Umro je Diego Armando Maradona. U danima i tjednima kada bilježimo rekordne brojke zaraženih i umrlih, ova vijest kao da nam simbolički pokazuje kako je staro normalno definitivno iz nas. Koliko god to bilo ponekad nategnuto, nogomet zaista jest na puno načina odraz svijeta u kojem živimo. Svijet kakav je bio tamo krajem sedamdesetih kada je Maradona započinjao svoju karijeru, više definitivno ne postoji. Maradona je plakao kada ga, jer je bio premlad, izbornik nije uvrstio u ekipu Argentine na svjetskom prvenstvu održanom 1978. u toj zemlji. Danas nešto takvo ne bi bilo moguće. Ne da netko kao Maradona bude izostavljen, nego zato jer zemlja kakva je tada bila Argentina danas ne bi mogla biti domaćin svjetskog prvenstva. U toj je zemlji tada na vlasti bila vojna hunta. Danas to ne bi bilo moguće. Svijet to ne bi podnio. Ali je je možda i jedini primjer da su se svijet i nogomet kao njegov odraz promijenili nabolje.

Uzmimo samo nogometnu publiku. Ljude kojima nogomet znači puno ili sve u životu. Maradona je istina brzo iz Argentine otišao put Europe i skrasio se u Barceloni. Za ondašnje prilike prešao je za golemi novac. Ali u protuvrijednosti daleko manjoj od stotina milijuna eura kojima su se loptali nogometni velikani prije korone. Igrači su i tada bili bitno bogatiji od publike koja ih je gledala. Ali nisu bili toliko udaljeni od običnih ljudi kao danas kada su, barem oni najveći, postali prave male korporacije u kopačkama i štucnama. Maradona si je mogao priuštiti puno više od svojih navijača, ali opet ne toliko da ga oni ne bi i dalje smatrali kao jednog od njih. Kao autentičnog heroja ulice. Na jugu Italije, u Napulju gdje je igrao kasnije, on je i dalje pravo božanstvo.

Osim što su ga smatrali jednim od njih, navijači su ga imali priliku i gledati u živo. Danas to ne bi bio slučaj. U puno europskih zemalja, posebno u kolijevci nogometa Engleskoj obični ljudi – radnička klasa, službenici i svi oni koji primaju prosječne plaće – dakle oni koji su sol nogometne zemlje, na stadion mogu tek par puta u sezoni. Cijena ulaznica je otišla u nebo, a istovremeno su prosječne realne plaće pale. Nogomet je postao industrija u kojoj nema mjesta za one koji su je stvorili. Oni utakmice gledaju u lokalnim kafićima, a na tribinama su strani turisti i direktori. Za koje bi Maradona, da danas igra, bio tek jedna u nizu senzacija koju konzumiraju za svoje novce.

Kao i većina stvari u današnjem svijetu i sama je nogometna igra podređena tržištu. I u njoj su konkurentnost i produktivnost dovedeni do krajnosti. I u njoj se oni koji ne mogu pratiti ovaj tempo izbacuju iz igre. Nezamisliva bi bila scena da bi Maradona i njegovi kolege trenirali, a da bi njihovo kretanje trener pratio na laptopu preko takozvanih »grudnjaka«, odnosno elektronskih pojaseva koje mu šalju signale. Čipirani Maradona nije moguć.

Uostalom, pitanje je bi li Maradona uopće mogao opstati u današnjem nogometu gdje se od igrača traže velike atletske sposobnosti. On sam nije bio čovjek koji je mogao odoljeti iskušenju u svim njegovim pojavnim oblicima. Uostalom, jednog Ronaldinha, nogometaša čija je magija bila gotovo ravna Maradoninoj, Barcelona je u 27. godini odbacila kao staru krpu jer bi se na treningu znao pojaviti u čudnim agregatnim stanjima. Koja nisu bila strana ni Maradoni. Ali tadašnji je nogomet to mogao podnijeti. I zato je bio puno ljudskiji i životniji od ovog današnjeg koji to ne može.

Toliko o ovim, možda malo nategnutim, ali ipak istinitim paralelama nogometa i svijeta koji ga okružuje. Na ovom mjestu nije bilo potrebe toliko pisati o Maradoni u svijetlu njegovih nogometnih vještina. To će puno bolje napraviti kolege iz sportske rubrike. Ali opet. Otišao je najveći nogometaš svih vremena. Naravno, subjektivna je to ocjena. Ali tako je. Otišla je Božja ruka. Otišao je mali zeleni kako ga je tamo početkom osamdesetih nazvao nezaboravni Amigo Magdić. Austrijski braniči valjda ni danas nisu do kraja svjesni što im se događalo na toj prijateljskoj utakmici. A nama ostalima, nakon što korona prođe, valjda će se i to jednom dogoditi, ostaje do kraja ispratiti karijeru Lea Messija, jedinog legitimnog Maradoninog nasljednika. A nakon toga ostat će nam atleticistički korporativni nogomet. Pa tko voli.