Hrvatski je Ustav šupalj kao švicarski sir. To je općepoznata stvar. Tako da nisu protuustavne ni Milanovićeve vanjskopolitičke eskapade
Ustav ne krši ni premijer ni predsjednik. Jer sam najviši akt ove zemlje ni na koji način nije predvidio situaciju u kojoj njih dvojica ne žele surađivati. Pa tako nije kršenje ni to što napraviti u slučajevima kada se ne mogu ili ne žele složiti oko imenovanja za koja je potreban potpis njih obojice. Nigdje ne piše kakve bi sankcije trebao podnijeti onaj tko ne želi supotpisati neko rješenje o imenovanju.
Sada, je li to bilo ustavno ili nije, ali jasno je da je cijelu priču oko zastoja u imenovanjima pokrenuo Zoran Milanović. Bilo je to u listopadu 2021. kada je ministar obrane Mario Banožić protivno predsjednikovim jasno izraženim željama umirovio zapovjednika Počasne zaštitne bojne, brigadira Elvisa Burčula. Iz Ureda predsjednika tada su više nego jasno poručili da je Milanović odlučio da će ubuduće i do daljnjeg blokirati svako imenovanje za koje je potreban njegov potpis sve dok Burčul ne bude vraćen na posao. U tom je smislu kasnije govorio i sam Milanović. Dakle blokadu imenovanja započeo je predsjednik Republike kao osvetu za umirovljenje zapovjednika PZB-a. I u tom smislu postavio ultimatum. Ako se Burčul ne vrati, ništa od imenovanja novih veleposlanika i svih drugih za koje je bio potreban njegov potpis.
Naravno, drugo je pitanje zbog čega je Banožić odlučio na takav način, umirovljenjem osobe za koju se snažno zauzeo predsjednik, bespotrebno poniziti Milanovića. Zaista je to bio svojevrsni politički casus belli. Milanović je imao potpuno pravo na veliku ljutnju. Banožić je potpuno bespotrebno započeo sukob. Nije baš ni jasno zbog čega ga Plenković u tome nije spriječio. Ali to je sfera politike. S tim Banožićevim besmislenim potezom ama baš nikakve veze nema činjenica da treba popuniti prazna veleposlanička mjesta. Ili imenovati stalnog predstavnika pri NATO-u. Budući da šira opća, ali nažalost i medijska javnost pamti malo i kratko, sada je Milanović čak prešao u protunapad i odgovornost za neimenovanja prebacio na Vladu. Koja tu i nije bez grijeha, definitivno nije, ali to ne mijenja ništa na činjenici da je Ured predsjednika prije godinu i pol jasno rekao da Milanović neće supotpisati ni jedno imenovanje dok se iz mirovine na posao ne vrati njegov omiljeni brigadir.
Ista je stvar sa sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost. Odmah po izbijanju rata u Ukrajini Vlada je zatražila sjednicu tog tijela. Milanović je to odbio kao bespotrebno iako je svakome bilo jasno da je svijet u tom trenutku došao opako blizu trećem svjetskom ratu. Sjednicu je uvjetovao time da se istovremeno održi i rasprava o BiH. Što, pak, istina, nije naišlo na odobravanje druge strane koja je oko toga trebala biti kooperativnija.
Ali u svemu tome nikakve protuustavnosti nema. Hrvatski je Ustav šupalj kao švicarski sir. To je općepoznata stvar. Tako da nisu protuustavne ni Milanovićeve vanjskopolitičke eskapade – od blokiranja ulaska Finske i Švedske u NATO pa do ideje da bi se situacija u BiH mogla riješiti na način da se sastanu on, Erdogan i Vučić. I dogovore se što i kako. A baš kod BiH je Milanovićevo ponašanje otišlo u krajnost. Njegova suradnja s Miloradom Dodikom i politika prema BiH je apsolutno najgori dio njegovog mandata. To je gore čak i od činjenice da ga je zaista Vlada potpuno zaobišla kada je davala suglasnost da obuku ukrajinskih vojnika na našem teritoriju. Ili da ga Vlada uopće ne konzultira kada je u pitanju vanjska politika prema ratu u Ukrajini. Na što se s pravom ljuti.
Na području gdje bi se hrvatska politika trebala kretati oprezno kao da hoda po jajima, on se ponaša kao slon u staklarni. Jasno je, naravno, da se bošnjačka strana ponaša krajnje iracionalno kada inzistira na unitarnoj državi sa sjedištem u Sarajevu. I da tu dobro dođe kakav dupli pas s Banjom Lukom. Ali raditi takve ustupke Dodiku i tako grubo iritirati Bošnjake kao što to radi Milanović, to je krajnje pogrešno. I sve to bez ikakvog pokušaja koordinacije s Vladom. I to u trenutku kada se iz Banje Luke ponovo govori o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. I o tome da su Srbi bili najveće žrtve opsade Sarajeva. A Milanovića sve to ne smeta. Ali ni to nije protuustavno. Ništa u Hrvatskoj nije s ovakvim Ustavom. I tako će biti i dalje.
