Na bicikl očito Hrvat po mjeri Domovinskog pokreta ne sjeda osim ako nema želju prodavati nam muda za bubrege. Sjedni, brate, u benđolu, ili merđu ako si uspješan. Jer, ako bicikl voziš, što od tebe može birač očekivati doli eventualno biciklističke staze. U odnosu prema biciklima milijun puta je tu pošteniji Željko Kerum koji jednostavno priznaje da mu sjedalo od bicikla nažulja stražnjicu i sve oko nje
Dan nakon izborne noći činilo se onom sasvim prosječnom Hrvatu katoliku, sve normalno, očekivano, ako ne već i kako treba biti. Nakon što je preminuo Milan Bandić i logično je da Platforma Možemo pokupi veliki broj glasova, u Splitu, baš kao i u Rijeci, nitko nije očekivao da se u prvom krugu baš sve riješi, a Osijek će vjerojatno imati gradonačelnika što je iznimka od pravila da za biti gradonačelnik iz redova ponajveće stranke moraš imati jedno 60 godina i biti nesimpatičan.
Stranački čelnici razmiljeli su se po malim ekranima i evo ih, pogotovo onih na čelu stožernih nam stranaka, kako kazuju ili da su nikada bolji iako osvojeni postotci glasova kazivali drugačije, ili da će biti nikad bolji sad kad znaju da moraju početi slušati što im to izborna baza govori. Pri tom su slatke i za zapis u leksikonu, ili na društvenim mrežama, izjave poput one jednog od glavnih operativaca HDZ-a Branka Bačića koji reče baš onako grunfovski: »Negdje smo možda očekivali više, ali zato smo na drugom mjestu dobili manje.« I Bačić bi zadovoljan.
Čovjek zvan Škoro
Čak su i obraćanja glavnih aktera javnosti, ona tradicionalna oko ponoći, bila korektna. Pri tom je, barem potpisniku ovog teksta, poniznost i razum u Davora Filipovića, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, bila najdraža i taman takva da vidiš kako je za kampanje čovjek zauzeo valjda jedini gard koji je mogao zauzeti u unaprijed izgubljenoj bitci, da bi netom nakon kraja uredno čestitao pobjednicima. Elem, sve je bilo kako treba dok za govornicu što stoji na sred tapecirane hotelske sale za pirove nije došao Miroslav Škoro, čelnik Domovinskog pokreta i onaj kojeg je puka nevolja pomazila ulaskom u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba. Izbore koji se zovu lokalni i za kojih su, hvala Svevišnjem, birači konačno gledali tko je kandidat koji im može omogućiti bolji odvoz smeća, manje troškove življenja, bolje ceste, zeleniji život, Škoro je odlučio ‘dobiti’ jašući na obrani svega hrvatskog od komunističkog zla. Taj tren čovjek zvan Škoro upropastio je sve, bacivši među račune za komunalije papirić na kojem je pozivnica za novi krug freak showa u kojem je partizana i ustaša ponajviše, a onda ‘91., pa živog srca što bije, pa stranih plaćenika i stranih financijera, pa sumnjivih krvnih zrnaca… Taj tren ništa više nije bilo ni dobro ni lijepo i evo je danima još gore. No, ključne točke kampanje na kojoj Domovinski pokret misli dobiti bitku za Škoru ipak su, u svoj svojoj začudnosti, i mrvu humorne. Tako to s tragikomikom uostalom i bude.
Škoro i njegovi, primjerice, mrze kad se čovjek vozi biciklom na posao. Da ne mrze, ne bi se tako obrušili na Tomaševića što je netom nakon izbora pred novinare došao na biciklu. »Što glumi, a sutra će ako zasjedne u fotelju odmah sjesti u automobil!«, grmi otprilike ekipa na braniku domovine. A taj skok s bicikla u automobil, pa bio on i po dužnosti i samo da se negdje stigne brže, krucijalni je eto dokaz da je ekipa iz Možemo i Tomašević pogotovo prijetvorna grupa crvenih plaćenika protiv koje se bori s rukom na srcu i s barjacima u rukama. Biciklisti crveni, reklo bi se.
