam predsjednik nije jurišao na NATO golobrad i s bombom u zubima. Zna se taj, ipak, ponašati kako treba kad ga u bijeli svijet pošalješ, a to je u konačnici ipak tako hrvatski i tako utješno. On bar nije ni s kim zbijao loše šale. To čuva za po doma.

Valjalo bi ovdje spomenuti i kako uvrijeđeni predstavnici Vlade nisu željeli put Madrida, valjda da ih tko ne vidi s predsjednikom matične im države. Sapunjara, nego što. Samo, vruće je, vruće toliko da je i televiziju teško gledati, a kamo li analizirati svo to muškobanjasto napinjanje mišića što se događa u osvit hladnog nekog rata i dizanja nekih novih željeznih zavjesa. Vruće je i previše za velike teme na koje utjecati ne možemo. A kad je vruće onda »mali« čovjek, baš kao i »veliki«, sanja kako će se skinuti u kupaće gaće ali ne da ruskog momka imitira već da se brate okupa kad mu već more zemlja ima. Samo, dnevnici evo govore da nikada Hrvatu nije bilo teže na more poći i doći i tako opstati, baš kao da nismo tu formalnost prilaženja obali riješili u stoljeću sedmom. Kažu, skupo je to i nemoguća misija za hrvatskog čovjeka. Stranci što ih se anketira na ulici potvrđuju da nam je uz more zeru skuplje ove godine, ali još uvijek im je to nekako normalno. Oni što strancima turaju tanjure pod bradu kažu poskupjelo je, ali i mora kad su ulazni troškovi veliki, a i kvaliteta je, tvrde, vauuu. Oni što skrbe za promet spomenut će dakako gorivo. Oni što iznajmljuju sobe apostrofirat će sve što ih je stislo, od nikad skupljeg zahodskog papira do državnih nameta. Iz luksuznih hotela, a u nas su jel’te takvi, neće reći ništa jer tu dolaze oni koji s parama nemaju problem.

Zato boli espresso od 15 kuna na koji se lako naivno naleti. Zbrajaju analitičari troškove kad samac ljetuje, kad četvero ljudi ljetuje, kad čopor ljetuje, uspoređuje koliko je skupo ovdje, a koliko na Mediteranu, tješe nas da uvijek ima gore pa navode primjer domaćina Grka kojima gosti iz Srbije navodno enormno struje potroše jer ponesu na more papriku pa ajvar rade. A ako sjećanje nije izromantiziralo baš sve, od uspješnosti političkog sustava do uspjeha omiljenog nogometnog kluba, nekad je bilo lakše. Nekad se na more išlo fićom i peglicom, upadalo u kuće prijatelja i rodbine, voljelo one plastične rukaviće na mišicama, ljubilo otopljenu paštetu i pomidor koji miriše i ima okus pomidora. I nije bio selfie nego film u aparatu koji se štedjelo samo za najbolje slike. A turisti su bili rijetki i dragi. Bilo smo goli do pasa, ali na neki dobar način.

Danas je sve drugačije, bit’ će i zato jer se o potrebi treba li skinuti sako pa ostati gol toliko lamentira pa još na najvišoj razini. Ogolili smo se, ogolili su nas, ogolili su se i kad su u odijelima ostali. Teoretski to bi trebalo biti ljekovito i zalog za naprijed. U praksi samo je neizdrživo vruće da pomoći i nema. A to da Hrvat neće na more okačite mačku o rep. Ovo je mali narod za velike ljudske pobjede, ili velik narod za male a važne pothvate, i ako je predsjednik mogao biti hladan kao špricer u Madridu, bome će i blagajnica uspjet otići na more kao da sutra uistinu i ne postoji.