Hrvatska bi se vezano za ove najnovije Orbanove izjave trebala postaviti bez neke velike panike. Ali sa čvrstim i jasnim stajalištem da Orban ne može o njoj tako govoriti.
Oni koji imaju more i luke mogu dovoziti naftu tankerima. Da nam to nisu oduzeli, imali bismo i mi luku. Tako je mađarski premijer Viktor Orban obrazložio svoje protivljenje uvođenju embarga na uvoz nafte iz Rusije. Mađarska nema morsku luku da tankerima uvozi naftu jer su joj prije stotinjak godina oduzeli morsku luku. Rijeku. Još je to jedna od izjava koje se mogu čuti od mađarskog premijera, a koje su na tragu žaljenja zbog toga što je Mađarska prije stotinjak godina izgubila jednu od svojih kolonija. Hrvatsku. Domaća bi se desnica trebala već jednom sjetiti da je Beograd tek jedan od velikih B, gradova iz kojih se vladalo Hrvatskom, a čije ime počinje ovim slovom. Prije njega su to bili i Beč i Budimpešta. Iza svih njih tu se pojavljuje i Bruxelless, ali on je ipak, barem zasad, druga priča. EU ipak nije, odnosno još nije, država. Pa tu Hrvatska ipak ima više prostora nego u prethodna tri slučaja. Iz Austrije ne dolaze nikakvi teritorijalni zahtjevi, to je uostalom i teško provedivo, budući da je između te države i Hrvatske ipak smještena Slovenija. Gospodarstvo, posebno bankarski sektor, druga je priča i jedna druga, ne previše vesela tema. Što se tiče Mađarske, ona je također snažno gospodarski prisutna u Hrvatskoj, ponajviše u energetici, ali njen utjecaj seže puno dalje, čak i do nogometa.
Ali za razliku od starijeg partnera nekadašnje dualne monarhije, Orban se ne libi na prilično izravan način prisjećati vremena kada je Hrvatska praktički bila dio Mađarske, a sama Rijeka izravno pod Budimpeštom, ljubaznošću takozvane riječke krpice. Poveznica Rijeke i Budimpešte je i to da je u njoj rođen Janoš Kadar kojeg mađarska desnica, malo je reći, prezire. Njega je 1956. na vlast u Mađarskoj postavio Sovjetski Savez nakon brutalne intervencije, ali se on kasnije pokazao kao osoba koja je tu zemlju učinila najboljom za život u cijelom istočnom lageru. Ali to je već daleka prošlost. A što se tiče budućnosti, barem četiri sljedeće godine Orban će i dalje biti na čelu našeg sjevernog susjeda.
To znači da bi se ne samo desnica, nego i cijela domaća politička scena konačno trebala zbrojiti kada je u pitanju Mađarska. Naravno, od nje nam ne prijeti nikakva izravna ugroza u smislu nekakvog konkretnog posezanja za našim teritorijem. Ova recentna Orbanova izjava samo je još jedan izraz nostalgije Budimpešte za onim vremenima kada su zajedno s Bečom bili jedna od najvažnijih svjetskih država. Na tom su tragu i one karte velike Mađarske koje se ukazuju u tamošnjim službenim prostorijama, kao i spomenici na kojima se svašta može iščitati. Međutim, ono što se događa u energetici i drugim područjima nema veze s nostalgijom za prošlim vremenima, već sa stvaranjem temelja za neka buduća. Naravno, nije tu Mađarska jedina odgovorna. Ima tu odgovornosti i na mnogim igračima s hrvatske strane.
Orban je dobio parlamentarne izbore potukavši do nogu svoje protivnike koji su imali izravnu i neizravnu podršku onoga što se uobičajeno naziva europski establišment. Birači su nagradili Orbana zbog toga što on u svojim javnim istupima stavlja Mađarsku na prvo, a EU na drugo mjesto. Usto je odbio Mađarsku i njeno gospodarstvo u punoj mjeri izložiti posljedicama ruske invazije na Ukrajinu. Ne želi Kijevu isporučivati oružje, niti dozvoljava da se ono dostavlja preko njenog teritorija. Ne želi se, ni pod cijenu ulaganja veta na Europskom vijeću, odreći ruskih energenata jer bi bez njih mađarsko gospodarstvo jako stradalo. I birači su sve to honorirali.
Orban, bez obzira na to što tko o njemu mislio, definitivno nije jednodimenzionalan lik. Predstavljati ga tek kao tipičnog postkomunističkog poluautoritarnog političkog lidera definitivno jest pojednostavljivanje. Zamka je to u koju redovito i često upadaju mediji. Uostalom, nije on baš tako omrznut u najvažnijim europskim središtima. Njemački proizvođači automobila jako vole Mađarsku i u njoj su već izgradili nekoliko svojih pogona. U Hrvatskoj nisu ni jedan. Hrvatska bi se vezano za ove najnovije Orbanove izjave trebala postaviti bez neke velike panike. Ali sa čvrstim i jasnim stajalištem da Orban ne može o njoj tako govoriti. A neke bi stvari od njega mogla i naučiti.