Nevolje u prometu
Nema pri tom veze što Tomašević biciklom voza okolo valjda cijeli život. Na bicikl očito Hrvat po mjeri Domovinskog pokreta ne sjeda osim ako nema želju prodavati nam muda za bubrege. Sjedni, brate, u benđolu, ili merđu ako si uspješan. Jer, ako bicikl voziš, što od tebe može birač očekivati doli eventualno biciklističke staze. U odnosu prema biciklima milijun puta je tu pošteniji Željko Kerum koji jednostavno priznaje da mu sjedalo od bicikla nažulja stražnjicu i sve oko nje. Nema u Keruma ideologije kad je bicikl u pitanju. A kako bi sve fanovi DP-a izružili gradonačelnicu Göteborga koja je po završetku mandata odlučila raditi i to tako da vozi smetlarski kamion, bolje je i ne zamišljati.
No, ne staju tu momci iz Domovinskog pokreta sa zidanjem strategije na osnovu prometne problematike. Muka im je i od semafora, odnosno onih čovječuljaka nacrtanih koji ovisno o boji svjetla pješacima sugeriraju valja li im preko zebre ili ne valja. Gore od jeftine ribe zakačili su se na krajnje neprovjerenu informaciju kako će ekipa iz Možemo muškićima što stoje u semaforima i svako toliko učine korak prema naprijed, za društvo dati i kolegice, ženske likove u suknjicama pa da je ravnopravnosti i u semaforima. Čuli pa skočili na stražnje noge! Kako i ne bi, još nam samo fali da majke i očevi dok djecu uče kako se prelazi cesta, moraju klincima objašnjavati zašto je negdje barba kad je zeleno, a negdje teta što stoji na crvenom. Ako to ne bi bilo potkopavanje stoljetnih temelja ove države, toj teško građenoj stečevini u kojoj se zna da je muško za semafor, a žena za biti doma, onda što je!? I to pravo da se očuvaju povijesne vrednote treba braniti do zadnjeg atoma domovinske snage.
Lezbijski sindikalist
Elem, komunisti, plaćenici, biciklisti falši i semafori rodni. Nakon tog niza i logično je ukazanje bivšeg ministra kulture da još jednom demonstrira govorničku vještinu dok sve spomenuti sublimira u jedno – lezbijski sindikalizam! Odnosno, sve su to teoretičari lezbijskog sindikalizma. Ima logike; ima kad onaj koji hoće biti gradonačelnik glumi poniznost na biciklu kao da nije muško i kad žensko hoće ravnopravnost toliku da i u sferu semaforsku uđu s torbicom u ruci! Ako se uz to još za života bivšem ministru sindikat zamjerio kakvom lošom svinjskom polovicom, eto sasvim razumnih razloga da pozove na borbu protiv teoretičara lezbijskog sindikalizma koji ugrožavaju i ono malo preostale nam muškosti. Inače, Facebook zajednica na ovu je kovanicu promptno reagirala tako da je svakom od nas dala mogućnost da sukladno datumu rođenja sazna svoje Možemo ime. Kombinacije su mnoge i razne, od recimo ortodoksnog terorista do komunističkog biciklista. Bože prosti, po toj igri čelnik DP-a bio bi ni manje ni više nego partijski lažov, pa to nećemo ni kroz šalu spominjati.
Pustimo, dakle, šalu na stranu, dok se sasvim ozbiljno pitati valja zašto je nekima tako teško shvatiti da su se birači što biraju lokalno samo uželjeli kvalitetnijeg života u svojim gradovima, općinama, županijama, pa su u toj želji birali ovaj put drugačije. Zašto je tako lako Tomaševića i ekipu proglasiti komunistima, a Ričarda zadarskog redikulom samo zato što traže transparentno upravljanje gradom, isti tretman svih gradskih četvrti, zapošljavanje koje neće ići preko stranačke iskaznice!? Dvadeset godina isti i isto, nije li vrijeme da se da prilika drugima i drugačijima pa iako i ne uspjelo. I kako god uspjelo, teško da će komunizam i lezbijski sindikalizam biti za išta krivi. Dok se čeka da premijer poruči kako mu je pun kufer ideologije u ovom teškom lokalnom trenutku, pa sve da se i zamjeri desnijem krilu svoje stranke, na naslovnici tjednika »Novosti«, baš kao i na društvenim mrežama, fotografija čelnika Domovinskog pokreta.
Koračaju ulicom k’o junaci Tarantinova filma. Na licu im grimase u grču kako je i red kad je misija nemoguća. A mogli su jednostavno zajahati bicikl i lagano sa smiješkom dalje. Malo bi žuljalo, ali može se.
