Godina je 1980. i koja. Socijalizam je još uvijek živ i živahan taman toliko da se u osnovnim školama, u onim nižim razredima, bira predsjednik pionira, a u onim višim traži idealan predsjednik omladine.

Djeca k’o djeca, i ne trgaju se oni za funkcije koje ne nose ništa, a ako ih štogod i dopadne najbolje tu prođu mudar neki drug ili drugarica, koji već i u toj dobi znaju kako izmigoljiti na vrijeme. Ti su vazda u rukavu imali spremno objašnjenje zašto nešto baš sada ne mogu iako bi, šatro, htjeli. Naš S. P. je tako na čelo omladinske organizacije došao pukim slučajem, ili je jednostavno njegova uža obitelj, satkana od samog radništva, bila idealna da se njom podiči škola u elitnom kvartu. Škola elitna, a omladinac radničko dijete! Ne može bolje.

Mislio je, bit će i njemu to predsjednikovanja mačji kašalj, dok se vikendom nisu zaredali sastanci na gradskoj razini. Poslalo njega na jedan, pa na drugi, pa na treći, taman da mu kolidira s ‘tajnim vjeronaukom’. Nitko da se sjeti lijepih zamjenica koje je profesorica što je skrbila o omladini, inače razrednica njihova razreda, pošteđivala uredno svega.

I bi tako sve do jednog sastanaka. »Predsjedniče, u subotu ćeš…«, krenula je spomenuta profesorica. »E neću! Ima ovdje i drugih!«, dreknuo je predsjednik omladine. Prvo nasta muk, a onda se sastanak nastavi. Mora da je omladinac imao luđački pogled na licu onako odlučan da, k’o drugi, ne radi ništa, jer od tog dana nisu ga više slali nigdje osim tamo gdje se dobro jelo. Pa su ga poslali u Gata! S predsjednikom omladinske organizacije u Gata je u ime škole pošao i službeni fotograf omladinske organizacije I. D. Svjestan svoje društvene odgovornosti silno se I. D. trudio da u jedan kadar strpa pozornicu, veliki barjak iza nje i bistu narodnog heroja. I taman kad je krenuo stisnuti dugme na fotoaparatu, budalaš mu je uletio razdragan u kadar. S. P. nije mogao sakriti svoju sreću, ne toliko zadatkom koji je kao predsjednik odavno zaslužio, koliko činjenicom da je taman prije nego je pokvario savršen kadar zagrizao u pršut slasniji od svih s kojima će se kasnije za života sresti.

Otprilike »sto« godina poslije isti taj S. P. nije imao što drugo nego baš u svom dječačkom posjetu Gatima tražiti razloge zbog kojih je Predsjednik RH Zoran Milanović govorio kako je govorio za svog posjeta Gatima. Pršut je jamačno i opet bio predobar taman toliko da u euforiju tjera, a kad si euforičan svašta ti je na pameti, baš kao i na jeziku. Predsjednik RH očito ne može sakriti sreću što mu konačno daju zadatke i dužnosti kakve predsjednici i zaslužuju, kako oni jučer, tako i ovi danas i oni što će doći sutra. Sretan je toliko da je od puste sreće i potrebe da baš sa svakim sreću dijeli pljucnuo ovaj put i na povijesne činjenice.

– Za Gatu sam čuo od svog pokojnog djeda, kao i za pokolj koji se dogodio u selu Otok, u neposrednoj blizini. Krivo je ljudsko zlo. Smetalo ih je što su ovdje djelovali partizani. Da stvar bude još nadrealnija, mjesec dana prije toga potpisali su ugovor s vlašću NDH i došli ovdje ubijati Hrvate. Taj narod to nije zaslužio. I zato je trebalo stati u zaštitu. Odatle moje dječje pitanje djedu: Gdje ste bili vi, partizani? Vaša kuća su vaše najveće svetinje. Ja nisam religiozan, ali znam što vam znače Bog, crkva, domovina. Meni domovina mnogo znači. Ovo se više nikada neće dogoditi – rekao je Milanović okupljenima na komemoraciji u povodu obilježavanja 78. obljetnice talijansko-četničkog zločina nad mještanima Gata i okolnih sela u zaleđu Omiša.