Uvodnik
Nostalgija opet obuzela Orbana
Zlatko Crnčec
11. svibanj 2022 15:55
Reuters
Hrvatska bi se vezano za ove najnovije Orbanove izjave trebala postaviti bez neke velike panike. Ali sa čvrstim i jasnim stajalištem da Orban ne može o njoj tako govoriti.
Oni koji imaju more i luke mogu dovoziti naftu tankerima. Da nam to nisu oduzeli, imali bismo i mi luku. Tako je mađarski premijer Viktor Orban obrazložio svoje protivljenje uvođenju embarga na uvoz nafte iz Rusije. Mađarska nema morsku luku da tankerima uvozi naftu jer su joj prije stotinjak godina oduzeli morsku luku. Rijeku. Još je to jedna od izjava koje se mogu čuti od mađarskog premijera, a koje su na tragu žaljenja zbog toga što je Mađarska prije stotinjak godina izgubila jednu od svojih kolonija. Hrvatsku. Domaća bi se desnica trebala već jednom sjetiti da je Beograd tek jedan od velikih B, gradova iz kojih se vladalo Hrvatskom, a čije ime počinje ovim slovom. Prije njega su to bili i Beč i Budimpešta. Iza svih njih tu se pojavljuje i Bruxelless, ali on je ipak, barem zasad, druga priča. EU ipak nije, odnosno još nije, država. Pa tu Hrvatska ipak ima više prostora nego u prethodna tri slučaja. Iz Austrije ne dolaze nikakvi teritorijalni zahtjevi, to je uostalom i teško provedivo, budući da je između te države i Hrvatske ipak smještena Slovenija. Gospodarstvo, posebno bankarski sektor, druga je priča i jedna druga, ne previše vesela tema. Što se tiče Mađarske, ona je također snažno gospodarski prisutna u Hrvatskoj, ponajviše u energetici, ali njen utjecaj seže puno dalje, čak i do nogometa.
Ali za razliku od starijeg partnera nekadašnje dualne monarhije, Orban se ne libi na prilično izravan način prisjećati vremena kada je Hrvatska praktički bila dio Mađarske, a sama Rijeka izravno pod Budimpeštom, ljubaznošću takozvane riječke krpice. Poveznica Rijeke i Budimpešte je i to da je u njoj rođen Janoš Kadar kojeg mađarska desnica, malo je reći, prezire. Njega je 1956. na vlast u Mađarskoj postavio Sovjetski Savez nakon brutalne intervencije, ali se on kasnije pokazao kao osoba koja je tu zemlju učinila najboljom za život u cijelom istočnom lageru. Ali to je već daleka prošlost. A što se tiče budućnosti, barem četiri sljedeće godine Orban će i dalje biti na čelu našeg sjevernog susjeda.
To znači da bi se ne samo desnica, nego i cijela domaća politička scena konačno trebala zbrojiti kada je u pitanju Mađarska. Naravno, od nje nam ne prijeti nikakva izravna ugroza u smislu nekakvog konkretnog posezanja za našim teritorijem. Ova recentna Orbanova izjava samo je još jedan izraz nostalgije Budimpešte za onim vremenima kada su zajedno s Bečom bili jedna od najvažnijih svjetskih država. Na tom su tragu i one karte velike Mađarske koje se ukazuju u tamošnjim službenim prostorijama, kao i spomenici na kojima se svašta može iščitati. Međutim, ono što se događa u energetici i drugim područjima nema veze s nostalgijom za prošlim vremenima, već sa stvaranjem temelja za neka buduća. Naravno, nije tu Mađarska jedina odgovorna. Ima tu odgovornosti i na mnogim igračima s hrvatske strane.
Orban je dobio parlamentarne izbore potukavši do nogu svoje protivnike koji su imali izravnu i neizravnu podršku onoga što se uobičajeno naziva europski establišment. Birači su nagradili Orbana zbog toga što on u svojim javnim istupima stavlja Mađarsku na prvo, a EU na drugo mjesto. Usto je odbio Mađarsku i njeno gospodarstvo u punoj mjeri izložiti posljedicama ruske invazije na Ukrajinu. Ne želi Kijevu isporučivati oružje, niti dozvoljava da se ono dostavlja preko njenog teritorija. Ne želi se, ni pod cijenu ulaganja veta na Europskom vijeću, odreći ruskih energenata jer bi bez njih mađarsko gospodarstvo jako stradalo. I birači su sve to honorirali.
Orban, bez obzira na to što tko o njemu mislio, definitivno nije jednodimenzionalan lik. Predstavljati ga tek kao tipičnog postkomunističkog poluautoritarnog političkog lidera definitivno jest pojednostavljivanje. Zamka je to u koju redovito i često upadaju mediji. Uostalom, nije on baš tako omrznut u najvažnijim europskim središtima. Njemački proizvođači automobila jako vole Mađarsku i u njoj su već izgradili nekoliko svojih pogona. U Hrvatskoj nisu ni jedan. Hrvatska bi se vezano za ove najnovije Orbanove izjave trebala postaviti bez neke velike panike. Ali sa čvrstim i jasnim stajalištem da Orban ne može o njoj tako govoriti. A neke bi stvari od njega mogla i naučiti.