Na kraju krajeva
Netko mi je ukrao biciklo
Siniša Pavić
23. svibanj 2021 07:30
Na bicikl očito Hrvat po mjeri Domovinskog pokreta ne sjeda osim ako nema želju prodavati nam muda za bubrege. Sjedni, brate, u benđolu, ili merđu ako si uspješan. Jer, ako bicikl voziš, što od tebe može birač očekivati doli eventualno biciklističke staze. U odnosu prema biciklima milijun puta je tu pošteniji Željko Kerum koji jednostavno priznaje da mu sjedalo od bicikla nažulja stražnjicu i sve oko nje
Dan nakon izborne noći činilo se onom sasvim prosječnom Hrvatu katoliku, sve normalno, očekivano, ako ne već i kako treba biti. Nakon što je preminuo Milan Bandić i logično je da Platforma Možemo pokupi veliki broj glasova, u Splitu, baš kao i u Rijeci, nitko nije očekivao da se u prvom krugu baš sve riješi, a Osijek će vjerojatno imati gradonačelnika što je iznimka od pravila da za biti gradonačelnik iz redova ponajveće stranke moraš imati jedno 60 godina i biti nesimpatičan.
Stranački čelnici razmiljeli su se po malim ekranima i evo ih, pogotovo onih na čelu stožernih nam stranaka, kako kazuju ili da su nikada bolji iako osvojeni postotci glasova kazivali drugačije, ili da će biti nikad bolji sad kad znaju da moraju početi slušati što im to izborna baza govori. Pri tom su slatke i za zapis u leksikonu, ili na društvenim mrežama, izjave poput one jednog od glavnih operativaca HDZ-a Branka Bačića koji reče baš onako grunfovski: »Negdje smo možda očekivali više, ali zato smo na drugom mjestu dobili manje.« I Bačić bi zadovoljan.
Čovjek zvan Škoro
Čak su i obraćanja glavnih aktera javnosti, ona tradicionalna oko ponoći, bila korektna. Pri tom je, barem potpisniku ovog teksta, poniznost i razum u Davora Filipovića, HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, bila najdraža i taman takva da vidiš kako je za kampanje čovjek zauzeo valjda jedini gard koji je mogao zauzeti u unaprijed izgubljenoj bitci, da bi netom nakon kraja uredno čestitao pobjednicima. Elem, sve je bilo kako treba dok za govornicu što stoji na sred tapecirane hotelske sale za pirove nije došao Miroslav Škoro, čelnik Domovinskog pokreta i onaj kojeg je puka nevolja pomazila ulaskom u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba. Izbore koji se zovu lokalni i za kojih su, hvala Svevišnjem, birači konačno gledali tko je kandidat koji im može omogućiti bolji odvoz smeća, manje troškove življenja, bolje ceste, zeleniji život, Škoro je odlučio ‘dobiti’ jašući na obrani svega hrvatskog od komunističkog zla. Taj tren čovjek zvan Škoro upropastio je sve, bacivši među račune za komunalije papirić na kojem je pozivnica za novi krug freak showa u kojem je partizana i ustaša ponajviše, a onda ‘91., pa živog srca što bije, pa stranih plaćenika i stranih financijera, pa sumnjivih krvnih zrnaca… Taj tren ništa više nije bilo ni dobro ni lijepo i evo je danima još gore. No, ključne točke kampanje na kojoj Domovinski pokret misli dobiti bitku za Škoru ipak su, u svoj svojoj začudnosti, i mrvu humorne. Tako to s tragikomikom uostalom i bude.
Škoro i njegovi, primjerice, mrze kad se čovjek vozi biciklom na posao. Da ne mrze, ne bi se tako obrušili na Tomaševića što je netom nakon izbora pred novinare došao na biciklu. »Što glumi, a sutra će ako zasjedne u fotelju odmah sjesti u automobil!«, grmi otprilike ekipa na braniku domovine. A taj skok s bicikla u automobil, pa bio on i po dužnosti i samo da se negdje stigne brže, krucijalni je eto dokaz da je ekipa iz Možemo i Tomašević pogotovo prijetvorna grupa crvenih plaćenika protiv koje se bori s rukom na srcu i s barjacima u rukama. Biciklisti crveni, reklo bi se.