Pisac i scenarist Vlado Bulić, čovjek rodom iz obližnjih Tugara, promptno je predsjedniku poslao poruku. »Zoka, konju domobranski, prvo, nisu Gate nego su Gata i nisu u Gati nego si u Gatima. Drugo, dida ti nije znao objasniti di su bili partizani, a ti se, eto, u pedeset godina nisi stigao informirati. Partizani su bili u Mosoru i krenuli su prema Gatima (ne Gati) čim je vijest o pokolju došla do njih. Jebiga, ‘42. nije bilo mobitela. Dočekali su četnike na povratku iz Ostrvice, nakon čega su četnici morali ostaviti sav plijen i povući se u Omiš. Bez tog napada bi se pokolj i pljačka vjerojatno nastavili. Jedinu kakvu-takvu medicinsku pomoć žrtvama pružio je doktor Buljević, partizanski suradnik iz Omiša, po kojem se do devedesetih zvala omiška ambulanta, a onda mu je i skinuto ime i maknuta bista pred ambulantom. Jebiga, imao sam i ja dida. I pradida koji je među žrtvama pokolja«, napisao je na svom Facebook profilu, s punim pravom, Bulić.

Ova crtica iz života u socijalizmu, a onda i iz sve obimnijeg opusa Zorana Milanovića vodi nas hrani kao takvoj. Griješe, naime, silni kritičari-poklonici što popravljaju Predsjedniku imidž tako što kažu da nije važno to što je bilo na meniju u Slavonskoj 9. Nije važno je li janjetina ili crni rižot!? Dakako da je važno! Legitimira i gosta i domaćina itekako je li janjetina ili je suši, je li pršut tanko rezan ili debelo, je li domaće ili strano. Da janje u Gatima nije bilo slasno, ne bi S. P. nikad uletio u kadar. Da je Milanović više sit nego gladan, ne bi se pitao gdje su partizani. Da je hrana u klubu bila manje narodna, možda se ni novac u Slavonskoj ne bi nosio u vrećici običnoj već u finoj torbici. Slijedite put hrane i doći ćete do novca, stara je narodna, naravno ako vam je ćeif.

Da nije hrana važna ne bi se juhe kao metafore dohvatio predstojnik premijerova ureda znakovita prezimena Frka pa još Petešić, dok o IT industriji priča. »Jer vi ako razvijate neki začin za juhu i pogriješite za jedan promil, to se ne može osjetiti. Međutim, ako pogriješite u jednom promilu u razvoju jednog hard diska, on se neće za jedan promil sporije se kretati, on se neće ni pokrenuti«, reče Frka i Petešić. Pa su mu se mladi momci koji su na programiranju zaradili čudesa malo podsmjehivali u studiju HRT-a. Oni znaju što je dobra juha, on pojma nema.

U zemlji u kojoj normalan čovjek sit svega, sve se vrti oko stola ma koliko se Milanović trudio to zvati ringom. O tome je razmišljao nekadašnji lider osnovnoškolske omladine S. P.

A onda je spikerica na radiju kazala kako je zbog problema što ih ima velika ‘tele’ tvrtka nemoguće dobiti Hitnu pomoć i vatrogasce! Što god da se kome dogodi može ili dopuzati ili poslati mejl. Nikakve rezervne varijante, nikakve alternative, nikakvog osiguranja. Mole se korisnici Hitne da pričekaju da telekom riješi kvar. Dok Milanović domobranski špota i partizane i žene i sve radom, dok je predstojniku ureda premijera juha prvo na što pomisli kad pali kompjuter, dok Josipa Rimac piše knjigu, a sitotisak nam otkriva da voli ona jesti žvake umjesto da ih žvače, mala zemlja na rubu pameti praktički je na nekoliko sati ostala bez Hitne i vatrogasaca. O tome nitko ni zuc, bar neki pohabani štos da baci.

Spikerica je izgovorila svoje, slijedile su vijesti iz Gata, Slovenske 9 i okolice. Lijepo je znati da je sve dobro, da i opet nema frke.