UVODNIK
Ništa u Hrvatskoj nije protuustavno
Zlatko Crnčec
17. ožujak 2023 15:46
Foto Marko Gracin
Hrvatski je Ustav šupalj kao švicarski sir. To je općepoznata stvar. Tako da nisu protuustavne ni Milanovićeve vanjskopolitičke eskapade
Ustav ne krši ni premijer ni predsjednik. Jer sam najviši akt ove zemlje ni na koji način nije predvidio situaciju u kojoj njih dvojica ne žele surađivati. Pa tako nije kršenje ni to što napraviti u slučajevima kada se ne mogu ili ne žele složiti oko imenovanja za koja je potreban potpis njih obojice. Nigdje ne piše kakve bi sankcije trebao podnijeti onaj tko ne želi supotpisati neko rješenje o imenovanju.
Sada, je li to bilo ustavno ili nije, ali jasno je da je cijelu priču oko zastoja u imenovanjima pokrenuo Zoran Milanović. Bilo je to u listopadu 2021. kada je ministar obrane Mario Banožić protivno predsjednikovim jasno izraženim željama umirovio zapovjednika Počasne zaštitne bojne, brigadira Elvisa Burčula. Iz Ureda predsjednika tada su više nego jasno poručili da je Milanović odlučio da će ubuduće i do daljnjeg blokirati svako imenovanje za koje je potreban njegov potpis sve dok Burčul ne bude vraćen na posao. U tom je smislu kasnije govorio i sam Milanović. Dakle blokadu imenovanja započeo je predsjednik Republike kao osvetu za umirovljenje zapovjednika PZB-a. I u tom smislu postavio ultimatum. Ako se Burčul ne vrati, ništa od imenovanja novih veleposlanika i svih drugih za koje je bio potreban njegov potpis.
Naravno, drugo je pitanje zbog čega je Banožić odlučio na takav način, umirovljenjem osobe za koju se snažno zauzeo predsjednik, bespotrebno poniziti Milanovića. Zaista je to bio svojevrsni politički casus belli. Milanović je imao potpuno pravo na veliku ljutnju. Banožić je potpuno bespotrebno započeo sukob. Nije baš ni jasno zbog čega ga Plenković u tome nije spriječio. Ali to je sfera politike. S tim Banožićevim besmislenim potezom ama baš nikakve veze nema činjenica da treba popuniti prazna veleposlanička mjesta. Ili imenovati stalnog predstavnika pri NATO-u. Budući da šira opća, ali nažalost i medijska javnost pamti malo i kratko, sada je Milanović čak prešao u protunapad i odgovornost za neimenovanja prebacio na Vladu. Koja tu i nije bez grijeha, definitivno nije, ali to ne mijenja ništa na činjenici da je Ured predsjednika prije godinu i pol jasno rekao da Milanović neće supotpisati ni jedno imenovanje dok se iz mirovine na posao ne vrati njegov omiljeni brigadir.
Ista je stvar sa sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost. Odmah po izbijanju rata u Ukrajini Vlada je zatražila sjednicu tog tijela. Milanović je to odbio kao bespotrebno iako je svakome bilo jasno da je svijet u tom trenutku došao opako blizu trećem svjetskom ratu. Sjednicu je uvjetovao time da se istovremeno održi i rasprava o BiH. Što, pak, istina, nije naišlo na odobravanje druge strane koja je oko toga trebala biti kooperativnija.
Ali u svemu tome nikakve protuustavnosti nema. Hrvatski je Ustav šupalj kao švicarski sir. To je općepoznata stvar. Tako da nisu protuustavne ni Milanovićeve vanjskopolitičke eskapade – od blokiranja ulaska Finske i Švedske u NATO pa do ideje da bi se situacija u BiH mogla riješiti na način da se sastanu on, Erdogan i Vučić. I dogovore se što i kako. A baš kod BiH je Milanovićevo ponašanje otišlo u krajnost. Njegova suradnja s Miloradom Dodikom i politika prema BiH je apsolutno najgori dio njegovog mandata. To je gore čak i od činjenice da ga je zaista Vlada potpuno zaobišla kada je davala suglasnost da obuku ukrajinskih vojnika na našem teritoriju. Ili da ga Vlada uopće ne konzultira kada je u pitanju vanjska politika prema ratu u Ukrajini. Na što se s pravom ljuti.
Na području gdje bi se hrvatska politika trebala kretati oprezno kao da hoda po jajima, on se ponaša kao slon u staklarni. Jasno je, naravno, da se bošnjačka strana ponaša krajnje iracionalno kada inzistira na unitarnoj državi sa sjedištem u Sarajevu. I da tu dobro dođe kakav dupli pas s Banjom Lukom. Ali raditi takve ustupke Dodiku i tako grubo iritirati Bošnjake kao što to radi Milanović, to je krajnje pogrešno. I sve to bez ikakvog pokušaja koordinacije s Vladom. I to u trenutku kada se iz Banje Luke ponovo govori o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. I o tome da su Srbi bili najveće žrtve opsade Sarajeva. A Milanovića sve to ne smeta. Ali ni to nije protuustavno. Ništa u Hrvatskoj nije s ovakvim Ustavom. I tako će biti i dalje.