Na kraju krajeva

Naredne četiri su ključne

Siniša Pavić

Na stranu terorizam, skrb za ranjenika, obrana od terorizma, briga za sigurnost, kad s druge strane stoji dizanje na stražnje noge čim se i pomisli da bi on i njegova ekipa mogli sagriješiti kršćanski štogod mišlju, riječju, djelom i propustom. To po premijeru nije opcija. I zato će ovaj narod četiri godine činiti kuco i slijepo vjerovati u bezgrešnost vitezova iz banskih dvora. Ili to, ili… Vrag bi ga znao što Text

placeholder


Bio je to, najblaže rečeno, čudan dan i čudan novinarski zadatak. Ne očekuje nitko baš da će ga na putu do posla stići vijest kako se na Trgu Svetog Marka pucalo, kako je policajac ranjen i kako se ubojica poslije ubio. Ubojica, momak od 22 godina. Taman da sto upitnika bude nad glavom.


​Krećeš na Gornji grada, policija ne da automobilom blizu, posvuda policijske trake, uniforme, nigdje svijeta običnog. Gornji grad, zagrebački Gornji grad ionako je svakim danom više kulisa nego što se tu živi. Živo je dok je školaraca, a i njih je potres raselio, živi se dok je sjednice Sabora i Vlade, živi se dok je turista, a njihov broj je COVID smanjio na minimum. Navečer tu kao da i nema nikoga. Navečer je sve to samo kulisa. A kad je tako onda i nekako logično da dok trčiš na mjesto pucnjave najprije naletiš na redateljicu, teatrologinju, kad se ionako hita, uvjetno rečeno, strašnoj predstavi. Drago ti bude vidjeti lice koje pamti neke dobre, bolje dane kad su ulicama šetali Štulić i njemu slični, dođe ti da pređeš granicu pa je zagrliš tek da osjeti čovjek čovjeka u ovo doba svakovrsnih distanci, ali na koncu od svega pamtiš kako veli otprilike: “Jadni ljudi. Manifestacija je to društvenih patologija.”


​Zabrinuti i ljuti


Na trg se ne može, ogradilo ga. Mali milijun novinarskih ekipa je tu. Čekaju premijera i ministra unutarnjih poslova da daju izjavu. Sa strane stoji djelatnica gornjogradske trgovine kroz koju su prošli bezbrojni zastupnici, političari, glumci, pisci. Jedina je to tu trgovina. Ona je prva priskočila ranjenom policajcu, ona i odvjetnik koji živi u blizini. Ljuta je na sustav, na hitnu koja uporno nije dolazila, na ministra zdravstva koji se nije zaustavio da vidi treba li kome pomoći. Odvjetnik se pak u novinara raspituje kako je ranjeni policajac. U taj čas eto i političara. Premijer radi sve što treba, ili ljudski ćuti sve što je normalno. Vidiš mu na licu da je i zabrinut i ljut. Rečenica mu je jasna i odrješita. Odijelu mu besprijekorno. Svaki mot promišljen, možda i uvježban. Čini se zna što radi i kad ga usporediš sa svima drugima koji se političari zovu dojam je on je taj, jedan od rijetkih koji se s pravom tako može zvati, volio čovjek njegovu opciju ili ne. No, taj čas ide i pitanje novinarsko je li pucnjava povoda da se razriješi ministra unutarnjih poslova Davora Božinović. “Nema ovdje baš nikakve odgovornosti ministra Božinovića.




To je moj vrlo jasan odgovor i sada i naredne četiri godine”, na to će premijer.


Novinari s nastavili u glas postavljati pitanja, muči li se da baš njih premijer čuje, prešli lagano preko toga da će ih se ubuduće maknuti s traga taman da više ne love po cesti ministre, vraćali se na odgovornost, spominjali one lubenice što ih je pred sabor nedavno istovario zaboravljeni Ivan Vilibor Sinčić, pitali za motive… Ali, kako je u pameti od svega što je donio susret sa Snježanom Banović ostala samo kirurški precizna dijagnoza o manifestaciji društvenih patologija, tako je od svega što je kazao premijer netom nakon pucnjave u pameti ostalo samo to da će na svaki eventualno pitanje o odgovornosti svojih ministara u naredne četiri godine premijer odmahnuti prezrivo rukom.