Nevolje u prometu
Nema pri tom veze što Tomašević biciklom voza okolo valjda cijeli život. Na bicikl očito Hrvat po mjeri Domovinskog pokreta ne sjeda osim ako nema želju prodavati nam muda za bubrege. Sjedni, brate, u benđolu, ili merđu ako si uspješan. Jer, ako bicikl voziš, što od tebe može birač očekivati doli eventualno biciklističke staze. U odnosu prema biciklima milijun puta je tu pošteniji Željko Kerum koji jednostavno priznaje da mu sjedalo od bicikla nažulja stražnjicu i sve oko nje. Nema u Keruma ideologije kad je bicikl u pitanju. A kako bi sve fanovi DP-a izružili gradonačelnicu Göteborga koja je po završetku mandata odlučila raditi i to tako da vozi smetlarski kamion, bolje je i ne zamišljati.
No, ne staju tu momci iz Domovinskog pokreta sa zidanjem strategije na osnovu prometne problematike. Muka im je i od semafora, odnosno onih čovječuljaka nacrtanih koji ovisno o boji svjetla pješacima sugeriraju valja li im preko zebre ili ne valja. Gore od jeftine ribe zakačili su se na krajnje neprovjerenu informaciju kako će ekipa iz Možemo muškićima što stoje u semaforima i svako toliko učine korak prema naprijed, za društvo dati i kolegice, ženske likove u suknjicama pa da je ravnopravnosti i u semaforima. Čuli pa skočili na stražnje noge! Kako i ne bi, još nam samo fali da majke i očevi dok djecu uče kako se prelazi cesta, moraju klincima objašnjavati zašto je negdje barba kad je zeleno, a negdje teta što stoji na crvenom. Ako to ne bi bilo potkopavanje stoljetnih temelja ove države, toj teško građenoj stečevini u kojoj se zna da je muško za semafor, a žena za biti doma, onda što je!? I to pravo da se očuvaju povijesne vrednote treba braniti do zadnjeg atoma domovinske snage.
Lezbijski sindikalist
Elem, komunisti, plaćenici, biciklisti falši i semafori rodni. Nakon tog niza i logično je ukazanje bivšeg ministra kulture da još jednom demonstrira govorničku vještinu dok sve spomenuti sublimira u jedno – lezbijski sindikalizam! Odnosno, sve su to teoretičari lezbijskog sindikalizma. Ima logike; ima kad onaj koji hoće biti gradonačelnik glumi poniznost na biciklu kao da nije muško i kad žensko hoće ravnopravnost toliku da i u sferu semaforsku uđu s torbicom u ruci! Ako se uz to još za života bivšem ministru sindikat zamjerio kakvom lošom svinjskom polovicom, eto sasvim razumnih razloga da pozove na borbu protiv teoretičara lezbijskog sindikalizma koji ugrožavaju i ono malo preostale nam muškosti. Inače, Facebook zajednica na ovu je kovanicu promptno reagirala tako da je svakom od nas dala mogućnost da sukladno datumu rođenja sazna svoje Možemo ime. Kombinacije su mnoge i razne, od recimo ortodoksnog terorista do komunističkog biciklista. Bože prosti, po toj igri čelnik DP-a bio bi ni manje ni više nego partijski lažov, pa to nećemo ni kroz šalu spominjati.
Pustimo, dakle, šalu na stranu, dok se sasvim ozbiljno pitati valja zašto je nekima tako teško shvatiti da su se birači što biraju lokalno samo uželjeli kvalitetnijeg života u svojim gradovima, općinama, županijama, pa su u toj želji birali ovaj put drugačije. Zašto je tako lako Tomaševića i ekipu proglasiti komunistima, a Ričarda zadarskog redikulom samo zato što traže transparentno upravljanje gradom, isti tretman svih gradskih četvrti, zapošljavanje koje neće ići preko stranačke iskaznice!? Dvadeset godina isti i isto, nije li vrijeme da se da prilika drugima i drugačijima pa iako i ne uspjelo. I kako god uspjelo, teško da će komunizam i lezbijski sindikalizam biti za išta krivi. Dok se čeka da premijer poruči kako mu je pun kufer ideologije u ovom teškom lokalnom trenutku, pa sve da se i zamjeri desnijem krilu svoje stranke, na naslovnici tjednika »Novosti«, baš kao i na društvenim mrežama, fotografija čelnika Domovinskog pokreta.
Koračaju ulicom k’o junaci Tarantinova filma. Na licu im grimase u grču kako je i red kad je misija nemoguća. A mogli su jednostavno zajahati bicikl i lagano sa smiješkom dalje. Malo bi žuljalo, ali može se.