Utabanim stazama


A to onda čovjeku ne ostavlja nikakvog drugog prostora nego da, uz popriličnu dozu ljuta sarkazma, rječnikom nacionalnog stožere konstatira – naredne četiri godine su ključne!


Jedno, jedino pitanje, pa još posve logično i ono za koje je premijer morao znati da će mu ga netko postaviti, u čas je po tko zna koji put razbilo ulašten okvir i pokazalo koliko je porozan. Onaj koji ima gard političara s pedigreom igrača za svjetske pozornice i opet je na ispitu pao na domaćem bunjištu. Na stranu terorizam, skrb za ranjenika, obrana od terorizma, briga za sigurnost, kad s druge strane stoji dizanje na stražnje noge čim se i pomisli da bi on i njegova ekipa mogli sagriješiti kršćanski štogod mišlju, riječju, djelom i propustom. To po premijeru nije opcija. I zato će ovaj narod četiri godine činiti kuco i slijepo vjerovati u bezgrešnost vitezova iz banskih dvora. Ili to, ili… Vrag bi ga znao što.


Jedna jedina obranaška rečenica dala je za pravo svima što ne vjeruju da će premijer iskoristiti ovaj mandat za korjenite promjene i zidanje biljeg društva, svima što ne dvoje kako ćemo i dalje i s njim gaziti stazama utabanim marno u ovih 25 godina mlade nam države. Samo da je u Saboru dovoljno ruku ‘za našu stvar’ i bit će nam u te četiri godine, u najmanju ruku ovako kako nam je. A nije baš da je bajno. Pri tom se teško oteti dojmu da su se sve društvene patologije namnožile baš zato što se iz jednog ‘olimpijskog ciklusa’ u drugi nije moglo, ili smjelo propitkivati lik i djelo onih u kojih su i sukno i škare. Tako je vazda bilo, Plenković, na žalost nije izuzetak, koliko god ‘ambalaža’ davala nadu da jest i da bi mogao biti.


Spasonosna ograda


Što je Danijelu Bezuku pomutilo um, koji mu je bio cilj, nikad nećemo sa sigurnošću doznati. Što je u glavi svih koji veličaju njegovo nedjelo možde je bolja nikada ne doznati. Redaju se komentari, analize, psiholozi, sociolozi i sve ide ka tome da će se sve riješiti tako da se Trg Svetog Marka opaše žicom, pa da su narodni poslanici još dalje od obična svijeta. Kad sve vrijeme ignoriraš da radikalizacije u društvu ima, kad je i koristiš za svoje sitne ciljeve, vjerojatno druge reakcije i nema u trenu kad ti prasne nevolja pred vratima nego da se ogradiš. Na žalost, dok je kakofonija na vrhuncu slabo se čuju glasovi razuma koji ne samo da ne zazivaju ograde i strogu disciplinu, već zazivaju dijalog, zdravi društvo, poštene institucije ne bi li se vratilo povjerenje u politički i društveni sustav. Valerio Baćak, profesor sociologije i kriminolog kazat će kako nam treba društvo u kojem građani vjeruju u državne institucije i u kojem političari rade na tome da imaju legitimitet među ljudima koje predstavljaju.


​Bolja zemlja


​Rješenje nije zatvoren trg ni strože kazne, rješenje nije čerečenje na relaciji premijer -​ Škoro, ili Bačić – zvijezda petokraka, koliko god ovo bojevanje HDZ-a i društva iz Domovinskog pokreta bilo komediografski slatko za promatranje, a ovo Bačićevo tragikomično. Rješenje nije moralna panika koju će političari zlorabiti ne bi li se još više izolirali od svijeta. Hrvatska jest sigurna zemlja, ali da bi takva i ostala pa još i bila bolja zemlja treba nam bolji obrazovni sustav, pa onaj zdravstveni, zdrave institucije taman takve da nijednom 22 godišnjaku neće pasti na pamet rješavati se svojih demona s oružjem u ruci. Treba nam na mudrosti iako tolike da na upit ima li tu ikakve odgovornosti ministra odgovor ne bude najava da odgovornosti nema niti će je biti naredne četiri godine.


Elem, sljedeće četiri godine su ključne. Dade se ta istina tumačiti na milijun malih načina. Nije kasno da je i premijer protumači mrvu šire od stranačkih okvira, može i državnički.